Ta dva fenomena naime – prihvaćenost političkih predstavnika Srba u vladajućem političkom spektru te sloboda medija – ne bi smjeli biti tek dnevnopolitičke igrarije podložne hirovima političke samovolje, nego pomno čuvani stupovi društvene stabilnosti, ako ova zemlja želi biti demokracija otvorenosti, tolerancije, antifašizma i različitosti
Posprdno guranje SDSS-a iz vladajuće koalicije i još posprdnije negiranje očitog mrvljenja medijskih sloboda – od ta dva procesa, koja istodobno promiče predsjednik vlade Andrej Plenković, za demokraciju nema ničeg opasnijeg.
Zato je šokantna podrugljivost kojom su političke stranke, ali i dobar dio javnosti, ismijale najavu Milorada Pupovca kako njegova stranka ozbiljno razmišlja o napuštanju koalicije, dok smo, žalibože, na cinizam vladajućih prema novinarskim slobodama odavno već gotovo oguglali.
Ta dva fenomena naime – prihvaćenost političkih predstavnika Srba u vladajućem političkom spektru te sloboda medija – ne bi smjeli biti tek dnevnopolitičke igrarije podložne hirovima političke samovolje, nego pomno čuvani stupovi društvene stabilnosti, ako ova zemlja želi biti demokracija otvorenosti, tolerancije, antifašizma i različitosti.
Danas, međutim, u kameleonskome mandatu Andreja Plenkovića, zbiva se paradoks kakvome još nismo svjedočili: retorički uglađeni premijer dopušta lomljenje temeljnih uvjeta da Hrvatska ponovno postane normalnom i pristojnom zemljom, a sve pod zagušljivim plaštem floskula o Europi i demokraciji.
U utorak, 5. ožujka, Pupovac je najavio mogućnost napuštanja vladajuće koalicije. Uzrok je atmosfera u kojoj cvjeta smrdljivi cvijet ekstremizma, a povod nedostojno spaljivanje lutke s njegovim likom u Kaštel Sućurcu ali, još i više, istodobni igrokaz nedavnoga divljačkog napada na srpske vaterpoliste usred bijela dana u središtu Splita. »To nije duhoviti, inventivni dalmatinski karneval koji provocira vlast, to je, nažalost, bila manifestacija nacionalističke i šovinističke priče«, s pravom je komentirao Pupovac, nazivajući odgovornima one »koji su stvorili takvu atmosferu, koji ne čine ništa ni riječju niti djelom da ta atmosfera bude osuđena i promijenjena«. I? Što je na to rekao Plenković? »Nisam se čuo s Pupovcem. Moj broj je poznat svakom koalicijskom partneru, svatko slobodno može nazvati, otvoriti bilo koju temu i ako ima nekih otvorenih pitanja, rado ćemo o tomu razgovarati«.
Koji dan ranije, dvije tisuće ljudi marširalo je centrom Zagreba s osam zahtjeva Hrvatskoga novinarskog društva za prekid apsurdne i nevjerojatne situacije masovnih pritisaka na medije. I? Što je rekao Plenković?
»Smiješno je tvrditi da u Hrvatskoj ne postoji sloboda medija«. Dan nakon te izjave, dogodilo se što nije ni devedesetih: dva policajca u uniformama došla su u redakciju legitimirati poznatu novinarku Đurđicu Klancir, jer je HDZ-ov župan iz Siska želi tužiti. I? Što je rekao Plenković? »Nema ni najmanje aluzije da je bilo zastrašivanja.« Podrugljivost, podizanje obrva, ravnodušnost, hinjeno čuđenje, umanjivanje i bagateliziranje svisoka – tako Plenković, političar kojega su predstavljali antipodom Karamarkovoj navadi da otvoreno prijeti, komentira pravu trešnju cijeloga demokratskog sustava, koju izaziva izlaženje Srba iz koalicije te satjerivanje novinara u obor autocenzure.
Jer, ne zaboravimo: »Autocenzuru u mojoj redakciji možete nožem rezati«, nije za naš list krio glavni urednik Podravskog lista Robert Mihaljević.
Nazvati slobodu medija i položaj srpskih predstavnika u političkome spektru stupovima demokracije – to nije pretjerivanje. Koalicija HDZ-a i SDSS-a politički je simbol međunacionalne tolerancije te spremnosti i sposobnosti za dijalog, ma koliko to u Hrvatskoj ne željeli priznati.
Ta nije Tuđman 1997. iz ljubavi pristao na tu koaliciju u istočnoj Slavoniji – znao je slušati poruke pristojnoga svijeta, oličenog tada u UN-ovu američkom generalu. I nije, s druge strane, Hrvatska slučajno tako naglo civilizacijski potonula baš kada je Karamarko demonstrativno, gotovo s mržnjom, raskinuo koaliciju sa SDSS-om. O medijima ne treba ni trošiti riječi – tko ismijava očito i masovno obeshrabrivanje medijskih sloboda, taj izravno radi protiv vlastite zemlje. Andrej Plenković, sada je to sasvim jasno, nije drugo doli zaglađena, ali prozirna maska fašničkoga krnje zvanog – »pravo lice HDZ-a«.
novilist
Posprdno guranje SDSS-a iz vladajuće koalicije i još posprdnije negiranje očitog mrvljenja medijskih sloboda – od ta dva procesa, koja istodobno promiče predsjednik vlade Andrej Plenković, za demokraciju nema ničeg opasnijeg.
