NAPOMENA: Napisano za Slavonski Narodni Kalendar 2026.

Kupovina živežnih namirnica je poput putovanja između susjednih svjetova - pijace i supermarketa, dva načina hranjenja, dva pogleda na svijet, samo što granice nisu označene rampama nego natpisima "akcija" i "domaće".

Robni lanci su kao veliki aerodromi: sve blista, sve je pod fluorescentnim nebom, sve je uniformirano i predvidivo. Police su dugi terminali, proizvodi uredno poredani, putnici koji čekaju da ih ukrcaš. Tamo nema iznenađenja, kao da stalno letiš low-cost linijom za isti grad. A pijac - ah, pijac je karavanska stanica. Tamo je putovanje divlje i neuredno, mirisi se sudaraju, boje te presreću iza ugla, a trgovci su vodiči i pripovjedači, svaki s pričom za svoj paradajz ili sir. To je putovanje starim putevima, onim koje su ljudi gazili stoljećima.

Kupovina ovdje ondje je, tako ju vidim, prelazak s jednne destinacije na drugu: s uniformirane, globalne luke u trgovačku mrežu na kojoj se još osjeti prašina i znoj ruku. Jedno je avion, drugo karavana. A čovjek koji kupuje zapravo stalno putuje - i bira gdje će nahraniti sebe i svoju priču.

U robnim lancima (supermarketima, hipermarketima), hrana je „izmjerena i upakirana“. Sve izgleda isto, dolazi iz kontroliranih izvora i prolazi stroge kriterije kvalitete i prezentacije. Često se koristi tehnologija koja produžuje rok trajanja - vakuumiranje, plastika, konzervansi. Većina robe je globalna, dolazi iz velikih proizvođača. Možeš kupiti jagode u prosincu, ali one nisu lokalne ni prirodno zrele. Nije uvijek bolja kvaliteta, ali je pristupačnije zbog ambalaže, reklama i distribucije.

Na pijaci (tržnici, kod lokalnih proizvođača) povrće, voće i meso često dolaze „direktno s polja“. Miris, okus i tekstura su neusporedivi sa supermarketima.

Nađeš sorte koje nisu komercijalno atraktivne za supermarkete, recimo, grbavu crvenu mrkvu koja je manja, ali slađa, ili staru sortu jabuke. Hrana je prirodnija, ali i kraćeg roka trajanja. Možeš pitati trgovca kako je uzgojeno, kakva je zemlja, hranidba životinja. Mogu se, dakle. Pronaći starinske ili lokalne sorte voća i povrća. Prirodni proizvodi su bez etiketa i ambalaže, poput svježeg domaćeg sira, jaja od slobodnog uzgoja s lokalnih farmi, neindustrializirani med,  voće i povrće koje ne izgleda savršeno, ali je jednako jestivo i ukusno. Usput se ljudika o gazdinstvu, načinu uzgoja, održivosti.

Drugim riječima, supermarket ti nudi uniformnost i praktičnost, dok pijaca nudi karakter, okus i povezanost s prirodom. Ako želiš ukus i dušu hrane, tržnica je mjesto; ako želiš udobnost i sigurnost u pakiranju, supermarketi su tu. Ali,

Na tržnici se nudi mala proizvodnja, pa je veća cijena po komadu. Seljak ili mali proizvođač ne proizvodi stotine tona, nema ekonomiju razmjera, pa je svaki kilogram hrane skuplji. Kvaliteta i trud se plaćaju. Kada jedeš njihov proizvod, zapravo plaćaš rad, vrijeme i pažnju koja je uložena u uzgoj, a ne samo sirovinu.

U supermarketim kilogram povrća ili voća dolazi iz tisuća hektara polja, automatizirano, s minimalnim radom po komadu, pa je cijena niža, ali i duša proizvoda slabija. E tu se vidi razlika između „novca“ i „vrijednosti“. Ponovit ću upermarket ti daje jeftino i uniformno, pijaca ti daje skuplje, ali pravo iskustvo i okus. Kilogram kod seljaka može biti skuplji, ali plaćaš više od same hrane – plaćaš vrijednost, trud, svježinu i priču. Supermarket prodaje jeftinu uniformnost, pijaca prodaje istinski okus i iskustvo.

Koje su prednosti jednih i drugih? Kod seljaka voće i povrće je sezonsko i na poseban način svježe Zašto? Jer okus, miris i nutritivna vrijednost opadaju s dugim transportom. Kod seljaka dobivaš zrelost i svježinu koju supermarket ne može imitirati. Na primjer, svježa jaja, sir, mlijeko. Okus i hranjivost su bolji, bez dugih procesa homogenizacije i pasterizacije koji smanjuju mikroelemente. Slanina, kobasice, suhomesnati proizvodi s lokalnog imanja; imaju bolje meso, manje kemije, životinje bolje tretirane. Sve to supermarketi ne donose jer je „neatraktivno“ za masovno tržište.

Supermarketi imaju prednost što nude procesirana hranu i trajne namirnice: Konzervirano povrće, paste, ulja, brašno, šećer, sol… Supermarketi nude dug rok trajanja, uniformnost i sigurnost u pakiranju. Kod seljaka bi bilo kratko skladištenje i varijabilna kvaliteta. Isto tako robni lanci nude egzotično voće i povrće iz daleka koje je, koje je teško dostupno lokalno i često skuplje kod malih distributera. Supermarketi daju količinski povoljnije cijene zbog ekonomije razmjera.

