Ljetno je vrijeme i na trajektu slušam razgovor sa susjedne klupe. Tri opuštena putnika, ne sasvim mladi i neodredivih godina, komentiraju politiku. Kratko rečeno, nitko nije po njihovoj mjeri.
Milanović je šutljiv kao da nešto krije, a kad nešto kaže, djeluje prgavo i bahato. Jednom se sviđa Predsjednica, ali ne kao političarka, već nimalo gospodskim izrazima opisuje njenu pojavu. Skoro mi dođe da se umiješam, ali preplanuli ten, naušnica na uhu i grube ruke uvjeravaju me da gledam svoja posla.
Ne sviđa im se ni Šeks, ni njihov sumještanin Kalmeta, ni meni nepoznati lokalni politički likovi.
Pokušavam iz grubog naglaska dokučiti odakle su, no sasvim jasno je da nisu vegetarijanci i da nemaju kršćanske milosti kad govore o drugima.
Spominju benkovački sajam i smiju se turistima koje tamo straše njihove dirljive pjesme. Općenito ne vjeruju u demokratske institucije. Sabor, vlada ili župani za njih su nevažne uloge.
Ono u što vjeruju je snažna ličnost. Komentiraju Erdogana i daju mu za pravo. Za njih on je novi Sulejman Veličanstveni koji ima puno pravo pobiti svoje neprijatelje, a još prije smijeniti suce i profesore.
Bez puno pitanja dat će svoj glas HDZ-u jer im se sviđa plava boja jakni koje se dijele i jednostavna parola – Zna se. Neće oni pitati što se to zna, tko zna i kako to potvrđuje, oni će u jednostavnoj podjeli na nas i njih prepoznati sebe kao snagu arhetipskih mitova i otpora nesigurnom modernom svijetu.
Oni snažno vole svoje vođe, zaboravljaju im lako njihove mane nepoštenja, vjerolomnosti i nedostatak tolerancije. Imaju izoštren instinkt kad promijeniti stranu, sjajno se osjećaju kad njihove vođe lupetaju kako ćemo pokazati Slovencima, Srbima ili Europljanima. Vole uniforme a ratne trofeje čuvaju i podmazuju.
Karamarka nisu ni spomenuli. Ni riječju ni usputnim komentarom. Za njih kao da nije postojao. Nije vrijedan spomena.
Dobro, a što je s Plenkovićem? Ni njega ne spominju. Ni Brkića, ni Jandrokovića, ni Stiera. Te novoizabrane vođe još nisu postale njihovi idoli.
Sjećam se da sam poslije Sanaderove pobjede, ostvarene tankom većinom i Račanovim defetizmom u pobjedu, komentirao za Radio Slobodnu Europu. Jedna od teza koje se sjećam bila je da je Sanader dobio izbore, ali ne i vlast.
Vlast su dobili ljudi s kojima se okružio, ona čvrsta jezgra koja je napustila Pašalića i spremno prešla novom gospodaru noseći sa sobom, ne samo terete svojih uvjerenja i predrasuda, već i interese koji su pronašli u raznim nišama klijentelističke vlasti.
Sanader te interese nije dirao, učvrstio je svoju moć i realizirao svoj program. On nije pitao kako je netko dobio koncesije za kamenolom, poslove na cestama, boračke plaće i penzije. Dijelila je vlada zemljišta, stanove i kredite, a njega nitko nije pitao za Plivu, Inu ili popis donatora. Interese se nije trebalo naročito ni skrivati jer se svakoga lako ušutkalo s par domoljubnih fraza.
U sličnom položaju sada našao se i Plenković. Malo gorem. Njemu su predali razbijenu stranku uz strah da će izgubiti izbore. On je pristao na nemoguć zadatak da usprkos svega pobjedi ili bar časno izgubi bez debakla.
O tome svjedoči, više od svega, licitacija predizbornim obećanjima, zaduživanje, postavljenja i smjene u zadnji čas, velikodušno priznanje sindikalnih zahtjeva i odustajanje od svake najave reforme koja bi mogla izazvati otpore.
