Plenković nema vremena za čekanje

Postoji jedna stvar u kojoj je šef HDZ-a i premijer Andrej Plenković jako dobar, a to je otezanje s donošenjem odluka.

Najčešće čeka da se problem riješi sam, a ako to ne ide, uzme metlu i ugura ga pod tepih. Tako je bilo sa štrajkom prosvjetara i s cijelim nizom drugih odluka. No, bude li u toj svojoj praksi ustrajan, mogao bi vrlo brzo »pomesti« sam sebe.

Naime, rezultat koji je u nedjelju ostvarila kandidatkinja HDZ-a Kolinda Grabar-Kitarović, posve jasno, nije samo njen rezultat. To je trenutni skor HDZ-a – poraz.

A šef stranke koja je na izborima poražena ne može se praviti da se to nije dogodilo, kao da se to njega uopće ne tiče. U najmanju ruku, mora ga se ticati ako i sam, osobno, želi pobijediti na izborima za Sabor i nastaviti voditi stranku. Ako sljedeći tjedan, na prvom sljedećem stranačkom sastanku, ne poduzme korake da zaštiti HDZ od udara tvrde desnice unutar te stranke, odnosno ako ih na vrijeme ne neutralizira, ni sam neće politički preživjeti.

Pritom mu ne treba puno matematike ni filozofije da bi uvidio gdje je bilo opstrukcije, odnosno gdje stranačka baza u dovoljnoj mjeri nije odradila svoj posao.

To je u prvom redu Zagreb, gdje HDZ vodi ionako kompromitirani i politički polu-analfabet Andrija Mikulić, koji mu je već mjesecima smetnja u funkcioniranju stranke, a nakon afere sa svojom imovinskom karticom, i osoba koja narušava imidž stranke. Potom, to je Slavonija, gdje je Miroslav Škoro, zvan Crni Labud, destruirao izbornu strategiju HDZ-a i rastavio je na sastavne dijelove.

Iako je Plenković ponudio najbanalniji mogući odgovor na to, da je HDZ tako loše prošao jer je Slavonija demografski poharana (što je valjda upravo dokaz neuspjeha njegove i Vladine politike), objektivno tu je u velikom problemu.

Dio slavonskih kadrova već je morao zbrisati ranije zbog korupcijskih afera, od Tomislava Tolušića do Gabrijele Žalac, a sada se onih preostalih mora čuvati.

Primjerice, gradonačelnik Vukovara Ivan Penava, vrlo bi se lako mogao prometnuti u njegova protukandidata na izborima za šefa HDZ-a. Stoga je Plenković sada u minskom polju, i ako bude krzmao, odugovlačio i filozofirao, moglo bi mu se dogoditi da kao u filmu Ničija zemlja ostane blokiran s nogom na mini.

Treća mu je opasnost Milijan Brkić, no suprotno uvriježenom mišljenju o mitskoj političkoj snazi i utjecaju čuvenoga Vase, tu je Plenković u prednosti.

Naime, mudro je u kampanju u zadnji trenutak uključio Brkića, koji je bio zadužen za dio terena i BiH, a rezultat je na kraju bio takav da se pokazalo da ni Brkić sa svim svojim alatima nije uspio spasiti Kolindu Grabar-Kitarović od gubitka Pantovčaka.

Praktički, Plenković mu je namjestio klopku, i teško sada Brkić može išta drugo osim objašnjavati da – nije uspio.

I na koncu, ono što mu je trebalo biti najveća prednost i najveći uspjeh, kruna mandata, a to je predsjedanje Vijećem EU-a, sada mu postaje otegotna okolnost.

Umjesto da uživa u svojoj europskoj ulozi, njegove misli moraju biti usmjerene k organizaciji novih parlamentarnih izbora. Misli li ostati na čelu HDZ-a, bolje mu je da ih raspiše što prije, a svakako prije unutarstranačkih koji slijede u srpnju.

Stoga Plenković nema puno izbora nego da se izbori održe prije ljeta, možda 1. ili 15. lipnja, a to znači da će se umjesto europskim temama opet morati baviti unutarnjim stvarima, kampanjom i vlastitim opstankom.

Ukratko, ukoliko on odmah ne prereže sa svojom unutarnjom oporbom, oni će »prerezati« njega.

Dio HDZ-a nikad ga nije doživio kao punokrvnog HDZ-ovca, nego samo kao neki europski surogat i cijelo vrijeme žele ga se riješiti, a drugi izborni poraz zaredom prilika im je da to i učine.

Stoga, tko prvi povuče potez, pobjednik je. A onaj tko je šef stranke, pritom je ipak u prednosti – određuje vrijeme i mjesto za dvoboj.

novilist