Zato je šokantna podrugljivost kojom su političke stranke, ali i dobar dio javnosti, ismijale najavu Milorada Pupovca kako njegova stranka ozbiljno razmišlja o napuštanju koalicije, dok smo, žalibože, na cinizam vladajućih prema novinarskim slobodama odavno već gotovo oguglali.
Ta dva fenomena naime – prihvaćenost političkih predstavnika Srba u vladajućem političkom spektru te sloboda medija – ne bi smjeli biti tek dnevnopolitičke igrarije podložne hirovima političke samovolje, nego pomno čuvani stupovi društvene stabilnosti, ako ova zemlja želi biti demokracija otvorenosti, tolerancije, antifašizma i različitosti.
Danas, međutim, u kameleonskome mandatu Andreja Plenkovića, zbiva se paradoks kakvome još nismo svjedočili: retorički uglađeni premijer dopušta lomljenje temeljnih uvjeta da Hrvatska ponovno postane normalnom i pristojnom zemljom, a sve pod zagušljivim plaštem floskula o Europi i demokraciji.
U utorak, 5. ožujka, Pupovac je najavio mogućnost napuštanja vladajuće koalicije. Uzrok je atmosfera u kojoj cvjeta smrdljivi cvijet ekstremizma, a povod nedostojno spaljivanje lutke s njegovim likom u Kaštel Sućurcu ali, još i više, istodobni igrokaz nedavnoga divljačkog napada na srpske vaterpoliste usred bijela dana u središtu Splita. »To nije duhoviti, inventivni dalmatinski karneval koji provocira vlast, to je, nažalost, bila manifestacija nacionalističke i šovinističke priče«, s pravom je komentirao Pupovac, nazivajući odgovornima one »koji su stvorili takvu atmosferu, koji ne čine ništa ni riječju niti djelom da ta atmosfera bude osuđena i promijenjena«. I? Što je na to rekao Plenković? »Nisam se čuo s Pupovcem. Moj broj je poznat svakom koalicijskom partneru, svatko slobodno može nazvati, otvoriti bilo koju temu i ako ima nekih otvorenih pitanja, rado ćemo o tomu razgovarati«.
Koji dan ranije, dvije tisuće ljudi marširalo je centrom Zagreba s osam zahtjeva Hrvatskoga novinarskog društva za prekid apsurdne i nevjerojatne situacije masovnih pritisaka na medije. I? Što je rekao Plenković?
»Smiješno je tvrditi da u Hrvatskoj ne postoji sloboda medija«. Dan nakon te izjave, dogodilo se što nije ni devedesetih: dva policajca u uniformama došla su u redakciju legitimirati poznatu novinarku Đurđicu Klancir, jer je HDZ-ov župan iz Siska želi tužiti. I? Što je rekao Plenković? »Nema ni najmanje aluzije da je bilo zastrašivanja.« Podrugljivost, podizanje obrva, ravnodušnost, hinjeno čuđenje, umanjivanje i bagateliziranje svisoka – tako Plenković, političar kojega su predstavljali antipodom Karamarkovoj navadi da otvoreno prijeti, komentira pravu trešnju cijeloga demokratskog sustava, koju izaziva izlaženje Srba iz koalicije te satjerivanje novinara u obor autocenzure.
Jer, ne zaboravimo: »Autocenzuru u mojoj redakciji možete nožem rezati«, nije za naš list krio glavni urednik Podravskog lista Robert Mihaljević.
Nazvati slobodu medija i položaj srpskih predstavnika u političkome spektru stupovima demokracije – to nije pretjerivanje. Koalicija HDZ-a i SDSS-a politički je simbol međunacionalne tolerancije te spremnosti i sposobnosti za dijalog, ma koliko to u Hrvatskoj ne željeli priznati.
Ta nije Tuđman 1997. iz ljubavi pristao na tu koaliciju u istočnoj Slavoniji – znao je slušati poruke pristojnoga svijeta, oličenog tada u UN-ovu američkom generalu. I nije, s druge strane, Hrvatska slučajno tako naglo civilizacijski potonula baš kada je Karamarko demonstrativno, gotovo s mržnjom, raskinuo koaliciju sa SDSS-om. O medijima ne treba ni trošiti riječi – tko ismijava očito i masovno obeshrabrivanje medijskih sloboda, taj izravno radi protiv vlastite zemlje. Andrej Plenković, sada je to sasvim jasno, nije drugo doli zaglađena, ali prozirna maska fašničkoga krnje zvanog – »pravo lice HDZ-a«.
novilist
