Evo kratki rezime drugog kruga lokalnih izbora koji je, prije svega, obilježila izrazito niska izlaznost: HDZ se nikako ne može požaliti, jer pobjede u Splitu i Šibensko-kninskoj županiji nesumnjivo kompenziraju gubitak Koprivničko-križevačke županije i neuspjeh kandidata koje je ta stranka podržavala u Vukovaru i Kninu; SDP nije naročito popravio relativno slab rezultat iz prvog kruga, premda im se u prvom krugu nije dogodio potop kao što se sugeriralo u tekstovima pojedinih novinara i analitičara; Možemo!, mimo obrane vlasti u Zagrebu i Pazinu, što nije malo, nema drugih razloga za veselje i optimizam; Most i Domovinski pokret na ozbiljnoj su nizbrdici prema provaliji, usprkos trenutačnoj brojčano relevantnoj prisutnosti u Hrvatskom saboru.
U ovom tekstu analizirat ćemo rezultate pet nacionalno najjačih stranaka i razloge takvih rezultata, kao i moguće posljedice ishoda lokalnih izbora na nacionalnu političku scenu, koju tri godine dijele od prvih sljedećih redovnih izbora, te na unutarstranačke i međustranačke odnose.
Što se tiče političkih opcija mimo onih pet najvećih stranaka, evo telegrafskog izvještaja: IDS je poprilično devastiran i jedan je većih izbornih gubitnika; HSLS opstaje kao kakva-takva politička činjenica zahvaljujući Dariju Hrebaku u Bjelovaru, Valentini Čanađiji u Čazmi te sporadičnom učešću u pobjedničkim koalicijama u nekoliko mjesta; HNS i HSS su pred definitivnim nestankom; Centar će ubrzano gasnuti nakon poraza Ivice Puljka u Splitu i njegove odluke o povlačenju iz politike; Hrvatski suverenisti dobili su poziciju gradonačelnika Vukovara (Marijan Pavliček), što je za njih veliki uspjeh, ali se, osim toga, nemaju čime pohvaliti, HSU može biti zadovoljan jer se uključio u veliki broj pobjedničkih koalicija, ponajprije s HDZ-om…
Nestranački i kandidati stranaka koje djeluju isključivo lokalno opet su solidno prošli na razini općina, s tim da je Iva Rinčić (Akcija mladih) nadmoćno pobijedila u Rijeci i postala najveće iznenađenje ovih izbora, Marijo Ćaćić dobio je drugi uzastopni mandat u Kninu, Boris Miletić u Istarskoj županiji… U jednom broju važnih gradova bit će komplicirano formirati većinu u gradskom vijeću ili na duže staze vladati u koalicijama sklopljenim iz pragmatičnih motiva, pa se ponegdje na sljedeće izbore vjerojatno neće čekati tri godine.
HDZ
Stranka Andreja Plenkovića uvjerljivo je, kao i obično, pobijedila na lokalnim izborima, mada se poslije prvog kruga činilo da bi pobjeda mogla biti okrnjena gubitkom vlasti u dvije ili tri županije: na kraju, HDZ je izgubio samo Koprivničko-križevačku županiju, ali je – nakon četverogodišnje pauze – vratio Šibensko-kninsku. Pobjeda Tomislava Šute u Splitu najveći je HDZ-ov uspjeh na ovim izborima, s tim da ne treba podcjenjivati ni preuzimanje vlasti u Sisku još u prvom krugu, kao ni čvrsto držanje vlasti u Dalmaciji, Lici i Slavoniji, uz izuzetke poput Sinja, Makarske, Gospića, Otoka… Poraz Domagoja Bilića u Vukovaru više je poraz DP-a nego HDZ-a i vjerojatno će pomoći HDZ-u da dodatno disciplinira i smanji utjecaj DP-a u vladajućoj koaliciji na državnoj razini, odnosno da pretvori DP u idealnog koalicijskog partnera, iako bi premijer, kad bi mogao birati, prije odabrao svjetonazorski nešto liberalniji savez na vlasti. Ako ostavimo po strani Istru i krajnji sjever Hrvatske, kao područja tradicionalno nesklona HDZ-u, Plenković jedini pravi problem ima u Zagrebu: taj problem jedna je od konstanti njegova devetogodišnjeg šefovanja HDZ-om, točnije HDZ se muči u glavnom gradu mnogo duže od proteklih devet godina, ali aktualni vođa nije pronašao način da učini barem milimetarski iskorak. Ostane li Mislav Herman vodeći HDZ-ovac u Zagrebu, a nema naznaka da mu Plenković kani uskratiti potporu, ništa se neće promijeniti ni u naredne četiri godine.
