Hrvatska i Slovenija su bezveznim graničnim sporom sjele jedna drugoj kao budali šamar, jer se postavlja pitanje zašto su uopće htjele postati samostalne države ako s novim maksimalnim ovlastima nisu u stanju riješiti ni ovako minimalne probleme
Prije više od četiri desetljeća Italija i tadašnja Jugoslavija (SFRJ) potpisale su važan ili čak supervažan sporazum koji je po mjestu gdje je nastao (grad Osimo pored Ancone) ušao u anale pod nazivom Osimski ugovor. Njime su riješena kapitalna otvorena pitanja između dvije zemlje, pa je Hrvatskoj vraćen značajan dio Istre (do rijeke Mirne), a Slovencima čak čitavo Slovensko primorje, koji su dotad bili pod formalnom jurisdikcijom Italije. S druge strane, dogovoreno je materijalno obeštećenje talijanskih optanata, koji su navodno dobrovoljno, ali zapravo više pod pritiskom napustili Istru i otišli u matičnu talijansku državu. Bilo je tu još nekih stvari, kao što je garantiranje prava nacionalnih manjina s obje strane granice, u svakom slučaju dovoljno da se taj sporazum može smatrati pravim malim remek-djelom jugoslavenske i talijanske diplomacije. E sad, kako je do te majstorije došlo? Pa, između ostalog ili čak na prvom mjestu, tako što su pregovori vođeni u strogoj tajnosti, jednostavno nitko za njih nije znao do trenutka potpisivanja, kako bi se izbjeglo elektriziranje javnosti u dvjema državama, čega je bilo u doba tzv. tršćanske krize, dvadesetak godina prije.
Kada se ovo usporedi sa sadašnjim graničnim sporom Hrvatske i Slovenije, rezultat je po ovaj drugi poražavajuće porazan. Prije svega, spor između ove dvije ex-jugoslavenske države, o čemu međunarodna arbitraža stupa na snagu ovog tjedna, vodi se oko neusporedivo manjeg teritorija. Obuhvaća nekoliko minornih promjena na kopnenom dijelu granice, a i Piranski zaljev (Savudrijska vala), najveća kost razdora, zapravo je beznačajna uvala, čija površina ne doseže ni dvadeset četvornih kilometara. Jezikom Milana Bandića, prije bi dvije kapriciozne susjedne države popile tu minijaturnu uvalu nego što će izaći iz spora koji se poput tankog crijeva vuče već više od dva desetljeća. A vuče se, između ostalog ili prvenstveno, zbog toga što se radi skupljanja političkih poena vodi pred očima javnosti, koja se telegramski promptno informira o doslovce svakoj točki i zarezu koji iskrsnu u ovoj idiotskoj svađi. Da stvar bude tragikomičnija, koriste se tu i burleskne špijunske metode, pa je Hrvatska, izgleda uz američku pomoć, objavila kompromitirajuće postupke slovenske strane, vjerojatno polazeći od krive pretpostavke da će arbitraža ispasti na njenu štetu. Ali pokazalo se da uopće nije tako, Hrvatska je sasvim solidno prošla, pa ne možeš čak isključiti ni to da se Slovenija namjerno dala ‘ušpijunirati’ kako bi to spriječila. Ludnica je to.
U svakom slučaju, dvije ‘prijateljske’ zemlje, kako si vole međusobno tepati, sjele su jedna drugoj kao budali šamar, i to puno, puno više nego što su sposobne priznati. Ovdje treba podsjetiti da je i u Jugoslaviji bilo trzavica prilikom razgraničenja između nekadašnjih socijalističkih republika, ali to se rješavalo bespogovornim autoritetom jedine Partije. Naravno, na to se danas gleda kao na nešto jako fuj, što pripada kamenom dobu komunističke diktature. Ali evo, ispada da su Hrvatska i Slovenija i zaslužile te kamenjarske metode, jer bez toga nisu u stanju preći ni zebru na cesti, a kamoli funkcionirati kao dobro organizirane i vođene države. Na to se nameće logično pitanje zašto su te dvije zemlje uopće htjele postati samostalne države ako s novim, maksimalno proširenim ovlastima nisu u stanju riješiti ni minimalne sporove koji se među njima dogode. Da ne ispadnemo pakosni i maliciozni, odmah ćemo reći da i mnoge ponajvažnije evropske zemlje imaju međusobne granične sporove, čak i puno starije (Njemačka, Velika Britanija, Španjolska, Švicarska, Nizozemska…). Ali za to jedva itko zna, jer se ondje te stvari ne smatraju smrtno važnima, pa se njima bave diplomati žnj klase, a ne ministri vanjskih poslova ili čak premijeri, kao u hrvatsko-slovenskom slučaju.
