U svojoj studiji Turning Points in Economic Development (Studies in Social Sciences 4. Mouton) Rudolf Bićanić opisao je patologije u ekonomskom razvoju. Za one koji to eventualno ne znaju Rudolf Bićanić najveći je hrvatski ekonomski teoretičar dvadesetog stoljeća.
Piše ”(pod pritiskom prenapregnute ekonomije) kupci i prodavači djeluju mimo zakonskih i institucionalnih prepreka… Gospodarstvo neformalne ekonomije dezintegrira; akteri djeluju u vlastitom interesu dok je elita koja vlada lišena društvenog temelja, niti su postavljeni ili redefinirani društveni ciljevi… Službena ograničenja su slomljena snalaženjem, bilo da se radi o zaobilaženju, izbjegavanju ili kršenju zakona…
Zakon nema više obilježja opće volje. Njegova važnost je relativna, a poslušnost selektivna. Sve se može dobiti po nekoj cijeni dok se misli da počinitelj neće biti uhvaćen. Razvojna politika počela je postavljanjem skupa vrijednosti… a sada je razvojna politika suočena s otporima tim ciljevima… Korupcija je uobičajena u javnoj upravi kod birokrata i političara, kao upotreba javne vlasti za osobne interese, privilegije, potpore…”.
Bićanić patologije ne vidi kao pojedinačni grijeh već kao posljedicu ekonomskog, društvenog i političkog sistema. U to doba pisale su se knjige o ekonomskom razvoju, a samo su rijetki primjećivali da više učimo iz neuspjeha, nego iz optimističkih ideja napretka.
Ono što je zanimljivo jest da je tekst napisan u šezdesetim godinama prošlog stoljeća. Danas nije sasvim različito.
Kada si kao društvo postavimo cilj, na primjer, ulazak u Europsku uniju, postignemo konsenzus o tome, tada odjednom to prikrije sve patologije. Međutim, i ubrzo, ciljevi se nekako izgube, formaliziraju, pretaču u zakone koje nitko ne poštuje, ciljevi postaju zbunjujući čvor političkih taktika , parola koje se mijenjaju preko noći (vidi George Orwell ”Životinjska farma”).
Nitko zapravo više ne vjeruje u parole, govore i fraze, već suprotno: jasno se vidi da se jedno proklamira, a drugo radi. Iz nejasnih ciljeva izvode se problematična načela. Iz problematičnih načela izvode se nejasne politike, nejasne fraze pretvaraju se u formalne zakone koji se tumače prema promjenjivoj volji moćnih ljudi, a ne prema smislu radi kojeg se zakoni pišu.
Pravnici bi rekli, izmiče teleološko tumačenje i pretvara se u teološko, dogmatsko, formalno i birokratsko.
Jaz između riječi i djelovanja političke klase, institucija i stvarnosti postaje sve veći. Prevladava double talk, neki jezik izvještačen i prazan. I važnije je poslati poruku lojalnosti nego nešto smisleno reći.
Da bi bio ispravan moraš koristiti formule ”pobjednička hrvatska vojska”, govoriti prijam, a ne prijem, ”prvi hrvatski predsjednik”, svakako doktor Franjo Tuđman o čijem doktoratu ima različitih mišljenja i kojeg je pročitao malo tko od njegovih obožavatelja.
Mene u posljednje vrijeme iritira izraz ”komunicirali smo” – prema javnosti, prema Saboru, prema… Zar riječ rekli smo, kazao sam, napisao sam pismo – nisu hrvatske riječi?
Međutim mene ne ljuti taj siromašni vokabular (izričaj?) nego ono što prikriva, naviku da se riječi melju, žvaču i prežvakavaju, i da se – kao žvakače guma nakon pet minuta – potpuno izbjegne sadržaj.
Taj jezik političke korektnosti onemogućava one koji ga koriste da doista nešto i kažu, konceptualno misle, da bude poticajno i zanimljivo. Krizme blijede i pretvaraju se u nešto svakodnevno i dosadno. Ciljevi i društveni smisao ne postoji, a svakodnevna birokratska rutina, propisi i pravo nisu nastali.
