NAPOMENA: Na Javni poziv pjesnicima i piscima kratkih priča javila se Dajana Mikloš. Rođena je 1986. god u Slavonskom Brodu. Moderna umjetnica. Bavi se dizajnom, pisanjem, glumom, slikanjem, sportom…
MORE
Od želje osta
Pustinja bez snova
Od palače
Tek koliba
Bez krova
Pored naših očiju mrak
Jedino zajedničko
Ostao nam je zrak
Koji isti sišemo
Jer na žalost još dišemo.
Slobodnih ruku
Zavezani stojimo uz luku
Od ljubavi osta tek riba
Što otpliva
Kao noćna mora
Duž mrtvoga mora
Od sreće ni nit
Šutnja ko jedini štit
Između nas pišti na javljanje
Ako progovorimo
Možda propustimo
Novi brod za spašavanje…
Koji ne dolazi
A nebo se spušta
Naša riba otplivala je
A mi smo još jedna duša
Naša šutnja je serenada
Nažalost-
Mi još dišemo
U ime prošlih dana.
Od želje osta
Samo pustoši dosta
U kojoj se ne može naći
Ni jedna riječ prosta
I ljubav je za nas riba
Kroz koju spuštamo
Nova sidra
Nova sidra sve po zraku
Jer more nas više ne prima
Ni u prahu
Ni mrtve
Kakvima smo se sami sebi pričinili
Još dišemo…
I to je sve što bi učinili
To je sve što je ostalo
Od naše palače na vodi
I možda bi se zbližili sada
Ali nećemo
Znamo gdje to vodi
To vodi na dno našeg mrtvog mora
Sve do kolibe
Od sive soli
To vodi do uginulih snova
Od naše nove boli
Od sreće ni slovo
Nikad više ponovo…
Nemamo ni vremena
Da se lažemo nanovo
Znamo…
Nismo dobri ribari
Neki smo dosadni, stari
Koji su pustili svoju ribu
Da otpliva u pogrešnu vodu
I sada je vječno traže
Vozeći se na nepostojećem brodu !
VOLIM KROZ SNOVE
Sanjam te
I kao
Otvorene oči
Da imam
Topiš se
Onako vreo
U oblaku dima
U notama magle
Što nejasno svira
Pjesmu ovu
Ili neku novu
Sanjam te
I još ti je kosa kavena
Još tvoja ruža na stolu
U dubokoj vazi nije uvela
Još smo nasmijani školarci
U ovoj našoj bajci
Sanjam te
A ne znam da su to samo snovi
Plašljivi, drhtavi i novi
I uporno te sanjam
Puštaš brodove od papira
A tvoje mi tamne oči
Nikako ne daju mira
Kao da su dno
Svih dubina
A brodovi tonu prema njima
Gledam sve to
Kao kroz oblak dima
I sanjam te
I sanjat ću
I sanjah
I snove zvat ću
Kad ih ne usanjam
Jer snove pamtim
Od kad tebe sanjam
Jer u njima plamtim
Tamo ti se davam
I sve oblake, brodove, magle
Tamo stvaram
Kao čarobnica
Ko slikarica
Tvoga lica
Tvoje usne ljetno rumene
Očiju put dubina
Kose tvoje tamno kavene
Nježnosti kapljice vina
Snage što u stvarnosti
Bijaše mnogo lomljiva
Ljubavi što je ovdje
Oslobodljiva
Čista kao kap kiše
Ko kap suze
Kao kap snova
Tamo mi oči ne suze
Tamo nisam njegova
I zato sanjam…
Ne mogu mi zabraniti snove
I volim tvoju davninu
Više od bilo koje
Ljubavi nove
Volim, volim kroz snove !
VJERA U LAŽ
Gasi se lampa
Na staroj cesti
S tugom još stanujem
Na istoj adresi
Bezvoljno se nadam
Da bolje biće
Lampa se gasi
Nova zora sviće
Živim dan za dan
I prolaznost ne primjećujem
U rijetkim lijepim snovima
Na životu me drži
To što tvoj glas čujem
Godine su prošle
Ti me nisi zvao
Vjerujem u laž
Da si jučer otišao.
Ugasila se ljubav
Kao i stara lampa
Između naših adresa
Stoji tonama teška rampa
Ne mogu je dići
I nikad k tebi neću stići
Bilo bi mi lakše
Da ne sanjam noćima
Tvoj glas kako me zove
Umiljato i tiho
Tvoj glas kako me zove
Umiljato i tiho
Uštedjela bi suze
Da mi sve iz prošlosti
Nije toliko bitno
Zaslijepljena tugom
Ne mogu razumno istinu shvatiti
Vjerujem u laž
Da ćeš se sutra vratiti !
MOJA CESTA
Još jedna pjesma bez završetka
Jer završetak ne mogu odrediti sama
Stojim na prašnjavoj cesti
Svojih umrlih snova
Kao da to nisam ja
Već neka druga iz mene da je izašla
Mutna, mračna, nova…
Mrzim te i to otvoreno pišem
Rado bih te ubila razmišljam
Dok šake luđački stišćem
Vrisnula bih na cesti ovoj
Ali ako je ona cesta u mojoj glavi
U glavu vlastiti i vrisak će da mi se vrati
Šutim, tresem se i opet nešto loše slutim
Kao da se približava dug duh
Ili tornado
Da sruši cestu od prašine
I sve moje umišljene putove taštine
I mene da sruši pod tvoje noge
Da te molim da mi oprostiš
Što ubila bih te rado
To sam se ja samo našalila malo
ALI STANI MALO !
Zar nisi to zaslužio
Svaki put kad si me rastužio
I bez razloga bio ljut
Prokleti svaki put…
Prokleti svaki put sve si pokvario
Ja opet srušeno dizala
A ti, što si ti sagradio
U sebi još biće jedno
Stoljetnog prijezira vrijedno
Gdje si sada…
Pričao si da ćemo čitav svoj vijek
Sve raditi zajedno kao jedan čovjek
Pa gdje si sada
Da zajedno na cesti vrištimo
I rasipamo pijesak po mojim očima
Nisi li ti baš zato pravi
Za mazanje očiju, za laži
Za ceste po mojoj glavi
Bolje da prestanem
Svaki put kad sjetim se da sretan si
Poželim da te ubijem
Pa da pobjegnem, pa da nestanem
Da negdje drugo sretna živim
Ali neće moći
Jer prva ja tvoju smrt
Ne bi uspjela da preživim
Jer volim te još
O prokleta bila
Svaki sam te svoj i tvoj
Minut voljela
I volim te još
O prokleta bila.
S TOBOM
S tobom me sreća stalno
Nekim bolom otruje
I kad najviše želim da odem
Tvoj me pogled čvrsto okuje
Tvoji me stihovi slome
Tvoje me ruke stežu
Tvoji me dodiri lome
Tvoji me poljupci svežu…
S tobom me radost
Samo tužnom suzom okrijepi
I kad najviše znam da vidim kraj
Tvoja me ljepota oslijepi
Pa izgubim vid
Jer tvoje me oči
Tako dobro ciljaju
I bacaju od zid
A tvoje usne po meni plešu
I sto put me umornu
Opet učine svježu…
S tobom me ljubav
Neopisivom ljutnjom nahrani
I mržnja i sreća kod mene
Na istoj su strani
I kad najviše želim da odem
Svaki put sama sebe ubodem
Jer zaustaviš me dodirom samo
I ponovo ostajem tamo
Gdje te ljubim ko za lijek
Gdje ti šapćem
Ostat ću tvojom zauvijek.