Neuspjeh će biti njegov, uspjeh će se pripisati stranci. U oporbi HDZ će se vratiti oprobanoj retorici antikomunizma, dizanja šatora, zborovanja na stratištima, diskvalifikacijom pameti, veličanjem mitova i ksenofobije. Nema racionalne velike koalicije za važne reforme. Stranku ne vode diskusijski kružoci već popisi telefonskih brojeva za mobilizaciju glasača.
Ne računaju se forumi po ljetovalištima (Brijunski proces, Berlinska skupina, Igmanska inicijativa), već sastanci pouzdanika po krčmama i na donatorskim večerama.
Ako i čim dirne interese tog sloja njegova uloga je ugrožena. Dragovoljci već prosvjeduju protiv otvaranja pregovaračkih poglavlja sa Srbijom, ali ni Orešković, još manje Plenković, ne mogu učiniti nešto više. Kovač, suprotno ranijim obećanjima da Hrvatska neće biti prepreka proširenju, davao je snažne izjave o našim uvjetima za pregovore, a sada je zadržan i u vrhu HDZ.
Vođa se promijenio, stranka nije. Još manje sigurni glasači.
Ja naravno, volim malo ismijati površne fenomene retorike, ponašanje i stil, no ne radi se o pukom primitivizmu i mentalitetu već o interesnom položaju.
Modernizacijom i europeizacijom Hrvatske neki slojevi bi preko noći ostali bez svoje perspektive, osjećaja moći, prihoda i društvenog statusa. Mnogi od onih koji prigovaraju radi iseljavanja mladih i obrazovanih stručnjaka, nisu ni mladi ni stručni i u razvijenom svijetu i na tržištu rada ne mogu ponuditi puno. Oni su konzervativni proleterijat predatorskog hrvatskog kapitalizma i pravi protivnik poduzetništva i stranih investicija. Kao i rimskom puku vlast im nudi igre i kruh, podilazi materijalno, hrabri njihov balkanski etos i za uzvrat dobiva glasove.
Plenković, da ih pridobije, morao bi doći na benkovački sajam, zatuliti ojkalicu i popiti bukaru vina, kupiti veliku glinenu peku, dva kompleta francuskih ključeva. I najvažnije platiti kilo janjetine i obećati zaposlenje u policiji. Svakako ne smije doći u crnim cipelama, već u kratkim safari hlačama koje imaju posebne ušitke za mobitel. Neće mu biti teško, valjda, pojesti s ljudima kilo janjetine.
Ne manje važan problem je rigidni stranački aparat. Navikao na slušanje, stvarati će dojam poslušnosti i predanosti vrhu, udvorničko ponašanje prema stranačkoj hijerarhiji, pozivati na solidarnost (”najbolji smo kad je najteže“), stvarati će skandale i neprijatelje, no uvijek žrtvovati bez pogovora onoga tko krši pravila šutnje ili ima svoje mišljenje.
Plenković da ih pridobije mora raspolagati podjelom položaja i obećanjem karijera. Mora držati govore u kojima govori o sjajnoj prošlosti, jedinstvu i solidarnosti. Mora izbjegavati uplitanja u lokalne kadrovske odluke, bojati se policajaca i špijuna koji su ušli u politiku, njegovu politiku i stranku. Mora ih dijeliti i ne mije ih množiti, mora dodavat i ne smije oduzimati. Složena politička matematika.
Treća ugroza su financijski i poslovni lobiji koji su stvarna vlada Hrvatske.
Hrvatskom vladaju donatori, počasne (a ne masonske) lože, krugovi starih dečki koji skupljaju konje i slike, lijepe žene, a prije svega, lijepi novac lijepe naše.
Oni kreiraju ekonomsku politiku, tečaj valute, u svim su strankama i nisu u nijednoj, oni su skauti u traženju mladih i nepotrošenih likova, oni dogovaraju investicije i imaju račune na lijepim i dalekim otocima.
Imaju svoje lokalne partnere i svoje strane ortake. Oni na ručak izvode suce, policajce i imaju novine. Posebna sekcija su divljaci među njima, zaslijepljeni s moći novca kojeg imaju i s kojim cinično kupuju svakoga i sve. Oni imaju bijele ovratnike i kravate, ali su bezobzirniji od uličnih nasilnika.
