Ni Mihalinec, ni Ribić, ni Stipić, ni Sever, jedini pravi sindikalni lider u Hrvatskoj koji je uspio u nemogućoj misiji na središnji zagrebački trg dovesti više od 30 tisuća ljudi je Andrej Plenković!
Još nikome od ere Jimmyja Hoffe nije uspjelo u tako kratkom vremenu toliko omasoviti sindikalno članstvo i mobilizirati ga da izađe na ulice i trgove kao što je to uspjelo Andreju Plenkoviću u ovih mjesec dana. Ako su iza Hoffinog uspjeha stajali čvrsti momci, koji se nisu ustručavali ni nasilja u postizanju svojih ciljeva, Plenković je u vojsku uspio ustrojiti one koji po »defaultu« nisu ratoborni jer su uljuđeni, učitelje, nastavnike i profesore, profesiju u kojoj dominira nježniji spol. Tim veći je uspjeh Andreja Plenkovića, a jedina mrlja na tom postignuću je činjenica da je on trenutačno zaposlen kao predsjednik Vlade RH, a ne službeni vođa nekog od sindikata.
Nelagodno se osjeća Andrej Plenković u ulozi premijera, bilo je to vidljivo i u neskrivenom čuđenju kako je uspio okupiti tako veliki broj prosvjednika i prometnuti se u ulogu neprikosnovenog sindikalnog vođe. Nije samo pred novinarima zbunjen Andrej Plenković dok po tisućiti put crta i objašnjava što je to napravio za prosvjetare, a što nije učinio nitko prije njega.
Uspjeh Andreja Plenkovića kao sindikalnog vođe šokirao je i njegovu obitelj kojoj za ručkom premijer Plenković mora objašnjavati kako mu je pošlo za rukom mobilizirati inertnu Hrvatsku koja više ne traži samo veće plaće već i respekt prema poslu koji obavlja.
Da, sad nam je jasno zašto je napravio korak nazad premijer Plenković kod smanjenja PDV-a za jedan posto - samo zato da bi sindikalist Plenković napravio dva koraka naprijed. Jer, sada ovaj drugi od ovog prvog može tražiti što god mu padne napamet budući da se trenutačni kaos prijeti razliti u anarhiju, a sindikalni protesti mogli bi prerasti u političke demonstracije.
Tako nešto nipošto ne treba premijeru Plenkoviću u ovom trenutku kada je sindikalist Plenković uspio probuditi davno hiberniranu solidarnost među sužnjima pa prosvjetarima javnu podršku daje pedesetak sindikata ne ustručavajući se tom prigodom pozivati i na generalni štrajk!
To bi bila majka svih bitaka, osvajanje lige prvaka za sindikalista Plenkovića, generalni štrajk, kojim bi srušio s vlasti premijera Plenkovića, što nije uspjelo ni Hvidri, ni hadezeovcima s dna kace, a ponajmanje oporbi!
Onoj koja, kako to insinuira premijer Plenković, ima svoje političke prste u vođenju štrajka sindikalista Plenkovića uperenom protiv njega, premijera Plenkovića, koji je sve, ama baš sve, dao i ponudio tim istim prosvjetarima koje je upravo ta ista oporba svojedobno bacila na prosjački štap!
Ne da se navući premijer Plenković na te podvale i političke intrige pa je na pregovore sa sindikalistom Plenkovićem umjesto sebe delegirao šefa svog kabineta. Frka Petešić je taj koji bi trebao srediti frku sa štrajkom i udobrovoljiti sindikalista Plenkovića uvjerivši ga da premijer Plenković svaki svoj potez vuče in favorem!
S obzirom na čuđenje koje je pokazao premijer Plenković, još uvijek ne dokučivši niti jedan jedini racionalan razlog zbog kojeg sindikalist Plenković vodi štrajk protiv njega, i to upravo sada, a ne protiv glavnog krivca, Zorana Milanovića, jučer, mogli bismo zaključiti da bi se premijer i sindikalisti mogli uskoro naći na pola puta, ili barem u avionskoj business klasi kojom su nekada zajednički letjeli.
Tamo se, na deset tisuća metara, misli razbistre, s te se visine najbolje vide ovdašnji prizemni problemi. I, konačno, negdje u oblacima je najprirodniji ambijent da premijer Andrej Plenković i sindikalist Andrej Plenković jedan drugom stisnu ruku i nazdrave šampanjcem zato što su uspješno okončali jedan mali štrajk koji se naveliko počeo valjati ulicama.
Naravno, na naš račun.
novilist
