Plenković – foto: N1
Hrvatski će građani i nakon tzv. rekonstrukcije vlade živjeti jednako loše i apatično, a budući da su propušteni svi rokovi za tzv. bolne rezove, strukturne reforme, etc., novim će ministrima biti glavna zadaća – održavanje hladnog pogona. Ne talasaj. Bez afera i skandala, gdje su akteri članovi vlade RH ili netko blisko s njom povezan. A to je moguće i bez ministara, jer ovi ionako nisu stručnjaci za dodijeljene im resore, već poslove da sustav funkcionira obavljaju ljudi na nižim razinama. Koji ostaju i kad se ministri promijene. Uobičajeno trgovačko farbanja biračkih tunela za već ranije pripremljene populističke mjere. Nek’ se raja veseli? Da je Andreju Plenkoviću uistinu stalo do životnosti poruke vjerodostojno kojom je došao na vlast, pa tu vlast doveo u gadno (ne samo) političko s(r)tanje, sada ne bi mnogo pametovao, već postupio kirurški učinkovito: raspustio vladu i izazvao izvanredne parlamentarne izbore koncem 2019. godine, istodobno s predsjedničkim. Sve uđuture, o istom trošku, barem dvostruko jeftinije. To i oporba predlaže. No, svakom s makar dva zrna političke soli u glavi itekako je jasno da s ovim premijerom, s ko’ca i konopca sklepanom vladom i saborskom većinom – protivno i biračkoj volji iz noćne more – nema ni najmanjih izgleda za raspuštanje vlade i izvanredne parlamentarne izbore
Marijan Vogrinec
Vlada HDZ-ovog nejedinstva i nesposobnosti – usred već zakašnjele medijske tzv. sezone kiselih krastavaca – bučno skončava u teškom s(r)tanju ne samo zbog imovinski/nekretninski neugodno prokazanih u političkoj i široj društvenoj javnosti ministara Lovre faljenisusimarija Kuščevića, Gorana Marića, Tomislava Tolušića i žustre jahačice iz Škorinog spota Gabrijele Žalac – plus trojke prvaka iritantne ministarske neuspješnosti Marka Pavića, Milana Kujundžića i Nade Murganić – nego i sve osjetnijih tektonskih poremećaja u vladajućoj stranci te među trgovačkim rogovima u vreći HDZ-ove saborske većine. I, premijeru se Andreju Plenkoviću događa listopad usred srpnja: otpadaju vladini listovi, što ih je osobno izabrao, uzgajao i vlastitim prsima branio od svake nevere s medijskih i polit-oporbenih strana. U tri su godine mandata otpale dvije trećine prvotno fotografirane vladine garniture. Premijer nije uspio obraniti ni prvog na listopadnom drvetu – Pavu Barišića, ministra znanosti, obrazovanja i sporta, osumnjičenog za plagijat. Ni kapitalku u svojoj ekipi, vladinu potredsjednicu i ministricu gospodrstva Martinu Dalić, koja je zbog tzv. afere hotmail u kolapsu koncerna Agrokora, bila smijenjana s čak petnaestak državnih dužnosti…Poslije je napisala knjigu o svojoj ulozi u političkoj trakavisi, što je mjesecima intrigirala javnost.
Oporba likuje što se, eto, premijer Plenković uplašio njihovih prijetnjâ, pa na listu za „pakrački dekret“ stavio svih petero (Kuščević, Goran Marić, Tolušić, Žalac i Murganić) za koje je skupila potpise za saborsku raspravu o povjerenju, ali ga kritizira zato što se oglušio o zahtjeve za smjenom ministara Marka Pavića i Milana Kujundžića. Odnosno, što je Pavića samo transferirao iz Ministarstva rada i mirovinskog sustava u Ministarstvo regionalnog razvoja i EU fondova, koje je napustila Žalac, a Kujundžića je ostavio ministrom u najvažnijem, a najdevastiranijem, resoru zdravstva. Taj je sustav u potpunom kolapsu: gubitak je blizu devet milijardâ kuna, bolnice i po tri godine duguju veledrogerijama za lijekove te prijeti obustava isporuke, liste čekanja se produžuju, liječnici i medicinske sestre se iseljavaju u inozemstvo, etc. Te smjene i rošade u svakom smislu imaju znatno manju specifičnu težinu od smjene dvojca Barišić-Dalić, jer su neuspjele anonimce u ministarskim i foteljima neke državne tajnike sada zamijenili javno još nevidljiviji likovi.