Plenković da bi ih pridobio mora pobijediti na izborima, inače će kod njih nailaziti na zid šutnje, mora pokazati da ima utjecaja i na hodnicima Brisela, bankama Luxemburga i uredima njemačkih kompanija. Ta skupina mirno će čekati njegove poteze, i spremno će pomagati kampanje, osiguravati oglase i podršku medija. Njeni računi će uvijek doći na naplatu.
Andrej Plenković je inteligentan i obrazovan čovjek. Njegovo iskustvo politike veliko je i raznovrsno. Izvrstan je sugovornik i lako stvara prijatelje. Skupina ljudi kojom se okružuje djeluju poput iskrenih domoljuba, i kao da dijele osjećaj poziva.
Ne sumnjam u njihovu želju da Hrvatsku pokrenu u dobrom smjeru. Prije patrioti nego nacionalisti. Nisam sasvim siguran da isto vidimo problem i definiramo njihove neprijatelje. Uostalom definiranje neprijatelja i nije njihov zadatak. Oni trebaju suradnju i pridobivanje, nema vječitih neprijatelja.
No ono što se računa nisu njihove najave i riječi, programi, izjave i leci, već objektivni zadatak napraviti modernu stranku, prekinuti praksu sektaškog dijeljenja društva. Ne smiju robovati ideologijama, već imati ideje i ideale.
Ljetno je vrijeme. Vruće. Navukli su se neki oblaci i svi smo nestrpljivi. Sparina i umor. Ljudi čekaju osvježenje i kišu. Kažu da će pasti 11. rujna.
autograf
Milanović je šutljiv kao da nešto krije, a kad nešto kaže, djeluje prgavo i bahato. Jednom se sviđa Predsjednica, ali ne kao političarka, već nimalo gospodskim izrazima opisuje njenu pojavu. Skoro mi dođe da se umiješam, ali preplanuli ten, naušnica na uhu i grube ruke uvjeravaju me da gledam svoja posla.
Ne sviđa im se ni Šeks, ni njihov sumještanin Kalmeta, ni meni nepoznati lokalni politički likovi.
Pokušavam iz grubog naglaska dokučiti odakle su, no sasvim jasno je da nisu vegetarijanci i da nemaju kršćanske milosti kad govore o drugima.
Spominju benkovački sajam i smiju se turistima koje tamo straše njihove dirljive pjesme. Općenito ne vjeruju u demokratske institucije. Sabor, vlada ili župani za njih su nevažne uloge.
Bez puno pitanja dat će svoj glas HDZ-u jer im se sviđa plava boja jakni koje se dijele i jednostavna parola – Zna se. Neće oni pitati što se to zna, tko zna i kako to potvrđuje, oni će u jednostavnoj podjeli na nas i njih prepoznati sebe kao snagu arhetipskih mitova i otpora nesigurnom modernom svijetu
Ono u što vjeruju je snažna ličnost. Komentiraju Erdogana i daju mu za pravo. Za njih on je novi Sulejman Veličanstveni koji ima puno pravo pobiti svoje neprijatelje, a još prije smijeniti suce i profesore.
Bez puno pitanja dat će svoj glas HDZ-u jer im se sviđa plava boja jakni koje se dijele i jednostavna parola – Zna se. Neće oni pitati što se to zna, tko zna i kako to potvrđuje, oni će u jednostavnoj podjeli na nas i njih prepoznati sebe kao snagu arhetipskih mitova i otpora nesigurnom modernom svijetu.
Oni snažno vole svoje vođe, zaboravljaju im lako njihove mane nepoštenja, vjerolomnosti i nedostatak tolerancije. Imaju izoštren instinkt kad promijeniti stranu, sjajno se osjećaju kad njihove vođe lupetaju kako ćemo pokazati Slovencima, Srbima ili Europljanima. Vole uniforme a ratne trofeje čuvaju i podmazuju.
Karamarka nisu ni spomenuli. Ni riječju ni usputnim komentarom. Za njih kao da nije postojao. Nije vrijedan spomena.
Dobro, a što je s Plenkovićem? Ni njega ne spominju. Ni Brkića, ni Jandrokovića, ni Stiera. Te novoizabrane vođe još nisu postale njihovi idoli.
Sjećam se da sam poslije Sanaderove pobjede, ostvarene tankom većinom i Račanovim defetizmom u pobjedu, komentirao za Radio Slobodnu Europu. Jedna od teza koje se sjećam bila je da je Sanader dobio izbore, ali ne i vlast.
