Pregovori o sastavljanju nove saborske većine, a samim time i nove vlade, polako idu kraju. Tu nema nekih velikih iznenađenja, dobit ćemo desnu vladu, ali ne zbog toga, kao što to uporno ponavlja Plenković, jer su to građani na izborima htjeli, nego zbog toga što je Plenković beskarakteran.
On se sada nalazi u situaciji u kojoj se nalazio Milanović – zna da bi se trebao žrtvovati, izazvati nove izbore, na tim izborima bi najvjerojatnije ostvario bolji uspjeh pa ne bi trebao trgovati s desnicom koju toliko prezire, ali ne želi riskirati.
Baš kao što Milanović nije htio riskirati, zbog toga nije postao premijer, isto tako ni Plenković ne želi riskirati – želi biti premijer neovisno o tome što će predvoditi vladu koja mu ni po čemu ne odgovara.
Da se, kojim slučajem, uspjela formirati antihadezeovska vlada, ona se nimalo ne bi razlikovala od ove Plenkovićeve, Plenković je sada na čelu vlade koju je zazivao Milanović – formirat će se antihadezeovska vlada u kojoj sudjeluje HDZ.
Nadam se da ljevica, a tu prvenstveno mislim na SDP, napokon vidi da ne smije surađivati s desnicom – ona će uvijek biti, neovisno je li riječ o Domovinskom pokretu ili novim verzijama Mosta, u predvorju HDZ-a, dok je sam HDZ ustrojen kao antihadezeovska politička opcija ili pokret, koruptivni pokret.
Hoće li neka desna stranka koalirati s HDZ-om, ne ovisi o toj stranci, nego o tome hoće li joj HDZ uputiti poziv da formiraju koaliciju. To je jednostavno na razini zakonitosti, tko to ne vidi, a SDP nije vidio, pitanje je vidi li i sada, ima ozbiljan problem – zadovoljava se s drugorazrednim političkim položajem.
Kada je riječ o nacionalnoj razini, ljevica nema što tražiti s desnim strankama, lokalna razina je nešto drugo, tu su moguće svakakve kombinacije. Na lokalnoj razini puno toga ovisi o međuljudskim odnosima i moralu izabranih, program je tu nebitan – tu nije potrebna neka velika kreativnost, zna se što koja jedinica lokalne samouprave, sukladno svojoj veličini, treba pružiti i osigurati građanima.
Komunalne politike su politike niske razine. Ako su lokalni političari moralni, sve će funkcionirati, a ako nisu, ta jedinica lokalne samouprave će također funkcionirati ali kao zatvor otvorenog tipa – svi će biti pod nadzorom i nitko nikome neće vjerovati.
Lokalna razina je lišena ideologije – ne postoji marksističko zelenilo ili kršćanska kanalizacija. Ako o nekoj ideologiji lokalne razine možemo govoriti, to je ideologija naturalizma.
Nacionalna razina, naprotiv, traži ideologiju, tu se odlučuje o politikama stvaranja ili preoblikovanja hrvatskih građana. Kakve će nam biti obrazovne i kulturne javne politike, takvi će nam biti i građani, njih, u većoj mjeri, formiraju upravo ove javne politike.
Poznato je da se svaki pojedinac intenzivno formira u prvih šest godina života, ostalo je samo ili kapitulacija i detraumatizacija.
Domovinski pokret traži da taj famozni, traumatični domovinski duh uđe i u obrazovni sustav kako bi se učenicima, na razini kapitulacije pred traumom najprimitivnijeg oblika nacionalizma, posredovale prave, domoljubne istine. Te istine su, naravno, napisane na latinici, na latinici će biti napisana i istina domovinskog duha o ćirilici u Vukovaru.
Dio birača je, glasajući za Domovinski pokret i birajući politike domovinskog duha, htio da se nešto takvo dogodi ovoj nesretnoj državi, oni su zato izabrali 14 zastupnika, zagovornika ove specifične, navodno domoljubne indoktrinacije. Plenković je, u želji očuvanja privida političke moći, kapitulirao pred preostalom trinaestoricom izabranih zastupnika s liste Domovinskog pokreta.
Naravno da domoljublje nema veze s indoktrinacijom, domovinskim duhom, Domovinskim pokretom, Plenkovićem i HDZ-om. To nije domoljublje, to je puka želja da se, neovisno o cijeni koju će ova nedovršena država i ovo zakržljalo društvo platiti, osvoji vlast ili da se ta vlast zadrži.
Koliko je političarima stalo do ideologije vidljivo je iz same činjenice da je nekadašnja komunistička politička vrhuška, bez da trepne, promijenila stranku, odbacila dotadašnju ideologiju, prihvatila novu i tako ostala na vlasti.
Jasno je da takvi, a tu mislim i na našeg rahitičnog oca domovine i utemeljitelja državotvorne stranke bez državotvornih kriterija, ne znaju što je ideologija i kako ona utječe na živote građana, njih zanima vlast i zbog vlasti će pristati na bilo koju i bilo kakvu ideologiju.
Plenković je sazdan od tog istog antropološkog škart materijala – učinit će sve da se zadrži na vlasti. Politički analitičari kažu da je ovo Plenkovićev poraz.
Istina, to bi bio njegov poraz da Plenković postoji, da ima neki sadržaj, ali kako takvog sadržaja nema, nije odveć plauzibilno da Plenkovića uspoređujemo s Plenkovićem – Plenkovića naprosto nema, on može biti bilo što.
Sjetite se samo kakav je bio prije nego što je postao premijer. Bio je plah (izrekao je rečenicu protiv Karamarka i potom pobjegao brzinom Grmojinog bijega od Plenkovića u Saboru), skroman, uključiv, razuman, europeiziran, odavao je dojam poštenja…
No je li tadašnja verzija Plenkovića ikada postojala, postoji li sadašnja verzija Plenkovića? Naravno da ne, to što vidimo, a to, naravno, nije karakteristika samo ove političke kreature, samo je, kako bi se to u teologiji reklo, u ljudsko meso udahnut instinkt želje za vladanjem.
Riječ je o instinktu koji negira svaki humanitet. Taj instinkt pripada descendentnim odnosno silaznim antropologijama. Ta antropologija je u Sabor uvela i saborske zastupnike koji za govornicom govore o vrijednosti obiteljskog života, a oni, zbog očuvanja skaredne pozicije oporbenog zastupnika, žive u Zagrebu, separirani od svojih obitelji.
Kada takvi, descendentni zastupnici odrade nekoliko uzastopnih oporbenih mandata i vrate se svojim obiteljima, te obitelji više nisu iste, vrijeme im je životne partnere pretvorilo u starce, djecu u odrasle ljude, a njih u suvišne ljude. Samo su oni ostali isti – pojedinačno, suvišno, uzaludno ljudsko meso u kojem titra instinkt želje za vladanjem.
Hrvatski građani su birali ono što su vidjeli u političkom izlogu. Izabrali su ljudsko meso descendentnih antropologija, sada će se to meso, instinktom vladanja, povezati u kolektivno političko tijelo koje se naziva vladom te će provoditi iste takve descendentne politike.
Tko je, dakle, pobijedio? Nitko, ovo je bio još jedan trijumf instinkta vladanja. Vladajući će služiti tom descendentnom instinktu, a mi ćemo se, iskreno se nadam, opirati domovinskom duhu.