To će reći da je tzv. rekonstrukcia vlade – koja to nije, nego premijerov grčevit pokušaj spašavanja vlastite političke karijere na koju se nakon debakla na europarlamentarnim izborima i navodno kriminalnih afera među ministrima ozbiljno atakira i iz samog HDZ-a budući da šef ne kontrolira stranku – samo smokvin list za predstojećih bezreformskih godinu dana do prlamentarnih i nešto prije unutarstranačkih izbora. Dobro, u obzir dolazi i vrijeme itekako potrebne stabilnosti kako bi HDZ bio kadar odgovarajuće poduprijeti još službeno nenajavljenu kandidaturu aktualne predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović za drugi mandat u bivšoj Titovoj vili Zagorje na zagrebačkom Pantovčaku. Afere i zasljepljujući medijski reflektori najmanje su što mu u tom kritičnom razdoblju treba i zato jest primjetno nervozan, čak otresit i i bezobrazan u ophođenju s novinarima. Jamačno mu najviše ide na jetra „zmijski jezik“ novinara Nove TV Mislava Bage, s kojim nikako ne izlazi na kraj. Drugi su mu antipatični/nepodnošljivi protivnici oporbeni parlamentarci, osobito SDP-ovi, kojima ne zna inteligentno parirati protuargumentima, nego se vraća u prošlost i (ne)postignuća „svoje“ vlade i HDZ-a uspoređuje s SDP-ovim razdobljem, što nema nikakvog smisla.
Visinski sindrom HDZ-ove „žene iz naroda“
Preskače činjenicu da je država pod njegovom dirigentskom palicom zadnja u Uniji ili gotovo na samom začelju – iza Rumunjske i Bugarske, da se i ne govori o Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj… – po gotovo svim ključnim parametrima uspješnosti. Od privlačenja stranih investicija i konkurentnosti do pravne vjerodostojnosti, političke stabilnosti, ljudskih i manjinskih prava, životnog standarda i socijalnih razlike, etc. Dok drugi idu naprijed, a štono jučer su uskrsnuli iza tzv. željezne zavjese, premijer i HDZ ne znaju završiti davno završen rat partizana i ustaša, uskrsnuti nekad treću industriju u bivšoj srednjerazvijenoj europskoj zemlji, lišiti se Crkve kao vladajućeg partnera u Bijednoj Našoj, omogućiti građanima čovjeka dostojne plaće i mirovine, etc. Ima još. Dakako, ima i stanovitih pluseva na ekonomskoj (rast ostatka mikroskopske industrije i turizma) i financijskoj strani (smanjenje javnog duga, proračunskog deficita, bolji rejting, etc.), ali to je kolateralni boljitak na valu međunarodnih kretanja, ne isključivo mudre/vjerodostojne politike Plenkovićeve vlade. Pogotovo ne zasluga ministara što ih premijer sada hvali na sva usta kao izrazito uspješne, a smjenjuje ih. Ili laže o uspješnosti ili maloumno mijenja tim koji pobjeđuje. A to se ne radi ni u ludilu, pa se javnost i čudi i smije.
Država, tvrdi Plenković, u svakom smislu i u svakom pogledu sve više napreduje, a u njegovom se mandatu iselilo oko 300.000 mladih ljudi s obiteljima. Samo je lani, tvrde njamački mediji, u zemlji Angele Merkel rođeno više od 4000 hrvatskih beba, koje se većinom neće vratiti kući, u domovinu svojih roditelja. I zašto bit? Što bi ih dočekalo? Da im taj silni Plenkovićev napredak udari u glavu? Tim više, ako i on i HDZ-ova „žena iz naroda“ Grabar-Kitarović ostanu još po jedan mandat na istim mjestima na kojima su, kažu, „preuzeli odgovornost“? Za narod i državu ili pak osobne probitke/karijere, kod kuće i u međunarodnoj birokraciji? U tom je kontekstu znakovita i tzv. rekonstrukcija vlade. Koju, je li, tzv. rekonstrukciju sada, kad su poznata imena na odlasku i na dolasku hvali i Grabar-Kitarović budući da „Hrvatska više nema vremena“. Još je jučer šutjela kao zalivena o kardinalnim aferama dijela ministara i srozanom imidžu vlade, inaugirativno je obežala da će „lupati šakom o stol, sazivati izvanredne sjednice i disati vladi za vratom“. Možda i bi, da „oba nisu pala“, ali otkad je sjašio SDP-ov Kurta, a uzjašio HDZ-ov Murta, ni Grabar-Kitarović više ne želi talasati „svojima“. Licemjerno, ali to joj i nije najveći grijeh. Ona ne znâ za onu što ju je mudar pûk posvojio iz Aristotelove iz Nikomahove etike: „U dobru se ne uzvisi, u zlu se ne ponizi“ budući da od samog ulaska u politiku – umjesto za zemljakinjom Ines Strenja-Linić pravac na ličko bojište, najbliže Grobinšćini – ima jaku potrebu neprestance boraviti u visini.
