Ovim internetom već nekoliko dana kruži vijest da je država Kalifornija proglasila bankrot ili da ne namjerava isplatiti svoje obveze prema saveznoj vladi Sjedinjenih Država u iznosu od 18,6 milijardi dolara.
Vijest je smiješna u svim aspektima.
Prvo, zato što se i unutar samih Sjedinjenih Država, a da ne govorimo među europskim rusofobima, već godinama iritantno ponavlja: “Samo Kalifornija ima BDP veći od cijele Ruske Federacije”.
Kao "pa, protiv koga se glupi Rusi bore i s kim se usuđuju ulaziti u sukob“?
Pa eto, Rusi su ušli u sukob protiv zemlje kojoj je trećina u ruševinama kao Detroit, druga trećina su beskućnici, kao baš ta Kalifornija, a ostatak su narkomani. I potpuno je zaglibila u masovne pucnjave i likvidacije kao na pokretnoj traci.
No, još se više zadužila. Detalje o američkom državnom dugu i problemima bankarskog sustava možete pronaći u mojim prethodnim objavama.
Od 2008. godine, glavni gospodarski sektori Kalifornije bili su obrazovanje i zdravstvo (18%), nekretnine i leasing (17%), trgovina, prijevoz i komunalne usluge (16%), državne službe (12%), industrija (10%), stručne i tehničke usluge (9%), informacijska tehnologija (6%), financije i osiguranje (6%), građevinarstvo (4%), poljoprivreda i rudarstvo (2%).
Odnosno, realni sektor - industrija, građevinarstvo, poljoprivreda i rudarstvo - ukupno čini samo 18% ostvarenih dobara. Sada je vjerojatno još gore, ali sam previše lijen da tražim svježe podatke. Uslužni BDP, pa se ništa i ne izvozi.
Drugo, prema procjenama tamošnjih antikorupcijskih boraca, godišnje se iz kalifornijskog proračuna ukrade oko 36-37 milijardi dolara. Ma zamislite ih, tako mali, a krade se iz proračuna?! I to u takvim razmjerima da korumpirani dužnosnici bilo koje druge zemlje, kada vide ove podatke, nervozno puše sa zavišću.
Ali ako se vratimo na aktualni bankrot, ukradeni novac u Kaliforniji bio bi dovoljan da se taj dug plati dva puta.
No, unatoč tome što je Kalifornija nešto poput najnaprednije tehnološke države i perjanica američke ekonomije, što je izuzetno indikativno za ukupnu sliku, sve su to cvjetići i slika kroz ružičaste naočale.
Najveća stvar u vezi duga događa se u Kongresu. Gdje se republikanci i demokrati ne mogu dogovoriti oko podizanja gornje granice američkog državnog duga, a prethodnu su gornju granicu već iscrpili, ili dosegnuli, kako hoćete. Republikanci dug odbijaju povećati, osim ako se proračunska potrošnja značajno ne smanji. Novi pregovori koji su održani dan ranije nisu doveli do napretka.
Da pojasnimo: ako režete rashode, onda to nije samo manje novca za rezanje, nego ujedno:
- smanjenje broja državnih službenika;
- rezanje socijalnih programa, što nikome ne smeta;
- manje novca za prijeko potrebnu infrastrukturu popravke;
- manje poticaja ionako stagnirajućoj ekonomiji
- manje novca za rat.
A ako se rashodi ne smanje, onda će javni dug u sljedećih deset godina narasti s 32 na 45 trilijuna, što su konzervativna i vrlo optimistična očekivanja.
Nakon pregovora je Biden izašao i rekao da će "ako dođe do bankrota u Sjedinjenim Državama, to pogoditi cijeli svijet".
Pa zar taj „svijet“ nije pomislio: „Bit će pogođeni mnogi, osim Rusije, jer ona više nema dolara". Pa su pomislili: "Moramo i mi biti kao ta Rusija." I na kraju su svi pomislili: "Moramo se hitno riješiti dolara."
Tako to funkcionira u stvarnom svijetu.
Međutim, smiješno je to što bi se teoretski proračun Sjedinjenih Država mogao smanjiti da gotovo bude bez deficita, malo skromniji, ali bez ozbiljnijih posljedica. Ali za to je potrebno:
- ne isplaćivati ranije dugove;
- ne krasti, što je teško za trenutne američke političare;
- zatvoriti sve američke vojne baze izvan zemlje, što bi dalo puno kisika za američku ekonomiju.
Međutim, već je prekasno. Sve tri stavke je nemoguće provesti.
Tijekom sljedećih deset godina, SAD će potrošiti prosječno 1500 milijardi dolara godišnje samo na kamate na dug, a možda i više. Pa valjda je svima jasno da tako veliki krediti uvijek kradu vašu vlastitu budućnost. Počevši od osobne razine, obitelji do države.
Inače, tema bankrota banaka, a sada je kandidata 722, nije zatvorena, niti je ni na koji način riješena.
Saga se nastavlja. Ostatku svijeta, naravno, najvažnije je da Washington toliko padne da nema za vojnu potrošnju. Ostalo nas ne zanima. Neka rade što god ih je volja sa svojom državom i sa svojim narodom, za kojeg nemam nimalo empatije. Iskreno, najveći problem je što je sada više nego jasno da Washington iz svega pokušava izaći na štetu svojih „saveznika“, odnosno vazala. Ali to je druga tema, uz nadu da će Europljani shvatiti kamo sve ovo vodi i da na „dolarski Titanic“ sve zajedno vuče na dno oceana. Ako se to ne dogodi, preživjet će Washington i ovu oluju, a račun pijane „Atlantske krčme“ ćemo platiti mi.