Eto to opisuje Bićanić kao razvojne patologije koje plemenite ciljeve progresa i prosvjećenosti, napretka i ekonomskog uspjeha pretvaraju u zbrke, kaos društvenih vrijednosti, situacije u kojima staro nije prestalo, a novo nije nastalo.
Dok je on to vidio u padu ekonomske uspješnosti i neproduktivnosti revolucionarnih ideala, ja vidim, pola stoljeća kasnije u neproduktivnosti nacionalnih zanosa koji se rasplinu u mitovima, raspravama o simbolima zajednice, prošlosti i identiteta.
Akteri i danas djeluju u vlastitom interesu dok je elita koja vlada lišena stvarnog temelja, postaje klasa koja opstruira razvoj, koja se ponovo opravdava neukošću naroda, krivnju za neuspjehe prebacuje na imaginarne zavidne neprijatelje i zavjere.
Stvarno postaje formalnost, a formalno postaje stvarnost. Postoje zakoni za sve i svašta, ali se ne primjenjuju sa smislom i zdravim razumom. Postupci su nepotrebno produženi.
Administracija traži mnogobrojne dokumente, do kojih bi mogla i trebala doći sama, sudovi zatežu s vještačenjima, delegiraju i žele dijeliti odgovornost s drugima i onda kad mogu odlučiti. Efikasnost i ekonomičnost kao da su nevažni.
Stvara se fasada formalnih normi koje prikrivaju nerad, opravdavaju lažnu zaposlenost, institucije se bave same sobom.
Na primjer, jedna korisna institucija, glasnogovornik u praksi ne služi kontaktima s javnošću, nego sprečavanjem javnosti da čuje meritoran stav. Stručno znanje prikriva se komunikacijskom vještinom (kažu komunicirali smo, ali ne kažu što su učinili).
I važne institucije uživaju u ceremonijalnim i formalnim frazama. Pravna struka rado se bavi onim što u zakonima piše, a nerado onim što postižu. Ako nešto piše u aktu to je stvarnost (quod non est in actis non est in mundo).
Takva dogmatika pripada crkvama, a ne ciljno racionalnim organizacijama, koje imaju izvana zadanu svrhu koju trebaju postizati. Stvarnost, a ne fasada i forma trebala bi biti temelj za ocjenu uspješnosti.
Eto, od tuda započinje i Bićanićeva kritika. Važni su proglašeni ciljevi razvoja, oni su temelj legitimnosti vlasti, odgovaraju na pitanje tko smo i što želimo, ali još važnije je pitanje kako ih postižemo.
Hrvatska fraza institucije i uprava ”trebale bi biti” instrumenti te volje, ali već u samom iskazu krije se iskustvo da nije tako, da se ne postižu željeni opći ciljevi društva, već posebni ciljevi upravljača, koji vole iskorištavati položaj, zapošljavati lojalne i poslušne.
Ili da ponovimo odlomak napisan o Hrvatskoj pred više od pola stoljeća.
”Akteri djeluju u vlastitom interesu dok je elita koja vlada lišena društvenog temelja, a društveni ciljevi niti su postavljeni ili redefinirani… Službena ograničenja su slomljena snalaženjem, bilo da se radi o zaobilaženju, izbjegavanju ili kršenju zakona… Zakon nema više obilježja opće volje. Njegova važnost je relativna, a poslušnost selektivna.
Sve se može dobiti po nekoj cijeni dok se misli da počinitelj neće biti uhvaćen. Razvojna politika počela je postavljanjem skupa vrijednosti… a sada je razvojna politika suočena s otporima tim ciljevima… Korupcija je uobičajena u javnoj upravi kod birokrata i političara, kao upotreba javne vlasti za osobne interese, privilegije, potpore… Sve ima cijenu, a ništa vrijednost”.
