Iako ukrajinski rat nije hrvatski rat, on je u razvojno i socijalno trokirajućoj Hrvatskoj postao lakmus za diferencijaciju takozvane “pete kolone” od “naprednjaka” koji su se udobno smjestili na tzv. “pravoj strani povijesti”.
Ako je vjerovati CRO premijeru Andreju Plenkoviću, u Hrvatskoj subverzivno djeluje proruska tzv. peta kolona na čelu s predsjednikom Zoranom Milanovićem te oporbenom sljedbom, dijelom medija/novinara i nekima javnim osobama, koja „ruši ugled RH u svijetu te njezinu međunarodnu ulogu“ na tzv. pravoj strani povijesti. Ako je pak vjerovati predsjedniku Republike, u RH veleizdajnički djeluje proeurounijsko-proamerička tzv. peta kolona koja zbog osobnih karijernih i podrazumijevajuće materijalnih probitaka vršnih pojedinaca uvlači zemlju u tuđe, SAD/NATO-ove ratove (Ukrajina, prijetnje Kini, Iranu, Sjevernoj Koreji, etc.) zbog čega građani već trpe nepodnošljive inflacijske te udare energetske, prehrambene i sigurnosne krize dugoročno kobnih posljedica. Čija god bila, ako jest, a navodno jest na djelu tzv. peta kolona, jao je i pomagaj svima tzv. običnim/malim žiteljima samonedostatne im tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene. Petokolonaški naziv za „organizaciju, grupu i pojedince koji u korist agresora, unutar svoje države, izdajnički i protuzakonito djeluju propagandom, špijunažom, sabotažama, diverzijama, ali i borbenim djelovanjima radi potkopavanja njezina jedinstva i obrambene moći“ (Hrvatska enciklopedija) iznjedrio je frankistički general Emilio Mola za Španjolskoga građanskog rata 1936.-1939. godine, rekavši kako će zauzeti Madrid s četiri kolone izvana i petom iznutra, sastavljenom od proturepublikanskih simpatizera fašističkog Caudilla Francisca Franca.
U Bijednoj Našoj, gdje su već od preokretnih 1990-ih godina „Hrvatice i Hrvati i sve ine građanke i građani“ uvjerljivo postali „tuđi na svomu“, tzv. peta kolona su svi koji misle svojom glavom i ne daju se hipnotizirati vladajućim tzv. mainstreamomE sada, u malo slobodnijem, satiričnom tumačenju tzv. pete kolone, je li, ni Plenkovićevi niti Milanovićevi istomišljenici – na nož suprotstavljeni jedni drugima, ma koliko to štetilo nacionalnim interesima kod kuće i vani – nisu te sreće, sposobnosti i pameti ništa zauzeti i nikoga pobijediti eda bi „Hrvaticama i Hrvatima i svima ostalim građankama i građanima“ (sic transit) život bio kakav zaslužuju. Pristojan i perspektivan. Ali su itekako kadri ovnovskim sudaranjem glavama na opću sablazan srozati ga u neokolonijalno živo blato iz kojeg nema izlaza bez velike muke. Caudillo Francisco Paulino Hermenegildo Teódulo Franco y Bahamonde Salgado Pardo alias Generalíssimo Francisco Franco, čije su kolone ipak zauzele Madrid i do Caudillove smrti cijelu Lorkinu Španjoplsku držale u živom blatu globalne sramote i pogibelji svake slobodnije misli, u svoje doba nije bio jedini takav. Ni petokolonaška praksa nije bila tek izum Francova generala Mole. Postojala je od pećinskog razdoblja ljudskog roda te će u iks inačica preživjeti do vrlo vjerojatnog povratka u špilju, je li, slučajno opstaloga homo sapiensa nakon sudnjeg dana što će ga sâm skriviti.
„Petokolonaško“ šaketanje dvojice najodgovornijih Hrvata za tzv. stanje nacije trenutno je najvidljivije – doduše, s najmanje političkih posljedica, jer je zapadnobalkanski kiflić globalno nejestiv – upravo u diplomatskom oktogonu, u odnosu na ukrajinski rat. Plenković ne može ni nacrtanoga zamisliti Milanovića, pogotovo nakon što je uskratio obuku ukrajinskim vojnicima na hrvatskom tlu, a Milanović, na Plenkovićev užas, ne može ni nacrtane smisliti eurounijske birokrate s kojima se CRO premijer bez ikakva srâma, straha za sudbinu građana Bijedne Naše ili obzira prema sudu povijesti uvlači Uncle Samu među debelo meso. A Big Brother iz Bijele kuće i Pentagona se upravo u odnosu na ukrajinski rat već enti put globalno kompromitirao objavom u najvažnijim svjetskim medijima strogo pov. dokumenata o prljavoj, protuzakonitoj i izazivačkoj ulozi SAD-a u ukrajinskom ratu. Prvo, SAD je isprovocirao „ničim izazvanu“ (sic transit) rusku tzv. specijalnu vojnu operaciju u Ukrajini radi sprečavanja NATO-a da izravno s ukrajinske granice ugrozi nacionalni integritet i terirorijalnu cjelovitost Ruske Federacije. Drugo, agresivno huška cijeli zapadni svijet na sve nove i nove pogibelji u toj unesrećenoj zemlji radi stjecanja profita prodajom svoga skupog oružja, energenata i nuklearne zaštite.