Vlast su dobili ljudi s kojima se okružio, ona čvrsta jezgra koja je napustila Pašalića i spremno prešla novom gospodaru noseći sa sobom, ne samo terete svojih uvjerenja i predrasuda, već i interese koji su pronašli u raznim nišama klijentelističke vlasti.
Oni snažno vole svoje vođe, zaboravljaju im lako njihove mane nepoštenja, vjerolomnosti i nedostatak tolerancije. Imaju izoštren instinkt kad promijeniti stranu, sjajno se osjećaju kad njihove vođe lupetaju kako ćemo pokazati Slovencima, Srbima ili Europljanima. Vole uniforme a ratne trofeje čuvaju i podmazuju
Sanader te interese nije dirao, učvrstio je svoju moć i realizirao svoj program. On nije pitao kako je netko dobio koncesije za kamenolom, poslove na cestama, boračke plaće i penzije. Dijelila je vlada zemljišta, stanove i kredite, a njega nitko nije pitao za Plivu, Inu ili popis donatora. Interese se nije trebalo naročito ni skrivati jer se svakoga lako ušutkalo s par domoljubnih fraza.
U sličnom položaju sada našao se i Plenković. Malo gorem. Njemu su predali razbijenu stranku uz strah da će izgubiti izbore. On je pristao na nemoguć zadatak da usprkos svega pobjedi ili bar časno izgubi bez debakla.
O tome svjedoči, više od svega, licitacija predizbornim obećanjima, zaduživanje, postavljenja i smjene u zadnji čas, velikodušno priznanje sindikalnih zahtjeva i odustajanje od svake najave reforme koja bi mogla izazvati otpore.
Neuspjeh će biti njegov, uspjeh će se pripisati stranci. U oporbi HDZ će se vratiti oprobanoj retorici antikomunizma, dizanja šatora, zborovanja na stratištima, diskvalifikacijom pameti, veličanjem mitova i ksenofobije. Nema racionalne velike koalicije za važne reforme. Stranku ne vode diskusijski kružoci već popisi telefonskih brojeva za mobilizaciju glasača.
Ne računaju se forumi po ljetovalištima (Brijunski proces, Berlinska skupina, Igmanska inicijativa), već sastanci pouzdanika po krčmama i na donatorskim večerama.
Ako i čim dirne interese tog sloja njegova uloga je ugrožena. Dragovoljci već prosvjeduju protiv otvaranja pregovaračkih poglavlja sa Srbijom, ali ni Orešković, još manje Plenković, ne mogu učiniti nešto više. Kovač, suprotno ranijim obećanjima da Hrvatska neće biti prepreka proširenju, davao je snažne izjave o našim uvjetima za pregovore, a sada je zadržan i u vrhu HDZ.
Vođa se promijenio, stranka nije. Još manje sigurni glasači.
Ja naravno, volim malo ismijati površne fenomene retorike, ponašanje i stil, no ne radi se o pukom primitivizmu i mentalitetu već o interesnom položaju.
Modernizacijom i europeizacijom Hrvatske neki slojevi bi preko noći ostali bez svoje perspektive, osjećaja moći, prihoda i društvenog statusa. Mnogi od onih koji prigovaraju radi iseljavanja mladih i obrazovanih stručnjaka, nisu ni mladi ni stručni i u razvijenom svijetu i na tržištu rada ne mogu ponuditi puno. Oni su konzervativni proleterijat predatorskog hrvatskog kapitalizma i pravi protivnik poduzetništva i stranih investicija. Kao i rimskom puku vlast im nudi igre i kruh, podilazi materijalno, hrabri njihov balkanski etos i za uzvrat dobiva glasove.
U oporbi HDZ će se vratiti oprobanoj retorici antikomunizma, dizanja šatora, zborovanja na stratištima, diskvalifikacijom pameti, veličanjem mitova i ksenofobije. Nema racionalne velike koalicije za važne reforme. Stranku ne vode diskusijski kružoci već popisi telefonskih brojeva za mobilizaciju glasača
Plenković, da ih pridobije, morao bi doći na benkovački sajam, zatuliti ojkalicu i popiti bukaru vina, kupiti veliku glinenu peku, dva kompleta francuskih ključeva. I najvažnije platiti kilo janjetine i obećati zaposlenje u policiji. Svakako ne smije doći u crnim cipelama, već u kratkim safari hlačama koje imaju posebne ušitke za mobitel. Neće mu biti teško, valjda, pojesti s ljudima kilo janjetine.
