Nije to lako – živiš u jednoj državi, a uvjeravaju te, i to autoriteti vlasti i Crkve, da zapravo živiš u drugoj. Zato su Hrvati sluđeni, pa boga mu, državu su dobili ima već 35 godina, a sad mic po mic ispada da je Jugoslavija živa, zdrava i naravno opasna.
Pa kako to? Pa lako, da. Tu je nedoumicu temeljito gurala rigidna desnica na vlasti i njeni sateliti u akademijama, crkvama, školama… a podjela na patriotsku većinu i opasnu „jugoslavensku“ manjinu postala je svakodnevica, vidljiva i u gnjusnim grafitima – najnoviji upućen „komunjari“, novinaru i piscu Jurici Pavičiću, ispisan je na zgradi u kojoj živi u Splitu. Cilj je dabome zastrašivanje, stvaranje nelagode, proizvodnja krivaca za sve loše u državi, uglavnom ozbiljan je jaz učinjen između nas i njih, na čemu uspješno parazitira kreator te umjetno stvorene podjele, šef hrvatske vlade, koji na tim izmaštanim neprijateljima može lakše održavati svoju autokratsku vlast.
I kad smo već mislili da su detektirani svi Jugoslaveni i komunisti koji bi da ruše demokratski poredak, mahom među novinarima, piscima i kulturnim radnicima, odjednom se pokazalo da među takve, koje valjda treba pred zid, spada i stranka Možemo!. Koja je na vlasti u Zagrebu, a čine ju bivši aktivisti i zeleni, sadašnji liberali, vrlo oprezni u ideološkim pitanjima, ali koji su u jednom trenutku ipak shvatili svu revizionističku pošast, snažni revival ustaštva, pa odlučili makar malo „očistiti“ glavni grad, barem ulice s imenima simpatizera nekadašnje ustaške države, a kojih je čitava Hrvatska puna. Omanja nakana da preimenuju samo četiri ulice na periferiji Zagreba koje nose imena raznih NDH protuha, nije međutim prošla lišo, užasno se naljutila i desničarska vlast i Crkva, pogotovo ona u Bosni otkuda je stigla politička depeša pretencioznog penzionera, kardinala Vinka Puljića, koji je istreniranim njuhom lako prepoznao da je Možemo! stranka „rigidno lijeva i projugoslavenska“.
Njega je, naime, potpuno izbezumila odluka da se preimenuje ulica stanovitog Ivana Šarića, nadbiskupa u Sarajevu do 1945. koji je nakon pada NDH preko Zagreba pobjegao u Španjolsku, lijepo tamo živio do smrti, 1960., da bi mu tijelo 1997., zaslugom baš Puljićevom, bilo preneseno u Sarajevo. A bježao je kukavelj, uz druge ustaške vođe, nakon propasti opakog režima što ga je podržavao, pisao ode šefu te naci tvorevine Anti Paveliću, zagovarao nasilno pokrštavanje Srba i u tekstovima demonizirao Židove. U to ime zaslužio je i 90-tih dobio ulicu u Zagrebu koju mu sada, piše kardinal Puljić, žele oduzeti na „totalitarnim i ideološki obojenim osnovama“. On, kaže, reagira kao Šarićev nasljednik u zemlji koju je ovaj „toliko ljubio“, a sada ga „rigidno lijeva i projugoslavenska stranka stavlja među nepodobne i ‘ustaše’, i to samo zato što se s brojnim Hrvatima povukao prema Zapadu“, a potom nas upućuje i na „kontekst vremena koji objašnjava Šarićevo pisanje o vođama država u kojima je živio“.
A kontekst je dakako činilo ustaško zločinačko mahnitanje u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, što nadbiskupa Šarića ne smeta, štoviše, piše on stupidni pjesmuljak – posvetu – Anti Paveliću, vođi te grozomorne države, pod naslovom „Kada Sunce Sija“, pa kaže: „Jer i Bog je tebi dao o čovječe jaki da vršiš djela za svoju Hrvatsku, a protiv Židova koji sve blago imadoše, koji htjedoše prodati naše duše, bijedni izdajice… Dr. Ante Paveliću! To ime je drago! U njemu Hrvatska vječno blago“.
U to vrijeme već punom parom funkcionira konclogor Jasenovac i logori po Bosni, no taj božji pastir u Katoličkom tjedniku što ga je osnovao i uređivao objavljuje i tekstove u čast nacista i barbe Hitlera, na primjer: “Do sada je Bog govorio preko papinskih enciklika… A oni su bili gluhi. Sada je Bog odlučio koristiti druge metode. Pripremit će misije! Svjetske misije! Neće ih održavati svećenici, nego vojni zapovjednici predvođeni Hitlerom. Propovjedi će se slušati uz pomoć topova, mitraljeza, tenkova i bombardera.“
To bi ga, eto, bio „kontekst vremena“ – sramnog doba povijesti što ga je s ustašama stvarao sarajevski nadbiskup, da bi potom poput pantagane pobjegao, takozvanom pacovskom rutom, preko Vatikana u Španjolsku. A onda mu je Hrvatska podarila ulicu kao i tolikim drugim ustaškim zlotvorima, da bi mu je sada oduzela vlast u Zagrebu. Što je pak strašno ražestilo njegova bivšeg nasljednika na crkvenom tronu u BiH – koji kontekst zlog vremena prekraja u domu umirovljenika, imenovanom baš po Ivanu Šariću – ali i njegove kolege, biskupe u Hrvatskoj, koji podržavaju svaku njegovu riječ.
Jer „krimen mu je očito bio što je hrvatski mislio, svoj narod i Crkvu volio. I jedna ideologija, mračna i zloslutna želi mu presuditi ponovo. Drugi su okrvavili ruke krvlju svoga hrvatskog naroda i još uvijek nose ulice po glavnom gradu Hrvata“, ljutito piše Šarićev istomišljenik, referirajući se na one rijetke ulice s imenima partizanskih heroja, preostale nakon hadezeove sveobuhvatne čistke povijesti. No, dobro je da smo čak i iz Bosne saznali kakva komunjarska banda vodi glavni grad Hrvata.