Represivno postupanje vlasti nije isključeno, njezini su medijski ešaloni spremni, pomalo zagrijavaju javni prostor i tek je pitanje vremena kada će premijera izdati strpljenjeTreće, SAD terenski upravlja borbenim operacijama ukrajinske vojske protiv Rusa. Četvrto, bez pardona špijunira i svoje najbliže tzv. partnere i saveznike: od Njemačke i Francuske do Izraela, njihove državnike, tuđe vojne arsenale, trgovinske sporazume, političke stranke i društveni život. Jedan jedva punoiljetan mladac iz američke vojske otkriva vojne tajne, pa Ukrajina mora naprasno mijenjati ratne planove za svoju tzv. proljetnu ofenzivu. U političkom i vojnom vrhu SAD-a diže se uzbuna, a blamaža se širi Kuglom. Ista kao 2013. godine kada je zviždač Edward Joseph Snowden, zaposlenik CIA-e i Nacionalne službe sigurnosti SAD-a, koji je otkrio da CIA 10 godina prisluškuje čak i mobitel njemačke kancelarke Angele Merkel, što je izazvalo međunarodni skandal. Snowdenova glava je ucijenjena, pa ne smioje ni maknuti iz Rusije, gdje je dobio zaštitu. Sada se opet pokazalo da Uncle Sam javno laže, obmanjuje, čini zlo po svijetu, i dalje uhodi/prisluškuje, ne vjeruje ni najbližima…
Znači li biti petokolonaš u odnosu na temeljne nacionalne interese kada se – kao što otvoreno čini CRO predsjednik Zoran Milanović, ne libeći se premijerovih optužbi za tzv. rusofiliju/putinofiliju/pogrešnu stranu povijesti – ne pristaje uz takve ljude i politike? Kao što ne pristaje ni mađarski premijer Viktor Orbán i kao što francuski predsjednik Emmanuel Macron bez dlake na jeziku traži suverenitet/autonomiju/neovisnost Europe u odnosu na SAD, čime je nakon posjeta Kini i neki dan Nizozemskoj opet zgrozio Uncle Sama i bruxelleske mu apologete. Ili je petokolonaštvo arogantno opravdavati agresivno zlo, neodgovorno se svrstavati uz one koji te ionako ne cijene, drže dresiranim psićem što skače na svaki aport, jednom te rukom tapšaju i pričaju bajke, a drugom ti izvlače iz džepa sve što iole vrijedi? I guraju te u prvi, pogibeljni red svojih ratova na tuđem tlu? To je ta zv. prava strana povijesti!? Daleko joj kuća.
U Bijednoj Našoj, gdje su već od preokretnih 1990-ih godina „Hrvatice i Hrvati i sve ine građanke i građani“ (sic transit) uvjerljivo postali „tuđi na svomu“ – obećano im je suprotno, izađu li iz 24-milijunske države tzv. ravnopravnih jugoslavenskih naroda i narodnosti i kapitalističkim svjetlom rasvijetle tzv. komunistički/socijalistički mrak – službeno, oktroirano u vladi RH i HDZ-ovu stranačkom vrhu, tzv. peta kolona su svi koji misle svojom glavom i ne daju se hipnotizirati vladajućim tzv. mainstreamom. Da nije promiskuitetnih politika što se pozivaju, je li, na tzv. demokratske stečevine civiliziranog svijeta, čudoredna bi interventna policija već neko vrijeme marljivo naseljavala domaće Abu Graibe i Guantanama tima što ni po koju cijenu – nakon valjda isteka milenija „Zvonimirove kletve“ – ne žele biti „tuđi na svomu“, i to govore i pišu. A represivno postupanje vlasti nije isključeno, njezini su medijski ešaloni spremni, pomalo zagrijavaju javni prostor i tek je pitanje vremena kada će premijera izdati strpljenje. Pa neće valjda dovijeka, je li, trpjeti milanovićevsku tzv. petu kolonu da „Hrvatskoj nanosi štetu te ruši ugled među SAD/EU/NATO saveznicima i partnerima“. Ta, u odlučujućem razdoblju, u pitanju je tzv. prava strana povijesti na kojoj tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena ili jest ili nije?