Taj njezin visinski sindrom jamačno je presudio i neodgovornom gafu uzleta iznad Ustava RH u susretu s vukovrskim gradonačelnikom Ivanom Penavom – a mediji to „izdajnički“ prenijeli općinstvu, pa se priopćenjem morala posipati pepelom – kako još nije vrijeme za postupiti u Vukovaru po odluci Ustavnog suda RH glede i u svezi, je li, ustavnog prava Srba u Vukovaru na svoj jezik i pismo ćirilicu u javnoj uporabi. Dok ne prestane Domovinski rat u osvetničkim glavama samozvanih vođa, čije političke pozicije, plaće, mirovine, invalidnine, „projekti“, etc. ne bi imali nikakvog smisla da se dva desetljeća i tko zna koliko još budućih ne uvjetuju prava manjinskog naroda svakojakim satisfakcijama. Ministar branitelja Tomo Medved je potekao iz istog „domoljubnog“ kruga, ništa nije učinio korisno za građane RH u svom resoru (jest ih olakšao za enormne milijune kuna) baš kao ni Kujundžić, također osebujnog pristupa tzv. srpskom pitanju, ali ga tzv. rekonstrukcija vlade mimoišla. Odlično obavlja svoj posao, je li, baš kao što su odlično obavljali i dvojica kolega u vladi – Lovro Kuščević i Goran Marić – pa su u samo tjedan dana obojica dali ostavke. Kao, „tako uspješni“ ipak ne žele biti teret vladi „zbog negativne percepcije javnosti“, a ova dvojica s itekako negativnom percepcijom „nisu vladin teret“?
Čudna neka logika, baš kao i to da osumnjičeni za teške malverzacije političkom moći zbog osobnog/obiteljskog bogaćrnja, etc. više ne mogu biti u vladi, a mogu biti saborski zastupnici!? Je li tzv. Visoki dom zapravo popravni dom za političare, koji se „malo zaigraju“ javnim novcem, pa u dnevnom boravku za iznajmljivanje turistima istaknutu oveći ustaški grb (suvenir, kaže Kuščević, sic transit) i onda u parlamentu „vjerodostojno zastupaju interese hrvatskog naroda i svih građana RH“? Glupost na entu. Nema toga ni u Zanzibaru, a ima u Bijednoj Našoj, i ima u vlasti ZNA SE opcije. I tu se sada ništa ne može. Jest da bi bilo najpoštenije raspustiti vladu i raspisati izvanredne parlamentarne izbore, ali kada je to u hrvatskoj politici pamet bila jača od partikularnih interesa i uhljebništva u esencijalnom smislu. Nikad. I neće biti, dok je Andreja Plenkovića u Banskim dvorima, a HDZ-a u tzv. saborskoj većini od koje se prevarenim biračima diže kosa na glavi.