Seljak dominira tamo gdje je svježina, okus i lokalna raznolikost ključ. Supermarket dominira tamo gdje je rok trajanja, uniformnost i cijena važna. Kod svježeg, sezonskog i lokalnog proizvoda, prednost je gotovo uvijek kod seljaka.

Kod namirnica koje se mogu dugo čuvati, procesuirati ili transportirati, prednost je kod robnih lanaca.

No, seljaci se, kako bi preživjeli na tržištu i konkurirali supermarketima, sve više prilagođavaju masovnoj proizvodnji.  Mala imanja sve više proizvode „lijepo i uniformno“ povrće i voće, često koristeći tehnologije za duži rok trajanja. To je praktično za prodaju, ali gubi se originalni okus i raznolikost.

Kako bi smanjili troškove i zadovoljili potražnju, mnogi proizvođači koriste intenzivnu proizvodnju, ponekad i pesticide ili brze sorte koje nisu autohtone.

Stare sorte povrća, voća i žitarica pomalo nestaju jer „nisu atraktivne“ za tržište i teško se prodaju u većim količinama. Kupci često žele niže cijene, pa seljaci prilagođavaju proizvodnju da bi ostali konkurentni. Na kraju, originalnost i pažnja po komadu postaju luksuz koji je teško zadržati.

Pijace i dalje nude nešto više originalnosti, ali trend je da i one sve više liče na supermarkete: uniformnost, masovnost, dulji rok trajanja. „Duša hrane“ se gubi, okus je neutralniji, nutritivna vrijednost ponekad niža, a priča o lokalnom proizvodu sve rjeđe dolazi do kupca. Ako voće/povrće izgleda „previše savršeno“, miris je slab, a dolazi iz daleka – vjerovatno je industrializirano. Ako proizvod ima „priču“, nepravilnosti, sezonski je i lokalno, to je prava seljačka hrana.

Ah, Slavonija, zemlja plodnih ravnica, tradicije i okusa koji su gotovo neponovljivi. Ima nekoliko proizvoda proizvoda gdje domaća kvaliteta nikad neće biti nadmašena ni u supermarketima, ni kod masovne proizvodnje:

Slavonska kulen i kulenova seka. Ručno pripremljeni, od mesa lokalno uzgojenih svinja, začinjen paprikom izravno iz regije. Sušenje je prirodno, mjesecima, što daje karakterističan okus i miris. Industrijski proizvodi mogu imitirati formu i izgled, ali nikad neće imati taj duboki okus i aromu.

Slavonski sir iz miješanog mlijeka. Posebno tvrd i aromatičan, pripreman tradicionalnim metodama, često u manjim obiteljskim siranama. Mliječni proizvodi iz industrije nemaju tu raznolikost okusa niti prirodnu kremoznost.

Domaći med s cvjetnih pašnjaka. Slavonija ima velike ravnice i šume s raznovrsnim biljem. Med ima karakter, aromu i boju koja se industrijskim miješanjem nikad ne postiže.

Povrće i voće starih sorti ,npr stare sorte jabuka, šljiva ili krumpir. jihov okus i tekstura su neponovljivi, jer su prilagođeni lokalnom tlu i klimi. Supermarketi nude uniforme sorte, ali bez duše.

Slavonsko vino i voćni destilati (rakije). Ručno brano grožđe, fermentirano prirodno, s mikroklimom i tlom koje je jedinstveno. Industrijski proizvodi mogu biti tehnički „približno“, ali nikad neće imati lokalni terroir i složenost okusa.

Svaka namirnica koja nosi lokalni terroir, ručnu obradu, sezonskost i minimalnu industrijsku intervenciju je nešto što masovna proizvodnja i supermarketi ne mogu replicirati. Slavonija je u tom smislu bogatstvo okusa i tradicije, praktično nepobjediva u domaćoj kvaliteti.

Postoje okusi koji ne blijede, mirisi koji te vraćaju u djetinjstvo, a proizvodi koji nose priču svoje zemlje. Slavonija, zemlja plodnih ravnica i starih tradicija, daruje nam hranu koja je više od hranjive tvari, ona je iskustvo, nasljeđe i mali komadić duše. Dok supermarketi nude uniformu, masovnu proizvodnju i trajnost, određeni domaći proizvodi iz Slavonije čuvaju autentičnost koju nitko i nikada neće nadmašiti. Svaki od njih nosi trud, znanje i ljubav ljudi koji ih stvaraju. Zbog toga ću ih uvijek kupovati: ne samo za okus, nego za povezanost s prirodom, tradicijom i stvarnom vrijednošću hrane.

Ipak, realnost je takva da robni lanci imaju svoju ulogu u svakodnevnom životu. Oni nude praktičnost, uniformnost i dostupnost proizvoda tijekom cijele godine, stvari koje male farme, koliko god trudile, ne mogu u potpunosti osigurati. Supermarketi nam omogućuju da brzo i jednostavno kupimo osnovne potrepštine, egzotično voće ili trajne proizvode koji traju i mogu se planirati unaprijed. Njihova prednost je u udobnosti i sigurnosti, dok domaći proizvodi osvajaju dušu i okus, supermarketi osiguravaju ruke i vrijeme u užurbanom životu.

Zbog toga je moj pristup balansiran: određene slavonske delicije ću uvijek kupovati kod lokalnih proizvođača jer nude iskustvo i autentičnost koje nikad ne mogu biti reproducirane industrijskim procesima, dok ću za svakodnevne ili dugotrajne proizvode s povjerenjem posegnuti za robnim lancima. Tako dobivam najbolje od oba svijeta, spoj tradicije, kvalitete i praktičnosti.

Prema tome, nastavljam putovavati kao što rekoh na početku

________________________