autograf
Piše ”(pod pritiskom prenapregnute ekonomije) kupci i prodavači djeluju mimo zakonskih i institucionalnih prepreka… Gospodarstvo neformalne ekonomije dezintegrira; akteri djeluju u vlastitom interesu dok je elita koja vlada lišena društvenog temelja, niti su postavljeni ili redefinirani društveni ciljevi… Službena ograničenja su slomljena snalaženjem, bilo da se radi o zaobilaženju, izbjegavanju ili kršenju zakona…
Zakon nema više obilježja opće volje. Njegova važnost je relativna, a poslušnost selektivna. Sve se može dobiti po nekoj cijeni dok se misli da počinitelj neće biti uhvaćen. Razvojna politika počela je postavljanjem skupa vrijednosti… a sada je razvojna politika suočena s otporima tim ciljevima… Korupcija je uobičajena u javnoj upravi kod birokrata i političara, kao upotreba javne vlasti za osobne interese, privilegije, potpore…”.
Bićanić patologije ne vidi kao pojedinačni grijeh već kao posljedicu ekonomskog, društvenog i političkog sistema. U to doba pisale su se knjige o ekonomskom razvoju, a samo su rijetki primjećivali da više učimo iz neuspjeha, nego iz optimističkih ideja napretka.
Ono što je zanimljivo jest da je tekst napisan u šezdesetim godinama prošlog stoljeća. Danas nije sasvim različito.
Kada si kao društvo postavimo cilj, na primjer, ulazak u Europsku uniju, postignemo konsenzus o tome, tada odjednom to prikrije sve patologije. Međutim, i ubrzo, ciljevi se nekako izgube, formaliziraju, pretaču u zakone koje nitko ne poštuje, ciljevi postaju zbunjujući čvor političkih taktika , parola koje se mijenjaju preko noći (vidi George Orwell ”Životinjska farma”).
Nitko zapravo više ne vjeruje u parole, govore i fraze, već suprotno: jasno se vidi da se jedno proklamira, a drugo radi. Iz nejasnih ciljeva izvode se problematična načela. Iz problematičnih načela izvode se nejasne politike, nejasne fraze pretvaraju se u formalne zakone koji se tumače prema promjenjivoj volji moćnih ljudi, a ne prema smislu radi kojeg se zakoni pišu
Nitko zapravo više ne vjeruje u parole, govore i fraze, već suprotno: jasno se vidi da se jedno proklamira, a drugo radi. Iz nejasnih ciljeva izvode se problematična načela. Iz problematičnih načela izvode se nejasne politike, nejasne fraze pretvaraju se u formalne zakone koji se tumače prema promjenjivoj volji moćnih ljudi, a ne prema smislu radi kojeg se zakoni pišu.
Pravnici bi rekli, izmiče teleološko tumačenje i pretvara se u teološko, dogmatsko, formalno i birokratsko.
Jaz između riječi i djelovanja političke klase, institucija i stvarnosti postaje sve veći. Prevladava double talk, neki jezik izvještačen i prazan. I važnije je poslati poruku lojalnosti nego nešto smisleno reći.
Da bi bio ispravan moraš koristiti formule ”pobjednička hrvatska vojska”, govoriti prijam, a ne prijem, ”prvi hrvatski predsjednik”, svakako doktor Franjo Tuđman o čijem doktoratu ima različitih mišljenja i kojeg je pročitao malo tko od njegovih obožavatelja.
Mene u posljednje vrijeme iritira izraz ”komunicirali smo” – prema javnosti, prema Saboru, prema… Zar riječ rekli smo, kazao sam, napisao sam pismo – nisu hrvatske riječi?
Međutim mene ne ljuti taj siromašni vokabular (izričaj?) nego ono što prikriva, naviku da se riječi melju, žvaču i prežvakavaju, i da se – kao žvakače guma nakon pet minuta – potpuno izbjegne sadržaj.
Taj jezik političke korektnosti onemogućava one koji ga koriste da doista nešto i kažu, konceptualno misle, da bude poticajno i zanimljivo. Krizme blijede i pretvaraju se u nešto svakodnevno i dosadno. Ciljevi i društveni smisao ne postoji, a svakodnevna birokratska rutina, propisi i pravo nisu nastali.