„Posao u državi treba urediti za ljude koji u Hrvatskoj žive“, komentirao je tzv. rekonstrukciju Plenkovićev samonajavljeni protukandidat u proljeće na unutarstranačkim izborima za predsjednika HDZ-a Miro Kovač. „Za HDZ-ovu pobjedu na sljedećim izborima potrebna nam je rekonstrukcija u HDZ-u.“ Bocnuo je time Plenkovića, gdje je najosjetljiviji te mu je vratio lopticu: „Treba najprije vladu rekonstruirati, a HDZ konsolidirati. Vidjet ćemo tko će biti glavni u toj igri“. Kovač je smjesta uzvratio: „To znači da Plenković prihvaća moju tezu o o potrebi – ja sam rekao rekonstrukcija, a on konsolidacija“. Predstavljanje kandidata za nove ministre u sedam saborskih odbora u petak i izglasavnje u sabornici bio je pravi show u kojem se nisu štedjele riječi ni udarci ispod pojasa, što je – ako ćemo po istini – već viđen politički folklor u kojem su jedini ozbiljni gubitnici ljudi što na izborima glasaju za jedne, a dobiju druge, za jednu vladu i tzv. saborsku većinu, a dobiju neke druge, koji im četiri godine bez ikakvih skrupula zagorčavaju život. U petak navečer zaprisegnuti ministri nemaju ama baš nikakve šanse u predizbornom razdoblju učiniti život građanima podnošljivijim, kamoli slađim i perspektivnijim. Sve je isto, samo Njega nema, pjeva ona pristala Makedonka Tijana Dapčević u svojedobnom satiričnom hitu, što je pobijedio na lakonotnom festivalu u Budvi.
I u Bijednoj Našoj sve raste i sve cvjeta – „mojom i zaslugom moje vlade“, je li, sipa premijer von oben – samo što blesavi građani i oporba to ne žele priznati. Valjda ni sama predsjednica RH kad u svojim laudama tzv. rekonstrukciji neoprezno zapinje za tvrdnju kako bi se ti uspjesi „morali napokon početi prelijevati na račune građana“. A što će se prelijevati na račune građana, ako se nema što preliti budući da su prvi na redu za preliti „višak“ – odbijeno od usta i tih što bježe iz RH glavom bez obzira – bjelosvjetski vlasnici svekolikog hrvatskog duga, milijunske u deviznom kešu članarine međunarodnim organizacijama od EU-a i UN-a do NATO-a, etc., državni birokratski luksuz, enormne dužnosničke plaće i povlastice (npr. samo su saborski zastupnici potrošili pet milijuna kuna u pola godine za putovanja, dnevnice, hotele, naknade, etc.; najviše SDP-ov Domagoj Hajduković: više od sto tisuća)… Bog je, je li, najprije sebi napravio bradu, i ta će logika u predizbornom razdoblju biti raison d’être ponašanja i djelovanja nove ministarske momčadi. Boljitak, dakle, ako se ne traži da državni proračun uredno plaća dospjele mjesečne/godišnje režije o čijoj urednosti plaćanja izravno ovisi prelijevanje Plenkovićevih upravljačkih benefita na račune tzv. malih, običnih ljudi, odnosno na račune velikih sustava (zdravstvo, školstvo, socijala, znanost, kultura, etc.) od vitalnog značenja za standard svih žitelja RH. Pa kad se udovolji onima prvim u redu, za račune građana ništa ne ostaje. Dapače.
Ne može ministar, može saborski zastupnik
SDP-ov saborski zastupnik i bivši ministar zdravstva u koalicijskoj vladi Zorana Milanovića komentira tzv. rekonstrukciju vlade: „Kako su počeli, kako su trajali tako će i završiti. Sve ankete pokazuju da je narod izgubio povjerenje u vladu, u politiku i da je premijer najnegativniji političar u zemlji, što je najuvjerljiviji komentar Plenkovićevih uspjeha“. Bivši glavni strateg tzv. Cjelovite kurikulne reforme školstva Boris Jokić, kojega je HDZ dolaskom na vlast 2016. godine smijenio i odustao od dovršenog posla na kojem je radilo 500 najboljih pedagoga u zemlji, tvrdi pak da je Bijedna Naša „turbo folk društvo“ u kojem vladaju laž, licemjerje, grabež, nesposobnost i kozmetičke reforme, uključivo školsku HNS-ove „neovisne“ ministrice Blaženke Divjak. Od tog brašna ne može biti kruha.