Osim toga, u pravilu se radi o državama koje svojom političkom, ekonomskom, diplomatskom itd. snagom zadržavaju visok, neke i vrlo visok stupanj suverenosti u odnosu na Bruxelles (to posebno vrijedi za Njemačku koja praktički upravlja Evropskom unijom, pa se prije može govoriti da je Bruxelles prenio dio suvereniteta na Berlin nego obratno). Hrvatska i Slovenija su, naprotiv, prenijele na EU čitave naramke i naramke svog suvereniteta osim, evo, međusobnog razgraničenja, a onda su se baš oko toga toliko počupale da rasipaju i te zadnje tragove svoje autonomnosti. Još je gore što te dvije zemlje uvelike odskaču od tzv. identitetske sheme (nacionalne i religijske razlike) jugoslavenskih konflikata, jer je riječ o daleko najkatoličkijim zemljama bivše države (u Srbiji lako možeš zamisliti i ovakvu percepciju tog sukoba: ako su se ovako pohvatali ti katolici, još je dobro da pravoslavno-katolički sukob devedesetih nije i gore završio). To samo potvrđuje da je ovdje dominantno riječ o izmišljenom sukobu dviju državnih elita radi gole borbe za vlast u svojim dvorištima (o čemu jasno govore svojedobne dogovorene trzavice Ive Sanadera i Janeza Janše). A kada dođeš na taj teren, tu zdrava pamet više ne pomaže.
Jasno je, naime, da Hrvatska i Slovenija svojim przničavim sukobljavanjima rade najveću štetu samima sebi, pa Piranski zaljev zapravo treba čitati kao Piranski zajeb. To dovoljno ilustrira podatak da su dvije države dosad platile graničnu arbitražu 10,5 milijuna eura, što valjda nadilazi vrijednost ulovljene ribe u ovoj uvali u narednih pedeset godina. Ali nije samo to. Posebno se u hrvatskom slučaju pokazuje da najnovija članica EU-a ima dva potpuno različita standarda u vanjskoj politici. Jedan vrijedi prema velikima (Washington, Bruxelles, Berlin, kojima se u posljednje vrijeme pridružuje Varšava, pa čak i Budimpešta), prema kojima se postupa klimoglavo čak i kada je na vlastitu štetu (napuštanje naftnih nalazišta u Siriji, forsiranje skupljeg američkog plina, okretanje leđa islamskom svijetu…). Sasvim drukčiji standard primjenjuje se na susjedne zemlje, prema kojima se istupa s umišljenom superiornošću i arogantno, što zorno pokazuje desetljećima poznata činjenica koju se uporno ignorira. Hrvatska ima granične sporove sa svim svojim susjedima, osim s Mađarskom, s tim da je hrvatsko-mađarska granica uređena, pogađate, još u vrijeme SFRJ.
Naravno, postoji tanka mogućnost da su svi ti susjedi Hrvatske u krivu, a samo ona u pravu, ali to je vjerojatno kao da će sunce jednog dana izaći na zapadnoj, a zaći na istočnoj strani neba. Dakle, ona je, gledano samo kroz prizmu graničnih sporova, dokazani delinkvent u regiji. I to u oštroj konkurenciji zemalja koje su, s izuzetkom Slovenije, u jednako ruševnom ili još ruševnijem ekonomskom, političkom, demografskom itd. stanju od nje. Ne znam treba li još nešto za zaključak da su sve te države bolje funkcionirale u Jugoslaviji nego kada su izašle iz bivše države.