Je li možda petokolonaštvo arogantno opravdavati agresivno zlo, neodgovorno se svrstavati uz one koji te ionako ne cijene, drže dresiranim psićem što skače na svaki aport, jednom te rukom tapšaju i pričaju bajke, a drugom ti izvlače iz džepa sve što iole vrijedi?„’Opravdavanje ruske agresije’ je retorička šifra pomoću koje će se ozloglasiti svako mišljenje koje odstupa od ideološki skrojenoga mentalnog obrasca birbene formacije“, zapisao je Viktor Ivančić u svojoj kolumni Leksik linča u tjedniku Novosti, referirajući se na aktualne, je li, tzv. opstrukcije demokracije u Bijednoj Našoj. „Po istome modelu u devedesetima su pred streljačke strojeve izvođeni ‘neprijatelji države’, ‘jalnuški diletanti’ i ‘vještice iz Rija’. Što je to ‘opstrukcija demokracije’? Evo jedne neobavezne i svakako nedostatne definicije: demokraciju opstruiraš kada ustaješ u obranu nekoga tko je zbog svoga političkog djelovanja izložen nepravednom progonu organa državne represije, ali to činiš s otvorenom ili jedva prikrivenom ambicijom da smlaviš osobu koju uzimaš u zaštitu, kada dakle brišeš razliku između demokratičnosti i cinizma.“ Ivančić to dokumentira, npr. DORH-ovom optužnicom protiv saborske zastupnice Radničke fronte Katarine Peović – navodno zbog „kršenja izborne šutnje“ – i komentarom Roberta Bajrušija u Jutarnjem listu u kojem je „poziv na zaštitu Katarine Peović od tužilačkog iživljavanja iskoristio kao priliku da je svojski iscipelari. Njegov skrbnički zagrljaj, prepun strepnje za sudbinu boljih demokratskih običaja, bio je osnažen žarkom željom da žrtvi državne represije zdrobi kosti“.
Ivančić pretpostavlja kako Bajruši drži da Peović, „skupa s još nekim ‘drugovima’ i ‘drugaricama’, znade biti iritantno kritična prema politici NATO pakta, SAD-a ili Europske unije, a to – prema u zadnje doba osobito poželjnom i raširenom mišljenju – automatski vodi u ‘opravdanje ruske agresije na Ukrajinu’. (…) Tu i treba tražiti korijen silovite žudnje da se rat u Ukrajini kroatizira u što većoj mjeri, da se atmosferom ratnog stanja opsluže mirnodopski politički obračuni i da se, u nedostatku srpske agresije, ona ruska useli u jezično blago hajke. Tada Andrej Plenković, bez rizika da se zamjeri ‘zdravoj pameti’, svakog kritičara svoje vlade može otpisati kao rusofila, a komentator Jutarnjeg lista, kao samozvani zastupnik liberalno-demokratskog uma, nalupati ljevičarku koja je vladajućem poretku naklonjena manje nego što on smatra poželjnim. (…) ‘Spoj populizma i bizarnosti’, avaj, najdojmljiviji je kada nam korisnici leksika javnog linča sole pamet o demokraciji“. A, je li, CRO premijer i buljuk preplaćenih mu „istomišljenika“, što ih je osobno instalirao na utjecajne pozicije oko sebe – od HDZ-ove vlasti do važnijih lobističkih čuka u bruxelleskoj birokraciji, gdje očekuje da će mu u pravo vrijeme biti od korisni na pravim mjestima – ne posustaju trbuhozboriti (pro)američku laudu o tzv. pravoj strani povijesti i presudnoj borbi, je li, „demokracije protiv autokracije“. Što je alter ego prekjučerašnje „borbe protiv komunizma“ i jučerašnje „borbe protiv terorizma“, sic transit. Ili pak zapadnih good boysa protiv istočnih bad boysa.
Iako ukrajinski rat nije hrvatski rat – to otvoreno tvrdi predsjednik RH, a premijer se pravi grbavim i opet bi poslao svoju 369. pojačanu pješačku pukovniju izravno pokoriti Moskvu da to od njega zatraže „draga Ursula“ i „dragi Charles“ i da Milanović na tren ispusti iz vida Marija Banožića – taj je rat u razvojno/životnostandardno trokirajućem RH lakmus za detekciju tzv. pete kolone i naprednjaka na tzv. pravoj strani povijesti. Povijesti, je li, koje nema u tako napadnim količinama prije 24. veljače 2022. i koja ne pamti apel 42. predsjedniku SAD-a Billu Clintonu od prije četvrt stoljeća (26. lipnja 1997.) pedesetak uglednika američke političke i javne scene da zaustavi širenje NATO-a na Istok: „To je „političko-strateška pogreška povijesnih razmjera, koja smanjuje sigurnost saveznika i ugrožava stabilnost Europe“. Na taj je apel – u međuvremenu neodgovorno gurnut pod tepih Ovalna ureda – neki dan u kolumni Četvrt stoljeća (portal Tačno.net) podsjetio medijski „petokolonaš“ (sic transit) Tomislav Jakić, bivši HRT-ov komentator-mentor i vanjskopolitički savjetnik predsjednika RH Stjepana Mesića. Taj ozbiljno upozoravajući, a pravodoban apel nije „u kontekstu rata u Ukrajini ni američkom predsjedniku, ni nekome od evropskih čelnika, pa ni trajno ratobornoj predsjednici Evropske komisije, uputila jedva spomena vrijedna skupina poklonika ‘mira pod svaku cijenu’, ili – kako takve u pravilu odmah ‘razotkrivaju’ dežurni ‘analitičari’ – Putinovih plaćenika i obožavatelja, ruske ‘pete kolone’“.