Ono što bi u HDZ-u trebalo izazvati veću zabrinutost od stanja u zagrebačkoj organizaciji jest primjetni zamor ili zasićenost Andreja Plenkovića. Predsjednik Vlade kao da po inerciji odrađuje svoj posao i ne pokazuje ni najmanje znakove entuzijastičnosti kad je riječ o neophodnim reformskim zahvatima u sustavima javnog zdravstva i obrazovanja te o pronalaženju ekonomskog modela koji neće dominantno počivati na prihodima povezanim s turizmom i koji neće produbljivati jaz između malog broja bogatih i širokih slojeva pogođenih siromaštvom i rizikom od siromaštva. To je vjerojatno stoga što Plenković sam sa sobom još nije načistu hoće li za tri godine ići po četvrti uzastopni premijerski mandat ili će potražiti neki drugi posao. O toj odluci ili pak o neodlučnosti uvelike će ovisiti politički život u Hrvatskoj do parlamentarnih izbora, pri čemu je izvjesno da će Plenković do kraja maltretirati javnost svojim durenjem na nezahvalnike, glumljenjem žrtve i turudićevskim optužbama za “govor mržnje” prema svakome tko se drzne kritizirati HDZ i Vladu.
SDP
Socijaldemokratskoj partiji nedostajalo je nekoliko stotina glasova da pobijedi u Varaždinskoj i Istarskoj županiji: da se to dogodilo, zajedno s osvajanjem Koprivničko-križevačke županije i uspjehom Peđe Grbina u Puli, Siniša Hajdaš Dončić mogao bi reći da je u znatnoj mjeri poništio efekt poraza u Rijeci i Sisku. Ovako, to baš i ne može uvjerljivo braniti. Jasno je da je SDP u ogromnim teškoćama u Rijeci, Splitu i Zagrebu, a bez snažnih organizacija i vrlo značajne biračke podrške u tim gradovima SDP može samo maštati o pobjedi na parlamentarnim izborima. SDP trenutačno djeluje perspektivnije u Osijeku nego u spomenuta tri grada: u Osijeku se pojavilo dvoje ljudi – Sanja Bježančević i Vjeran Marijašević – koji ostavljaju dobar dojam i koji, čini se, raspolažu respektabilnim političkim potencijalom, Bježančević čak i na nacionalnoj razini; u Splitu, Rijeci i Zagrebu nema nikoga tko iskače bilo po političkom talentu, bilo po organizacijskim sposobnostima, bilo po kakvoj-takvoj karizmi. Hajdaš Dončić zasad ne pokazuje da je svjestan tog problema, a kamoli da zna kako ga riješiti.
Općenito, Hajdaš Dončić nije se proslavio u prošlih osam mjeseci, koliko je predsjednik SDP-a. Izuzme li se zdravorazumsko sklapanje predizborne koalicije s platformom Možemo! i odustajanje od vlastitog gradonačelničkog kandidata u Zagrebu, šef SDP-a nije ni na jednoj razini političkog posla učinio gotovo ništa iz čega bi se dalo iščitati da ima relativno jasnu ideju kako parirati HDZ-u i u pogledu ključnih politika i u pogledu kadrova. Javni istupi su mu neuvjerljivi i smušeni, i u Saboru i pred novinarima stalno djeluje kao da je u neopisivoj fizičkoj i misaonoj žurbi, učestalo proizvodi verbalne gafove i teško je razabrati kakvo je njegovo stajalište o međunarodnom geopolitičkom kaosu, o Europskoj uniji i o Hrvatskoj u kontekstu ubrzanih globalnih mijena. Zanijele su ga nacionalne ankete koje su u ožujku i travnju pokazivale da se SDP praktički izjednačio s HDZ-om: nije shvatio da se radi o prolaznom odjeku premoćne pobjede Zorana Milanovića na siječanjskim predsjedničkim izborima. No ne treba očekivati da će tako brzo početi rušenje Hajdaša Dončića iznutra, što ne znači da će unutarstranačka opozicija biti mirna i konstruktivna u iduće tri godine.