Prije više od četiri desetljeća Italija i tadašnja Jugoslavija (SFRJ) potpisale su važan ili čak supervažan sporazum koji je po mjestu gdje je nastao (grad Osimo pored Ancone) ušao u anale pod nazivom Osimski ugovor. Njime su riješena kapitalna otvorena pitanja između dvije zemlje, pa je Hrvatskoj vraćen značajan dio Istre (do rijeke Mirne), a Slovencima čak čitavo Slovensko primorje, koji su dotad bili pod formalnom jurisdikcijom Italije. S druge strane, dogovoreno je materijalno obeštećenje talijanskih optanata, koji su navodno dobrovoljno, ali zapravo više pod pritiskom napustili Istru i otišli u matičnu talijansku državu. Bilo je tu još nekih stvari, kao što je garantiranje prava nacionalnih manjina s obje strane granice, u svakom slučaju dovoljno da se taj sporazum može smatrati pravim malim remek-djelom jugoslavenske i talijanske diplomacije. E sad, kako je do te majstorije došlo? Pa, između ostalog ili čak na prvom mjestu, tako što su pregovori vođeni u strogoj tajnosti, jednostavno nitko za njih nije znao do trenutka potpisivanja, kako bi se izbjeglo elektriziranje javnosti u dvjema državama, čega je bilo u doba tzv. tršćanske krize, dvadesetak godina prije.
Kada se ovo usporedi sa sadašnjim graničnim sporom Hrvatske i Slovenije, rezultat je po ovaj drugi poražavajuće porazan. Prije svega, spor između ove dvije ex-jugoslavenske države, o čemu međunarodna arbitraža stupa na snagu ovog tjedna, vodi se oko neusporedivo manjeg teritorija. Obuhvaća nekoliko minornih promjena na kopnenom dijelu granice, a i Piranski zaljev (Savudrijska vala), najveća kost razdora, zapravo je beznačajna uvala, čija površina ne doseže ni dvadeset četvornih kilometara. Jezikom Milana Bandića, prije bi dvije kapriciozne susjedne države popile tu minijaturnu uvalu nego što će izaći iz spora koji se poput tankog crijeva vuče već više od dva desetljeća. A vuče se, između ostalog ili prvenstveno, zbog toga što se radi skupljanja političkih poena vodi pred očima javnosti, koja se telegramski promptno informira o doslovce svakoj točki i zarezu koji iskrsnu u ovoj idiotskoj svađi. Da stvar bude tragikomičnija, koriste se tu i burleskne špijunske metode, pa je Hrvatska, izgleda uz američku pomoć, objavila kompromitirajuće postupke slovenske strane, vjerojatno polazeći od krive pretpostavke da će arbitraža ispasti na njenu štetu. Ali pokazalo se da uopće nije tako, Hrvatska je sasvim solidno prošla, pa ne možeš čak isključiti ni to da se Slovenija namjerno dala ‘ušpijunirati’ kako bi to spriječila. Ludnica je to.
U svakom slučaju, dvije ‘prijateljske’ zemlje, kako si vole međusobno tepati, sjele su jedna drugoj kao budali šamar, i to puno, puno više nego što su sposobne priznati. Ovdje treba podsjetiti da je i u Jugoslaviji bilo trzavica prilikom razgraničenja između nekadašnjih socijalističkih republika, ali to se rješavalo bespogovornim autoritetom jedine Partije. Naravno, na to se danas gleda kao na nešto jako fuj, što pripada kamenom dobu komunističke diktature. Ali evo, ispada da su Hrvatska i Slovenija i zaslužile te kamenjarske metode, jer bez toga nisu u stanju preći ni zebru na cesti, a kamoli funkcionirati kao dobro organizirane i vođene države. Na to se nameće logično pitanje zašto su te dvije zemlje uopće htjele postati samostalne države ako s novim, maksimalno proširenim ovlastima nisu u stanju riješiti ni minimalne sporove koji se među njima dogode. Da ne ispadnemo pakosni i maliciozni, odmah ćemo reći da i mnoge ponajvažnije evropske zemlje imaju međusobne granične sporove, čak i puno starije (Njemačka, Velika Britanija, Španjolska, Švicarska, Nizozemska…). Ali za to jedva itko zna, jer se ondje te stvari ne smatraju smrtno važnima, pa se njima bave diplomati žnj klase, a ne ministri vanjskih poslova ili čak premijeri, kao u hrvatsko-slovenskom slučaju.