Kao ni od smijenjenih ministara u Hrvatskom saboru. Ta vrst gluposti postoji valjda samo u Bijednoj Našoj da XY zbog moralne i možebitno kaznene odgovornosti, sumnje na kriminal i zloporabu političke dužnosti nije vrijedan biti ministrom, mora otići milom (iznuđena ostavka) ili silom (premijerova odluka o smjeni), ali taj istij XY jest vrijedan biti saborskim zastupnikom, gdje se na dužnosti traže baš visoke moralne i karakterne osobine radi vjerodostojnog zastupanja javnog dobra, radi donošenja zakone. Ne možeš biti dobar i loš; ako si bio dobar, zašto si smijenjen? To je isto kao povjeriti lisici čuvanje živadi u kokošinjcu u dobroj vjeri da će biti uzornog ponašanja i da neće pipnuti ni jednu koku? SDP jezikom Arsena Bauka pojačava politički propuh u javnosti: „Već četiri ministra su bivša od sedam za koje smo tražili da odu“, a za svog je mandata 2012.-2015. također rekonstruirao vladu i promijenio devet ministara. Ali samo troje zbog afera: IDS-ovog ministra turizma Veljka Ostojića zbog sumnji u nekretninske makinacije te HNS-ove ministricu kulture Andreu Zlatar-Violić i njezina pomoćnika Berislava Šipuša zbog zloporabe dužnosti u tzv. kartičnoj aferi.
Bez obzira na grijehe prošlosti, oporba s pravom sada ironizira HDZ-ov transfer Lovre Kuščevića, Gorana Marića, Tomislava Tolušića i Nade Murganić u saborske klupe: „Hrvatski sabor nije popravni dom“. Nije, ali je možda i nešto još gore. Plenkovićev je koalicijski partner u vlasti – uzdignuta nosa sjedi u saborskim klupama, uza sve pripadajuće časti i masti – osuđeni ratni zločinac Branimir Glavaš. Petogodišnju je kaznu, nakon bijega u BiH (samo dan uoči izricanja presude u Zagrebu), gdje je naprasno zatražio dvojno državljanstvo i odgulio svoje u mostarskoj Čelinki te se slavodobitno vratio u Osijek. Dobrodošlica simpatizera je izazvala zgražanje u javnosti, stranka HDSSB mu se uglavnom raspala, ali je Glavaš uspio proći u tzv. Visoki dom i slizati se s Plenkovićevim tzv. light HDZ-om kao koalicijski partner. Protivno svem drvlju i kamenju, što ih je nabacao na stranku koju je osnivao s Franjom Tuđmanom i koju je optužio da mu je „politički smjestila ratni zločin“ u tzv. aferama selotep i garaža, odnosno gnjusnom mučenju i ubijanju viđenijih Srba u Osijeku. U međuvremenu, Glavaš je pokrenuo postupak za reviziju presude za ratni zločin i laća se sudskih tužbi protiv svakog tko ga nazove tim zločincem.
Branimir Glavaš je možda najdrastičniji slučaj „časnog zastupnika“ u IX. parlamentarnom sazivu, jer uz njega tamo sjedi niz besprizornih likova s kojekakvim sudskim, istražnim, sumnjivim, etc. pedigreom, pa nikom ništa. Zemlja se i dalje uredno okreće oko svoje osi i ujedno oko Sunca. I točka. Politikantstvo, osobni i sektaški interesi uzimaju moralni kriterij kao žvakaču gumu, glinemol… I dok je tako, Bijedna Naša nema šanse opet biti Lijepom Našom. Nažalost. Premijer Andrej Plenković je – javnosti radi – proglasio rekonstrukcijom vlade nevjerodostojnu amputaciju afera od Banskih dvora kako bi se HDZ uoči predsjedničkih i parlamentarnih te nakon blamaže na europarlamentarnim izborima pozicionirao u mirnije vode, a birači zaboravili mučninu što su im uzrokovali zazorni ministri. Te promjene neće ublažiti, kamoli ukloniti već nepopravljiv nered u zemlji, ali će jamačno unijeti stanovit mir u zadnjem Plenkovićevom bunkeru, u vladi, gdje se iz osobnih karijernih interesa želi po svaku cijenu održati do kraja mandata. Krije pravi razlog tzv. rekonstrukcije: kasno paljenje, loše procjene ili prkos zahtjevima znatnog dijela političke i građanske javnosti, gdje su ministri samo vidljivi vrh sante. („Jubilarnih deset“, ironizirao je Plenković prozivanje HDZ-ovog člana vlade i političkog tajnika ZNA SE opcije Lovre Kuščevića, pa mu se odmah dogodio i Goran Marić.) Plenković i njegovih 20 ministara, među kojima je tek dvoje-troje s prosječno prolaznom ocjenom, više nemaju ni drugu priliku, ni sposobnosti niti vremena za popraviti sve što su u tri godine propustili popraviti. Od listopada počinje teći zadnja godina mandata i sada više nema natrag, nema „nismo znali“, a alibi neuspješne četiri SDP-ove koalicijske godine smiješno je priznanje vlastite nesposobnosti.