Možemo!
Stranka koju vode Tomislav Tomašević i Sandra Benčić sačuvala je i, u koaliciji sa SDP-om, još učvrstila vlast u Zagrebu, što je nesporno velika stvar i razlog za pobjedničko raspoloženje. Zagrebački brojevi, međutim, otkrivaju da Možemo! ima razloga i da se, u najmanju ruku, zamisli nad svojim političkim djelovanjem: za Tomaševića je u drugom krugu glasalo 130 tisuća ljudi (58 posto), pet tisuća manje nego u prvom krugu, što se događa veoma rijetko, i čak 70 tisuća manje nego u drugom krugu prije četiri godine. Nezavisna Marija Selak Raspudić dobila je blizu 97 hiljada glasova (42 posto), što je vrlo dobar rezultat, pogotovo s obzirom na to da je u prvom krugu osvojila samo oko 15 posto. Možemo! je, zapravo, dobilo birački kredit – koji nije bez djelomičnog pokrića u rezultatima u prvome mandatu – da konačno počne rješavati probleme zbrinjavanja otpada, prometa i javnog prijevoza te da promijeni upravljački koncept koji se bazira na pomalo paranoičnoj zatvorenosti prema novim idejama i novim ljudima. S obzirom na to da je Tomašević već objavio da se neće natjecati za treći mandat, Možemo! će u idućih godinu-dvije-tri morati afirmirati i novog gradonačelničkog kandidata, i veći broj novih kompetentnih ljudi nadarenih za politiku i za upravljanje raznim segmentima gradske vlasti, ali i nacionalno prepoznatljivih.
Suzana Jašić uvjerljivo je dobila drugi mandat u Pazinu, Draženka Polović postigla je neočekivano dobar rezultat u Karlovcu, ali nedovoljan za smjenu HDZ-ova gradonačelnika Damira Mandića, i to je – uz Zagreb te donekle Istru i Rijeku – više-manje sve kad govorimo o ozbiljnijoj lokalnoj raširenosti lijevo-zelene platforme po Hrvatskoj. To je, naravno, u velikoj mjeri rezultat nezainteresiranosti, pasivnosti i pretjeranog opreza. Ako Možemo! ne počne drastično mijenjati tu situaciju, ostat će im da – zajedno s partnerskim SDP-om – samo sanjaju o parlamentarnoj većini i sastavljanju vlade.
Most i DP
Da Miro Bulj u foto-finišu nije osvojio šezdesetak glasova više od HDZ-ova kandidata Igora Vidaline i obranio položaj gradonačelnika Sinja, moglo se komotno konstatirati da je Most sasvim propao na ovim izborima, premda će nešto njegovih zastupnika sjediti u vijećima i skupštinama jedinica lokalne i regionalne samouprave. Od sedmorice Mostovih saborskih zastupnika, petorica su doživjela poraz: Nikola Grmoja u Metkoviću, Božo Petrov u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, Ante Kujundžić u Splitsko-dalmatinskoj, Marin Miletić u Primorsko-goranskoj i Ivica Ledenko u Šibensko-kninskoj. Bulj je, rekosmo, pobijedio, a Zvonimir Troskot nije sudjelovao. Ako želi politički preživjeti i sačuvati se od unutrašnjeg raspada, Most mora iznova osmisliti svoju poziciju i koncept, a Petrov i Grmoja trenutačno ne pokazuju da imaju potencijala za tu vrstu pothvata.
Domovinski pokret generalno je pretrpio težak poraz: Vukovar je najbolnija točka tog debakla. I za to su im, naravno, krivi Srbi, jer DP nema nikakvu politiku mimo zapjenjenog antisrpstva. Plenković tolerira ili odobrava to šovinističko mahnitanje jer mu vladajuća koalicija ovisi o osam DP-ovih zastupnika u Saboru, pri čemu će pokušati da iskoristi DP-ovo izborno potonuće za obuzdavanje apetita svog ključnog koalicijskog partnera. Prvi test bit će realizacija dogovora o dolasku Ivana Penave, predsjednika DP-a, na potpredsjednički položaj u Vladi. Očito je da bi premijer rado izbjegao Penavu u Vladi, ali nije realno da DP odustane od spomenutog dogovora: sad im treba maksimalna javna vidljivost i konzumiranje vlasti u najvećoj mogućoj mjeri.ovezani članci