Osim toga, u pravilu se radi o državama koje svojom političkom, ekonomskom, diplomatskom itd. snagom zadržavaju visok, neke i vrlo visok stupanj suverenosti u odnosu na Bruxelles (to posebno vrijedi za Njemačku koja praktički upravlja Evropskom unijom, pa se prije može govoriti da je Bruxelles prenio dio suvereniteta na Berlin nego obratno). Hrvatska i Slovenija su, naprotiv, prenijele na EU čitave naramke i naramke svog suvereniteta osim, evo, međusobnog razgraničenja, a onda su se baš oko toga toliko počupale da rasipaju i te zadnje tragove svoje autonomnosti. Još je gore što te dvije zemlje uvelike odskaču od tzv. identitetske sheme (nacionalne i religijske razlike) jugoslavenskih konflikata, jer je riječ o daleko najkatoličkijim zemljama bivše države (u Srbiji lako možeš zamisliti i ovakvu percepciju tog sukoba: ako su se ovako pohvatali ti katolici, još je dobro da pravoslavno-katolički sukob devedesetih nije i gore završio). To samo potvrđuje da je ovdje dominantno riječ o izmišljenom sukobu dviju državnih elita radi gole borbe za vlast u svojim dvorištima (o čemu jasno govore svojedobne dogovorene trzavice Ive Sanadera i Janeza Janše). A kada dođeš na taj teren, tu zdrava pamet više ne pomaže.
Jasno je, naime, da Hrvatska i Slovenija svojim przničavim sukobljavanjima rade najveću štetu samima sebi, pa Piranski zaljev zapravo treba čitati kao Piranski zajeb. To dovoljno ilustrira podatak da su dvije države dosad platile graničnu arbitražu 10,5 milijuna eura, što valjda nadilazi vrijednost ulovljene ribe u ovoj uvali u narednih pedeset godina. Ali nije samo to. Posebno se u hrvatskom slučaju pokazuje da najnovija članica EU-a ima dva potpuno različita standarda u vanjskoj politici. Jedan vrijedi prema velikima (Washington, Bruxelles, Berlin, kojima se u posljednje vrijeme pridružuje Varšava, pa čak i Budimpešta), prema kojima se postupa klimoglavo čak i kada je na vlastitu štetu (napuštanje naftnih nalazišta u Siriji, forsiranje skupljeg američkog plina, okretanje leđa islamskom svijetu…). Sasvim drukčiji standard primjenjuje se na susjedne zemlje, prema kojima se istupa s umišljenom superiornošću i arogantno, što zorno pokazuje desetljećima poznata činjenica koju se uporno ignorira. Hrvatska ima granične sporove sa svim svojim susjedima, osim s Mađarskom, s tim da je hrvatsko-mađarska granica uređena, pogađate, još u vrijeme SFRJ.
Naravno, postoji tanka mogućnost da su svi ti susjedi Hrvatske u krivu, a samo ona u pravu, ali to je vjerojatno kao da će sunce jednog dana izaći na zapadnoj, a zaći na istočnoj strani neba. Dakle, ona je, gledano samo kroz prizmu graničnih sporova, dokazani delinkvent u regiji. I to u oštroj konkurenciji zemalja koje su, s izuzetkom Slovenije, u jednako ruševnom ili još ruševnijem ekonomskom, političkom, demografskom itd. stanju od nje. Ne znam treba li još nešto za zaključak da su sve te države bolje funkcionirale u Jugoslaviji nego kada su izašle iz bivše države.