Hrvatski će građani i nakon tzv. rekonstrukcije vlade živjeti jednako loše i apatično – kako im skroje gaće u Bruxellesu/Washingtonu te, u dosluhu, njihovi financijski lihvari kao vlasnici hrvatkih vanjskih dugova – a budući da su propušteni svi rokovi za tzv. bolne rezove, strukturne reforme, etc., novim će ministrima biti glavna zadaća – održavanje hladnog pogona. Ne talasaj. A to je moguće i bez ministara, jer ovi ionako nisu stručnjaci za dodijeljene im resore, nego poslove da sustav funkcionira obavljaju ljudi na nižim razinama. Koji ostaju i kad se ministri promijene. Plenkovićev listopad u srpnju: tresla se brda, rodio se miš, zapravo – niš’. Uobičajeno trgovačko farbanja biračkih tunela za već ranije pripremljene populističke mjere. Nek’ se raja veseli? Kao, nešto se ozbiljno radi, pa… Da je vladinu šefu uistinu stalo do oživotvorenja poruke vjerodostojno, kojom je došao na vlast, pa tu vlast doveo u gadno (ne samo) političko s(r)tanje, sada ne bi mnogo pametovao, već postupio kirurški učinkovito: raspustio bi vladu i potaknuo izvanredne parlamentarne izbore koncem godine, istodobno s predsjedničkim. Jednostavno i sve uđuture, o istom trošku; poreznim, je li, obveznicima najmanje upola jeftinije. To i oporba predlaže, ne zato što joj je osobito stalo do naroda, RH i štedljivosti u kroničnoj besparici, nego zbog svojih također sektaških i uhljevničkih razloga, ali…
Plenkovićev kriterij za visoku politiku
Svakom s makar dva zrna političke soli u glavi itekako je jasno da s ovim premijerom, ovako sklepanom vladom i saborskom većinom – protivno i biračkoj volji iz noćne more – nema ni najmanjih izgleda za raspuštanje vlade i izvanredne parlamentarne izbore. Ne samo zato, jer 98 posto tih na državnim boli glava apanažama u vladi više ne bi imali politički prolaz, morali bi na burzu rada netom po isteku povlaštenog dužnosničkog grace perioda (6+6 mjeseci). Prvi HNS-ov potpredsjednik vlade Predrag Štromar, pa gotovo svi ministri, dvadesetak „nezavisnih“ zastupnika u tzv. Visokom domu, SDP-ovi i ini disidenti, etc. I sâm bi se Plenković našao u nebranom grožđu i, kao najodgovorniji za lošu vladu, morao podijeliti sudbinu maknutih ministara. Vlada i sve enormne povlastice i pogodnosti visoke dužnosti prekonoć bi postale prošlo svršeno vrijeme, možebitno sklonište u europskoj birokraciji na dugom štapu, a matična stranka ZNA SE kako rješava pitanje svojih vođa (Ivo Sanader, Jadranka Kosor, Tomislav Karamarko…). Pred njim su i unutarstranački izbori s dvojicom već javno samokandidiranih predsjedničkih rivala (Davor Ivo Stier i Miro Kovač) i nekoliko oporbenih frakcija, pa Plenkovićevim dionicama još koliko-toliko drži cijenu činjenica da si je instalirao u vladu ljude, koji bez njega nikad ne bi primirisali prag tzv. visoke politike.
Nikad ne bi imali u dvorištu skupocjeni Mercedes E klase. Vrijedan više od 50.000 eura, pečenjarnicu na 120 m², debele ušteđevine u kešu, štale prepravljene u vile s bazenom i „ni sâm ne znam koliko nekretnina imam“ te pozicije političke moći i utjecaja, nikad se ne bi vozili u službenom luksuzu s grijanim sjedalima, više puta dnevno pametovali pred tv-kamerama i kočoperili se u svojim provincijama time što je nama naša borba dala. Da imamo vladu/Plenkovića za „maršala“?