Ne manje važan problem je rigidni stranački aparat. Navikao na slušanje, stvarati će dojam poslušnosti i predanosti vrhu, udvorničko ponašanje prema stranačkoj hijerarhiji, pozivati na solidarnost (”najbolji smo kad je najteže“), stvarati će skandale i neprijatelje, no uvijek žrtvovati bez pogovora onoga tko krši pravila šutnje ili ima svoje mišljenje.
Plenković da ih pridobije mora raspolagati podjelom položaja i obećanjem karijera. Mora držati govore u kojima govori o sjajnoj prošlosti, jedinstvu i solidarnosti. Mora izbjegavati uplitanja u lokalne kadrovske odluke, bojati se policajaca i špijuna koji su ušli u politiku, njegovu politiku i stranku. Mora ih dijeliti i ne mije ih množiti, mora dodavat i ne smije oduzimati. Složena politička matematika.
Treća ugroza su financijski i poslovni lobiji koji su stvarna vlada Hrvatske.
Hrvatskom vladaju donatori, počasne (a ne masonske) lože, krugovi starih dečki koji skupljaju konje i slike, lijepe žene, a prije svega, lijepi novac lijepe naše.
Oni kreiraju ekonomsku politiku, tečaj valute, u svim su strankama i nisu u nijednoj, oni su skauti u traženju mladih i nepotrošenih likova, oni dogovaraju investicije i imaju račune na lijepim i dalekim otocima.
Imaju svoje lokalne partnere i svoje strane ortake. Oni na ručak izvode suce, policajce i imaju novine. Posebna sekcija su divljaci među njima, zaslijepljeni s moći novca kojeg imaju i s kojim cinično kupuju svakoga i sve. Oni imaju bijele ovratnike i kravate, ali su bezobzirniji od uličnih nasilnika.
Plenković da bi ih pridobio mora pobijediti na izborima, inače će kod njih nailaziti na zid šutnje, mora pokazati da ima utjecaja i na hodnicima Brisela, bankama Luxemburga i uredima njemačkih kompanija. Ta skupina mirno će čekati njegove poteze, i spremno će pomagati kampanje, osiguravati oglase i podršku medija. Njeni računi će uvijek doći na naplatu.
Plenković, da ih pridobije, morao bi doći na benkovački sajam, zatuliti ojkalicu i popiti bukaru vina, kupiti veliku glinenu peku, dva kompleta francuskih ključeva. I najvažnije platiti kilo janjetine i obećati zaposlenje u policiji. Svakako ne smije doći u crnim cipelama, već u kratkim safari hlačama koje imaju posebne ušitke za mobitel. Neće mu biti teško, valjda, pojesti s ljudima kilo janjetine
Andrej Plenković je inteligentan i obrazovan čovjek. Njegovo iskustvo politike veliko je i raznovrsno. Izvrstan je sugovornik i lako stvara prijatelje. Skupina ljudi kojom se okružuje djeluju poput iskrenih domoljuba, i kao da dijele osjećaj poziva.
Ne sumnjam u njihovu želju da Hrvatsku pokrenu u dobrom smjeru. Prije patrioti nego nacionalisti. Nisam sasvim siguran da isto vidimo problem i definiramo njihove neprijatelje. Uostalom definiranje neprijatelja i nije njihov zadatak. Oni trebaju suradnju i pridobivanje, nema vječitih neprijatelja.
No ono što se računa nisu njihove najave i riječi, programi, izjave i leci, već objektivni zadatak napraviti modernu stranku, prekinuti praksu sektaškog dijeljenja društva. Ne smiju robovati ideologijama, već imati ideje i ideale.
Ljetno je vrijeme. Vruće. Navukli su se neki oblaci i svi smo nestrpljivi. Sparina i umor. Ljudi čekaju osvježenje i kišu. Kažu da će pasti 11. rujna.
autograf
