Filip
Moj prijatelj Filip se zove,
kad dođem kod njeg', jedva ga se dozove.
Ima pet godina i ponekad se srami,
uvijek ista priča, miriše po drami.
Treba mu dosta vremena da se opusti
i svoj ventil otpusti.
Neodvojiv je od svoje mame Marije,
o Bože, koje li kalvarije.
No, kad se jednom oslobodi pravo,
tada slijedi hara-kiri zapravo.
Blesiraj se, luduj, skači,
tko će kome umaći.
Popne mi se naglavačke
kad mu uzmem noge i glumi tačke.
Onda mi kući ne da,
hvata me za nogu, to prestrašno izgleda.
Uvijek tako, do našeg sljedećeg susreta,
samo da je što više igre i pokreta.
Ovaj mali dječak srcu mi prirastao
te zauvijek tu ostao.
Svemirski brodovi
Svemirski brodovi kao ptice nebom plove
tražeći svjetove nove.
Istražuju prostranstva svemirska
koja im nekad postanu mrska.
Nalete često na velike probleme,
uvijek bude borbe, nema dileme.
Kad kapetan kaže crvena uzbuna,
cijela posada se probudi iz sna.
Štitovi na maksimum i na zaslon nemesisa zovi
sve da se novi sukob ne ponovi.
Susretnu na putu mnoge vrste,
a neki od njih nemaju ni prste.
Kapetan često borbenu gotovs diže,
da se iz bitke što lakše izgmiže.
Rijetko se prođe bez borbe,
po završetku, da se smire, svi bi neke čorbe.
I tako iz dana u dan, kroz mnoge oluje i maglice prođu,
nadajući se stići na Zemlju, samo da Borga obiđu.
Kapetanov dnevnik uvijek završava mišlju dana,
sutra opet novi izazovi, trebat će elana.
Tetkin tavan
Sjedim u Casperu i čitam „ Pavane „
sjetih se tebe, tetkin tavane.
Koliko se kao mali plaših otić' gore,
te imat' od toga noćne more.
Uvijek me što na njemu ima kopkalo,
penjao sam se gore kao tapkalo.
Bratić i sestrična me plašili,
„ Ne idi „, no nisu me prestrašili.
Otvorivši vrata tavana vidjeh svašta
sve što može zamisliti moja bujna mašta.
Stara roba i kutije do vrha pune,
meni zapanjenosti potpune.
Prvo naletjeh na Hajdukov almanah,
Što li tu ima, ja se upitah.
U jednoj od kutija tetkova radna odjeća,
na mom licu, velika sreća.
Krenuh se oblačit u nju,
začuh tetkin glas, što stvori pomutnju.
Morao sam sići dolje ručka radi,
taman kad sam bio u navadi,
istražiti stari tetkin tavan
nisam imao vremena taman.
Ipak, uspio sam otić' gore
i više nije bilo noćne more.
Starog tavana tajna ipak osta',
pitam se je li bilo novog gosta.
Kako su ljudi sjebani ?!
Svi kažu kako se danas teško živi,
a nema tko ne „dere“ po pivi.
Samo kukaju i plaču,
kako im svi po glavi skaču.
Strašna nervoza među ljudima vlada,
da se smire, traže bilo kakvog hlada.
Ne jave se kad ih na telefon nazoveš,
a ljute se kad ih negdje ne pozoveš.
O, što je to u ljude ušlo,
sve je nešto po krivom pošlo.
Danas se živi prebrzo,
ljudi te tako gledaju da bi se smrzo.
Gdje su ona dobra stara vremena,
kada ljudi nisu tražili kremena,
da se vatra među ljudima upali,
bolje i ljepše su živjet znali.
Uvučeni u svoje kućice
nemaju vremena ni malčice,
hipnotizirani tv-om i kompjuterom
ne pričaju ni s vlastitom materom.
Da malo više vremena posvete druženju i prirodi,
možda se u njihovima glavama ideja rodi,
kako se nosit sa životnim problemima
ne bi bila tolika fama.
Studenski posjet Zagrebu
Jedva sam dočekao maknuti se iz Broda
i u Zagrebu posjetit' svog roda.
Vidjeti moju sestričnu dragu,
jednu od rijetkih koja me shvaća, kvragu.
Razumije moje probleme i želje,
iako više nego ja „melje“.
Uvijek me vrlo dobro prihvati kao gosta
nije od onih što kažu da ih je tri dana dosta.
Budem kod nje koliko želim,
to je ono čemu se doista veselim.
Posjetit' sajam knjiga – Interliber,
a da se pri tom ponašam kao pravi „biber“.
Kupiti željene knjige i sresti drage ljude,
a nakon toga što bude.
Imati puno prijatelja velika je stvar,
kažu toliko vrijediš, da bar.
S nekima se ne čuti i po godinu dana,
ali kad ga vidiš, to je susret bez mana.
Biti na mjestu gdje inače ne prebivaš,
tih par dana čini se kao da snivaš.
Dišeš punim plućima i odmaraš dušu,
te shvaćaš da si prekinuo sušu.
Tko će ponovo dočekat' ovako lijepi izlet
jer on je ono što ti daje polet.
