Na Javni poziv pjesncima i piscima kratkih priča javila se Helena Sabo. Rođena je 1968. godine u Trnavi gdje je završila osnovno školsko obrazovanje. Živi u Starim Perkovcima.
Pjesme piše od ranog djetinjstva. Izdala je zbirku poezije Školjka među orkama 2016. godine. Sudjeluje u mnogim zajedničkim zbornicima, te manifestacijama diljem Slavonije.
PROTIV SEBE NE IDE
Da mogu kao što ne mogu,
pobijediti sebe od sebe,
Noću bi šumom koračala,
za plahim srnama tragala,
Na izvoru, Mjesec u vodu
potopljen, krčagom bih
grabila.
Da mogu, kao što ne mogu,
bar jednom se svidjeti sebi.
Zar bih se trebala sramiti
Žene, što živi u meni?
Ili, pak, glavu dignuti,
čelom u Mjesec taknuti?
Pobijediti sebe od sebe,
da mogu barem u pjesmama.
IZGUBLJENE RUKE
Hodam po rivi, prkosim buri,
bojim se upasti u more.
Divim se palmi, vjetar joj čupa
nakostriješene kose.
U stisku valova, rakovi belu igraju.
Tražim tvoje ruke, ljudi me guraju.
Između znojavih tjelesa
tuđe me ruke linčuju,
hodam po glatkom,
bijelom, kamenu,
nadu sam svoju položila
u samotnu jegulju.
Ona se zavukla u morsku dubinu,
more mi baca sol u lice,
galebovi čupaju jegulji srce.
Odlazim svojoj širini.
Prati me šepava račica,
pogled oronulog prosjaka,
neke tuđe ruke
savršenom činu plješću.
TUGOM ĆEŠ ME POKOPATI
Polako se provlači dan
kroz pješčani sat.
Od vremena,
otkinute kazaljke
ugušio je pijesak.
U slijedu na pruzi
kompozicije oronulih
vagona
čekajući odolijevaju
tuzi.
Zaustavljeno je vrijeme.
Utihnule su jesenskih kupina
neobrane grane.
Žudim otputovati,
vrijeme pomaknuti,
tuge svoje
pokopati.
U slijedu vremena
koji će ostati nakon
mene
morati ćeš odgovarati
jer kada su otpale kazaljke
prestalo je kucati srce
tugom ubijene žene.
SJENE
Prije nego li kliznu zastori
na ogromnu pozornicu.
Iznad gorostasa nebodera
boje dana umiru.
Krila bezvoljnih letača
požele tišinu.
Oči leptiru zbog nedostatne
svijetlosti sugeriraju
potpunu pomrčinu.
Ruke drvenih lutaka
nesvjesno se dodiruju.
Između kartonskih
kulisa
glodavaci proviruju.
Netko u mrkloj tami
prebire tipke klaviru.
Čudesnih obrisa
sjene
čuče u nemiru.
HIROVITA VODA
Dolinom razvalina
poderala voda.
Uski puteljak
u škrtom tlu.
Vrtlogom nemira
strujom ponešene.
Slile se kapljice
sasvim na dnu.
Vrletnim stijenjem
odzvanjahu jeke.
Ili to nebo
priziva vodu.
Prokle li Bog to
hirovite rijeke.
Grmi sikče
munjom po svodu.
Dolinom gledam
to vukovi jezde.
Od huka se vode
dali u bijeg.
Na strmoj se litici
orlovi gnijezde.
Stijene u trenu
je zasuo snijeg.