Eto to opisuje Bićanić kao razvojne patologije koje plemenite ciljeve progresa i prosvjećenosti, napretka i ekonomskog uspjeha pretvaraju u zbrke, kaos društvenih vrijednosti, situacije u kojima staro nije prestalo, a novo nije nastalo.
Dok je on to vidio u padu ekonomske uspješnosti i neproduktivnosti revolucionarnih ideala, ja vidim, pola stoljeća kasnije u neproduktivnosti nacionalnih zanosa koji se rasplinu u mitovima, raspravama o simbolima zajednice, prošlosti i identiteta.
Akteri i danas djeluju u vlastitom interesu dok je elita koja vlada lišena stvarnog temelja, postaje klasa koja opstruira razvoj, koja se ponovo opravdava neukošću naroda, krivnju za neuspjehe prebacuje na imaginarne zavidne neprijatelje i zavjere.
Stvarno postaje formalnost, a formalno postaje stvarnost. Postoje zakoni za sve i svašta, ali se ne primjenjuju sa smislom i zdravim razumom. Postupci su nepotrebno produženi.
Administracija traži mnogobrojne dokumente, do kojih bi mogla i trebala doći sama, sudovi zatežu s vještačenjima, delegiraju i žele dijeliti odgovornost s drugima i onda kad mogu odlučiti. Efikasnost i ekonomičnost kao da su nevažni.
Stvara se fasada formalnih normi koje prikrivaju nerad, opravdavaju lažnu zaposlenost, institucije se bave same sobom.
Na primjer, jedna korisna institucija, glasnogovornik u praksi ne služi kontaktima s javnošću, nego sprečavanjem javnosti da čuje meritoran stav. Stručno znanje prikriva se komunikacijskom vještinom (kažu komunicirali smo, ali ne kažu što su učinili).
I važne institucije uživaju u ceremonijalnim i formalnim frazama. Pravna struka rado se bavi onim što u zakonima piše, a nerado onim što postižu. Ako nešto piše u aktu to je stvarnost (quod non est in actis non est in mundo).
Takva dogmatika pripada crkvama, a ne ciljno racionalnim organizacijama, koje imaju izvana zadanu svrhu koju trebaju postizati. Stvarnost, a ne fasada i forma trebala bi biti temelj za ocjenu uspješnosti.
Kada si kao društvo postavimo cilj, na primjer, ulazak u Europsku uniju, postignemo konsenzus o tome, tada odjednom to prikrije sve patologije. Međutim, i ubrzo, ciljevi se nekako izgube, formaliziraju, pretaču u zakone koje nitko ne poštuje, ciljevi postaju zbunjujući čvor političkih taktika , parola koje se mijenjaju preko noći
Eto, od tuda započinje i Bićanićeva kritika. Važni su proglašeni ciljevi razvoja, oni su temelj legitimnosti vlasti, odgovaraju na pitanje tko smo i što želimo, ali još važnije je pitanje kako ih postižemo.
Hrvatska fraza institucije i uprava ”trebale bi biti” instrumenti te volje, ali već u samom iskazu krije se iskustvo da nije tako, da se ne postižu željeni opći ciljevi društva, već posebni ciljevi upravljača, koji vole iskorištavati položaj, zapošljavati lojalne i poslušne.
Ili da ponovimo odlomak napisan o Hrvatskoj pred više od pola stoljeća.
”Akteri djeluju u vlastitom interesu dok je elita koja vlada lišena društvenog temelja, a društveni ciljevi niti su postavljeni ili redefinirani… Službena ograničenja su slomljena snalaženjem, bilo da se radi o zaobilaženju, izbjegavanju ili kršenju zakona… Zakon nema više obilježja opće volje. Njegova važnost je relativna, a poslušnost selektivna.
Sve se može dobiti po nekoj cijeni dok se misli da počinitelj neće biti uhvaćen. Razvojna politika počela je postavljanjem skupa vrijednosti… a sada je razvojna politika suočena s otporima tim ciljevima… Korupcija je uobičajena u javnoj upravi kod birokrata i političara, kao upotreba javne vlasti za osobne interese, privilegije, potpore… Sve ima cijenu, a ništa vrijednost”.
autograf