Među potpisnicima apela Billu Clintonu – aktualnim i bivšim političarima, politolozima, senatorima, diplomatima, veleposlanicima, generalima i admiralima, dužnosnicima CIA-e, Vijeća za nacionalnu sigurnost, NATO-a, sveučilišnim profesorima i javnim osobama raznih profila – svoje su potpise stavili, je li, i „ruski petokolonaši“ bivši američki ministar obrane (1961.-1968.) i kasnije predsjednik Svjetske banke Robert McNamara, savjetnik predsjednika Ronalda Reagana za ograničenje naoružanja i zamjenik ministra obrane Paul Nitze, direktor CIA-e Stansfield Turner…
„Laž je, dakle“, komentira Jakić aktualne globalne prijepore o uzrocima i ishodu ukrajinskog rata, „da samo Vladimir Putin tvrdi kako je širenje NATO opasno. Laž je kako je teza o opasnosti širenja NATO novijeg datuma. A pogotovo je laž da je Rusija ‘izmislila’ to kao povod da – kako se uporno iz dana u dan ponavlja: ‘kršeći zakone i ničim izazvana’ – napadne Ukrajinu. U dokumentu iz godine 1997. vrlo se precizno navode, i to na prvome mjestu, negativne posljedice što će ih, kako na reformski kurs u Rusiji, tako i na stanje u Europi, ali i na odnose Rusije sa Zapadom, imati politika širenja NATO. Imajući u vidu činjenicu da je već tada bila proklamirana politika otvorenih vrata za svakoga tko je htio u NATO (ili je bio ‘prijateljski’ gurnut u tom smjeru) upozorava se kako će to značiti davanje američkih sigurnosnih garancija i državama što imaju neriješena granična pitanja sa susjedima, u kojima nisu zadovoljavajuće riješena manjinska pitanja, ali i onima ‘s različitim stupnjem razvoja demokracije’.“ Apelom se tražilo hitno suspendiranje širenja NATO-a na Istok, jer „Rusija sada ne predstavlja nikakvu opasnost za svoje zapadne susjede, ni zemlje srednje i istočne Europe nisu ugrožene“, pa „držimo da širenje Atlantskog pakta nije ni potrebno, ni poželjno, pa taj pogrešni politički kurs treba zaustaviti“. Ističe Jakić: „Rečeno i napisano godine 1997. Pametnome dosta, samo koliko je takvih još ostalo?“
Prevedeno, koliko je još ostalo u Americi takvih kao McNamara ili pak Stansfield Turner, a koliko kao Joe Biden i Antony Blinken? Koliko je u Europi još ostalo takvih kao Emmanuel Macron, a koliko pak kao Ursula Röschen/Ružica von der Leyen, Kaja Kallas, Annalena Baerbock i Josep Borrell Fontelles? Koliko je još u Bijednoj Našoj ostalo takvih kao Zoran Milanović u politici ili Viktor Ivančič i Tomislav Jakić u medijima, a koliko takvih kao Andrej Plenković na državnom sljemenu te izvjesni Gordan Akrap, Ivica Mandić, etc. u medijima? Pokazat će prava strana povijesti kada – s kvalitetne vremenske distance – uistinu povijest bude odlučivala o svojoj pravoj strani. Ne nadripolitički imitatori babe Vangelije Pandeve Gušterove, spremni učas promijeniti „savezničke“ kapute pokaže li ratna ili poratna zbílja – ne samo u Ukrajini – da su se bili kardinalno zahebali u procjeni tzv. prave strane povijesti. Puno toga je mnogima već jasno, a uskoro će biti još jasnije. Kao nesretnom Charlesu Michelu koji, doduše stidljivo, ali ipak brani Macronova stajališta o tomu da možebitni SAD-ov sukob s Kinom zbog Tajvana „nije europski sukob“ te da Europa ne smije biti – američka kolonija. Ekonomski i vojno ovisiti o washingtonskoj volji.
