Ulaskom u 2023. godinu Hrvatska se dodatno europeizirala, prestala je koristiti kunu, novac koji nikada nije bio simbol našeg suvereniteta nego, ako uzmemo u obzir da je uveden kao posljedica Tuđmanovog koketiranja s najsramnijim elementima naše povijesti, kuna je bila simbol nespremnosti da budemo suvereni, u demokratskom smislu.
Hrvatska se, dakle, dodatno europeizirala uvođenjem eura i ulaskom u Schengen ili, kako se to naziva, prostorom bez granica. Sada slijedi, budući da je riječ o nepromjenjivom i predvidljivom postsocijalističkom mentalitetu koji panično bježi od socijalizma, dodatno jačanje nacionalističkih tendencija u hrvatskom društvu.
Hrvatski nacionalisti će pojačati žaljenje zbog gubitka nacionalne valute, prema Europi i svemu onome što ona sada predstavlja iskazivat će još jači prijezir te će, kao pozitivan primjer zaštite nacionalnih vrijednosti i državnog suvereniteta u europskom kontekstu, istaknuti Viktora Orbána.
Pa, pogledajmo malo, tko je, u političkom smislu, ovaj, da ironija bude veća, mađarski uzor hrvatskom tipu suvremenog nacionalizma koji se danas potpuno bezrazložno naziva suverenizam. Hrvatski suverenisti bi, da su živjeli u nekom prethodnom povijesnom razdoblju, bili mađaroni.
Suverenisti uvijek nekog poslušno slijede, a sebe i druge uvjeravaju da se nalaze na putu zaštite nacionalnih interesa. Nacionalizam ne štiti nacionalne interese, on s tim interesima trguje. Nacionalizam je ideologija nacionalnih izdajica, to je oduvijek bio i to će zauvijek biti.
Sadašnje nacionalne izdajice u Viktoru Orbánu vide ostvarenje suverenizma. Ostavimo izvan rasprave što ovaj politički oportunist svako malo svojata hrvatski teritorij, naši nacionalisti, kao latentni mađaroni, u tome ne vide ništa loše. Oni bi mu, baš poput svih nacionalista iz prethodnih povijesnih razdoblja, taj željeni teritorij vrlo rado i prepustili.
Uostalom, zar najveći nacionalni izdajnik, Ante Pavelić, nije bio i najveći diler teritorija? Naravno da je, bio je sitni, krajnje poslušni diler fašističke ideologije i nije bilo toga teritorija kojega on ne bi gazdama ustupio samo da doživi kratkotrajno iskustvo prihvaćenosti od, primjerice, mecene Benita Mussolinija.
Izdajice s političke periferije danas glorificiraju Viktora Orbána, a on je potpuni oportunist koji je shvatio da se u postsocijalističkim zemljama, kod kojih je još jak mentalitet kolektivizma, koji se samo, kako bi preživio, preselio u nacionalizam i religijski fundamentalizam, ne može ostvariti politički uspjeh zalaganjem za europske vrijednosti bez pratećih paranoidnih sjena.
On je s promoviranjem europskih vrijednosti pokušao, no nije ostvario željeni uspjeh te je odlučio zagospodariti paranoidnim političkim sjenama nacionalizma, mita, suverenizma i ostalim mnogobrojnim iluzijama koje proganjaju tranzicijska društva.
Viktor Orbán je u razdoblju pada Berlinskog zida bio glasni zagovornik Zapada, bio je stipendist Soroseve zaklade, zalagao se za europske, liberalne vrijednosti, gorljivo je branio sva ljudska prava…
Jednog dana se osvrnuo iza sebe, pogledao je što je sve do tada radio i do kakve mizerne političke moći je došao, te je odlučio, upravo zbog političke moći, raditi sve suprotno – počeo je odbacivati sve ono za što se zalagao. Shvatio je da ga ne zanimaju vrijednosti, njima će se prilagoditi.
Njega zanima isključivo politička moć, zbog te moći je voljan učiniti sve što treba. Najbolji primjer njegove besramnosti je lažna religioznost i ulazak, iako je u mladosti bio ateist, u Protestantsku reformiranu Crkvu, sklapanje vjerskog braka sa suprugom s kojom je bio u civilnom braku i krštenje već odrasle djece.
Antropološki besramnik i politički oportunist željan moći u svoje izdajničke igre uvukao je i vlastitu obitelj. To je, za sve one koji imaju običan uvid u tzv. politike ”mi protiv njih”, a o čemu je pisao i filozof Jason Stanley, očekivano.
Svim fašističkim ideologijama – a to su ideologije okupljanja zajednice oko što učinkovitijeg suprotstavljanja mitskom neprijatelju i neosjetljivosti prema patnji onih koji toj zajednici ne pripadaju – vlastito je da promoviraju mit umjesto povijesti jer tako bježe od odgovornosti te da, istovremeno, promoviraju patrijarhalnu obitelj.
Na čelu takve obitelji je otac koji je, razumije se, i suprug, ali mu je to sporedna uloga, ispod njega je njegova supruga koja je zadužena da vodi računa o odgoju djece. Iznad oca obitelji je samo bog.
Kakav bi to otac obitelji bio Viktor Orbán da je ostao ateist? Nikakav, trebao mu je bog, ne zbog boga samoga, nego zbog promoviranja modela patrijarhalne obitelji na čijem čelu se nalazi ovaj besramni oportunist željan političke moći. Bog mu je bio nužan kako bi postao otac Mađarima i, naravno, svim mađaronima u Hrvatskoj.
Svi koji u ovoj našoj, nesretnoj, izigranoj, izraubanoj tranzicijskoj državi žele ostvariti političku moć, jasno je kojim putem trebaju ići – to je put mitske svijesti, konzervativizma, nacionalizma, promoviranja modela patrijarhalne obitelji, koketiranja s izdajničkim elementima iz naše prošlosti, i instrumentalizacije boga.
Ovo je shvatio i Franjo Tuđman, sve navedeno je i on prakticirao, zato ga se i smatra ocem nekoga i nečega, a to zasigurno nisu građani i demokratska država. Građanima i demokratskoj državi ne treba nikakav politički otac, pogotovo ne onaj koji je sve izdao kako bi ostvario privid političke moći.
Političke moći nema bez političke zajednice, a suvremena politička zajednica se ne okuplja oko mita, neprijateljstva, paranoje i oca. Takva zajednica izaziva podsmijeh.
Podsmijeh izaziva i premijer Plenković. On je istovremeno, zbog neutažive gladi za političkom moći, promotor europskih vrijednosti i njihov glavni osporavatelj.
Naš premijer je potpuno bipolaran, on bi htio biti moćan na nacionalnoj razini, zato koketira s ustaštvom, kriminalom, mitom, zato sebe predstavlja kao oca patrijarhalne obitelji, ali bi, također, htio biti politički moćan i na europskoj razini. Tu se predstavlja kao branitelj europskih vrijednosti i ljudskih prava.
Plenković je, da skratim, istovremeno hrvatski otac i europska submisivna supruga.
Svim očevima i suprugama, svoj nacionalističkoj djeci i svim mitovima usprkos, Hrvatska se i dalje europeizira. Sretno joj!