Neki dan je novinar Nove TV Mislav Bago točno primijeti da „gore“, u Banskim dvorima i Saboru „nema nikog“ tko bi želio raspuštanje vlade i prijevremene parlamentarne izbore. Nekad se, je li, u tzv. komunističkom mraku znalo šaliti u intimnijem društvu: „Alaj volim ovaj režim, plaća ide, a ja ležim“, što je pak sada pod tzv. kapitalističkim svjetlom – tko ga upali, majčicu mu, čuje se uz kontejnere s plastičnim bocama u smeću – gola ironija dnevne zbilje u sabornici. I još izravno prenesena tv-gledateljima kako, nedajbože, ne bi pomislili da „uvaženi zastupnik/ca“ leži na tvrdoj klupi. Leži kod kuće na mekanom ili negdje zuji privatnim poslom, a pinka sjeda na račun. Sami si to ozakonili. O tima, je li, ovise ekonomski napredak, ali i kakvoća svakodnevice tzv. malih, običnih ljudi. Zemlja je pod visokim naponom katastrofalnog nereda. U tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj, gdje je – još davno je to sanjao nacionalni tribun Stjepan Radić, a 1990-ih plagirali „državotvorni domoljubi“ – napokon hrvatska lisnica u hrvatskom džepu i hrvatska puška na hrvatskom ramenu, odavno prošlo vrijeme ne samo za rekonstrukciju vlade nego i za temeljito resetiranje hrvatskog političkog mentaliteta.
Jamačno je već i za to – prekasno. U pretkiselokrastavičnom tsunamiju kojekakvih medijskih raščlambâ te pametovanja tzv. političkih analitičara s važnih akademskih katedri i likova, što su se samopozvali komentirati na društvenim mrežama Plenkovićev rašomon, nekako – skromna je osobna procjena – prednjači argumentom Jutarnji list dvama prilozima, koji pogađaju usridu. Kolumnom „KAKO JE VELIKA POLITIČKA KAPITULACIJA PROGLAŠENA REKONSTRUKCIJOM Da se ovdje radi o paničnoj improvizaciji svjedoči zaista impresivan niz indikatora“ (Nino Đula) te intervjuom „Savez s Bandićem i HNS-om doživio je neuspjeh“, koji je bivši Plenkovićev ministar vanjskih i europskih poslova te politički tajnik HDZ-a prije Lovre Kuščevića, bivši premijerov najbliži suradnik i prisni prijatelj Davor Ivo Stier dao novinarki Roziti Vuković. Samo naslovi tih novinarskih uradaka govore više od nekih dnevnih opservacija učenih politologa. Šef HDZ-a i premijer Andrej Plenković, uza sve samohvale i pokazatelje, nije zadobio povjerenje javnosti ni u vladu niti u saborsku većinu, koja njegovoj vladi drži glavu iznad vode. I držat će još sigurnije nakon tzv. rekonstrukcije. I to je jedini cilj vladina listopada usred srpnja.
Skrpljena s ko’ca i konopca, po kriteriju uhljebničke koristi tipa „a đe sam ja tute“, nafutrana SDP-ovim i inim disidentima, što su za kikiriki prodali obraz radi „političkog preživljavanja“ i pogazili izvorni stranački pedigre (najevidentnije bivša visokopozicionirana esdepeovka Milanka Opačić, odnosno bivša HNS-ova potpredsjednica Marija Puh), najbezobraznije je ismijavanje izborne volje građana. Koja će prijevara na parlamentarnim izborima jamačno biti honorirano po zasluzi. Brisanjem s političke scene. Budući da samo o premijeru Andreju Plenkoviću ovisi hoće li dokraja, a hoće, trpjeti škripavo tandrkanje rukodizajućeg stroja saborske većine na žetončiće – žetončići ni pred streljačkim strojem ne bi odustali od idućih još dvadesetak boli glava plaća ni za kakav građanima koristan rad – nije za očekivati nikakvu iznenadnu provalu moralne odgovornosti. Gotovo prazna sabornica svaki dan, osim petkom kada se dirigirano glasuje. Pa i cirkusantski, kad ta većina glatko odbija svih 138 oporbenih amandmana kao da su inicijativa maloumnika iz Vrapča, a ne stručnih i inteligentnih ljudi, koje su birači poslali zastupati u parlamentu njihove interese. Ne bezuvjetno, uvijek volju premijera i njegovih ministara.
