“Ante Pavelić je jedna nesretna osoba iz hrvatske povijesti.”

Ovo nije rekao Zlatko Hasanbegović, ovo je izraz odnosa ministra Vlade RH po odabiru Andreja Plenkovića. I jedino činjenica da je Andrej Plenković, a ne Tomislav Karamarko, promotor ministra s ovoliko empatije za vođu fašističke i kvislinške kvazidržave, objašnjava činjenicu da nitko ne diže glas za smjenu. Nitko čak ni ne postavlja logična pitanja koja proizlaze iz ovog suosjećajnog odnosa gospodina ministra Plenkovićeve Vlade.

Zašto je Ante Pavelić nesretan? Zato što nije uspio trećinu Srba pokrstiti, trećinu protjerati, a trećinu ubiti? Zato što su ga porazili partizani antifašisti?

Suosjeća li gospodin ministar s Antom Pavelićem? Je li nesretan jer je Ante nesretan?

Namjerno izbjegavam spominjanje imena gospodina ministra, jer on ovdje nije važan. Važan je onaj koji ga je imenovao - Andrej Plenković.

Plenkovića se često spominje kao novog Sanadera, ali njihovo djelovanje je bitno drugačije. Ivo Sanader se s problemom istog onoga kojeg Plenković promovira sasvim drugačije nosio. Andrija Hebrang, potpredsjednik Sanaderove Vlade, je o tome svjedočio ovako:

“Morao sam ga smijeniti zbog toga što je izbilo u javnost da je posjetio Pavelićev grob.”

Ponovimo, 2004. u Vladi Ive Sanadera netko nije mogao biti pomoćnik ministra zbog posjete grobu Ante Pavelića. 2016. posjeta grobu i kasnije izraženi empatični odnos ne smetaju ni najmanje da ista osoba napreduje u ministra Vlade Andreja Plenkovića. Prošlo je 12 godina, samo nije jasno u kojem smjeru se kreće to vrijeme.

Uistinu, čim se malo bolje pogleda koje poteze vuku, vidi se da između Sanadera i Plenkovića nema baš sličnosti.

Ivo Sanader stavio je radikalnu desnicu pod cipelu fine talijanske kože i onda ju (pod pritiskom domaće javnosti i međunarodne zajednice) koristio vrlo umjereno, tek tu i tamo, nikada joj ne mičući cipelicu s vrata.

HDZ-ova ekstremna desnica - Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih (FOTO: Bruna Esih facebook)

Andrej Plenković balansira, stalno tražeći kompris s radikalnom desnicom. Koristi ju i ako ga se pita, reći će da ne vidi problem. On izvodi iluzionističke trikove pa tako ne imenuje Hasanebegovića ministrom, ali zato u Vladu ubaci Zlatkovu zamjenu. Kao i Šustara. Andrej Plenković radikalnu desnicu također koristi, ali ju i hrani. Usporedite izborne liste Plenkovića i Sanadera. I imena na njima.

Ne, Plenkovićevo političko djelovanje puno više podsjeća na ono njegovog druga iz Europske pučke partije, naprednjaka Aleksandra Vučića. Objica su mladoliki, govor im je pun tolerancije i želja za napretkom jedine im voljene, okretanja budućnosti, a obojica ne miču malim prstom da suzbiju svoje domicilne konzervativne revolucije i radikalnu desnicu koja maršira uz nju.

I odnos domaće javnosti prema jednom i drugom je također vrlo sličan. Problema imaju samo s onim radikalizmom koji dijele s ličnostima pod kojima su gradili političku i stranačku karijeru karijeru.

Nitko se u Hrvatskoj ne buni zato što je Plenković u parlament ubacio jednu Brunu Esih, a svi su sretni jer se “riješio” Zlatka Hasanbegovića tako što je i njega ugurao u Sabor, dok smo mu ideološku zamjenu u Vladi već ranije spomenuli.

Zašto je Zlatko neprihvatljiv, a Bruna je u redu? Pa zato što je Zlatko Karamarkov, dok je Bruna Plenkovićeva. Prosto k’o pasulj, rekli bi pučani u Srbiji.

Nijedan dio hrvatske javnosti, čini se, u 2016. nema problem s radikalnim desničarima, problem je oduvijek bio često redikulozni i očito preiskreni desničar Tomislav Karamarko.

Andrej Plenković se ne obračunava s desnim krilom HDZ-a, klerikalnim fanaticima ili filoustaškim bukačima - on se obračunava samo i isključivo s Tomislavom Karamarkom i onima koji su mu ostali vjerni. Istim onim Karamarkom pod čijim predsjedanjem HDZ-om je napravio većinu stranačke karijere, onim Karamarkom koji ga je gurnuo u Europski parlament da bi tamo bio europsko lice HDZ-a, koji ga nikada do pred pad nije isprovocirao na reakciju.

Nije Plenković progovorio protiv Karamarka, ono nedavno, za vrijeme Karamarkova najboljeg političkog poteza - rušenja katastrofalne Oreškovićeve Vlade, nije on progovorio zato što je osjetio moralni imperativ da “digne glas”. Ne, Plenković je progovorio da bi si pripremio poziciju za svrgavanje Karamarka. Svrgavanje je bilo nužno, bez toga ne bi bilo Plenkovićeva napretka.

Sličnu putanju je morao proći i Vučić. I on se morao u jednom trenutku okrenuti protiv svog redikuluznog i preiskreno desničarskog patrona. Pod njime je gradio svoju stranačku i političku karijeru, njemu može zahvaliti veliki komad svog uspona i njega je zanijekao tek onda kada je ovaj pao.

Ni Vučić nikada nije išao kontra desnog radikalizma, naprotiv, on ga uzdržava, omogućava mu prostor i rabi kad god mu može biti koristan. Neće se pridružiti vici, ne bi dobro izgledalo, ali i on ima ministra kao stvorenog za tu ulogu.

Da odmah preveniramo spor radnog naslova “Ali, Plenki u sebi nije ni nacionalist, niti radikal. On to ne misli!”. Što “Plenki” misli u dubini svoje duše je za hrvatsko društvo sasvim nevažno. Važno je što radi i što propušta učiniti.

lupiga