„Plenković mijenja HDZ nagore; ne sjećam se da je neka vlada iz mjeseca u mjesec imala aferu s novim ministrima“, drži kolumnist 24sata Tomislav Klauški, tvrdeći također da je već prekasno za premijerovu poruku medijima/javnosti da neće „nikom dopustiti da meni i mojoj vladi lijepi etikete i epitete koji imaju veze s korupcijom“. „Plenkoviću je najvažnije da on preživi kraj mandata, s bilo kim i bilo kako, uz što manje afera u stranci. Nema hrabrosti obračunati se s Milijanom Brkićem, koji je u većini direktno bio na njegovoj meti. Riješio se Lovre Kuščevića, ali nisam siguran da će to nešto promijeniti u percepciji javnosti. On je mislio uploviti u mirne vode kao premijer, pobrati zasluge za funkciju u europskim institucijama. HDZ nije njegova stranka, odnosno stranka po njegovom profilu. Pokušava se okružiti mladim ljudima kojima je on uzor, i vlada postaje njegovo utočište, njegov bunker. Imamo situaciju da mu je glavni ekonomski strateg, Martina Dalić, otišla. Glavni koalicijski partner s kojim je radio strateške točke vlade, taj je otišao nakon godinu dana. Plenković je ostao sam i sad vidimo krpanje. Radio je to i Milanović, kao i Račan, i Plenković se nada ući u kraj mandata sa što manje skandala. Ne znam što možemo očekivati od ove vlade, osim da nema afera.“
Kovač i Stier stavili točku na i
Komentatorica Jutarnjeg lista Ivanka Toma također procjenjuje u tom kontekstu: „Najjasnija poruka koja se može iščitati iz rekonstrukcije Vlade govori da je premijeru Andreju Plenkoviću prije svega stalo da Vlada sa svim svojim resorima bez ikakvih zastoja i promjena kursa nastavi funkcionirati do kraja mandata. Vidljivo je kako se premijer potrudio da ministarska mjesta koja su ostala upražnjena, bilo dogovorno, bilo njegovom odlukom o smjeni, popuni ljudima koji su već u sustavima koje im povjerava ili su im jako bliski“. Tomin komentatorski kolega u redakciji Nino Đula ne dvoji o tomu da će „iznuđena rekonstrukcija Vlade, kako se i moglo predvidjeti, obilježiti posljednju fazu mandata Andreja Plenkovića jer nije realno da će do parlamentarnih izbora dogodine na Markovu trgu biti ijednog procesa značajnijeg od ovoga, posebno ne takvog za koji će se moći tvrditi da je pokrenut inicijativnom predsjednika HDZ-a i Vlade. Već i za ovu puzajuću, ne osobito kontroliranu rekonstrukciju, realno govoreći, teško je reći da je ona proizvod plana ili samostalne volje premijera koji, znamo, ne voli potrese i zaobilazi konflikte. Ta je navodna rekonstrukcija zapravo glasna muzika koja se pušta u eter ne bi li nadjačala žamor teškog, u najvećoj mjeri unutarstranačkog obračuna, koji premijer i njegov uski krug odobravatelja unatoč naporima nisu uspjeli zaustaviti već godinama“.
Osim što je Miro Kovač, Karamarkov ministar vanjskih i europskih poslova kojem Plenković nije produljio mandat u svojoj vladi, digao tlak premijeru, tempirano na dan predstavljanja novih ministara na saborskim odborima, točku na i stavio je i Davor Ivo Stier rečenim intervjuom u Jutarnjm listu. Također indikativnog tajminga. „Na unutarstranačkim izborima odlučit ćemo s kojim ljudima i s kojom političkom platformom ćemo ići na prlamentarne izbore“, kaže Stier. „Problemi s kadrovima su odraz jednog dubljeg političkog problema, odnosno problem politike koja nije u prvi plan stavila borbu protiv klijentelizma. (…) Ono što moramo promijeniti jest to da se više ne smijemo konfrontirati s dijelom našeg biračkog tijela, a to se dogodilo od lipnja 2017. do danas. Rezultat toga jest da se naše biračko tijelo podijelilo. (…) Da Hrvatska doista napravi jedan skok i približi se razvijenijim državama, želimo provesti politiku koja bi se ukratko mogla definirati ovako – želimo pojeftiniti državu da bi ojačali i obogatili naciju. Mi danas imamo, od Baltika do Jadrana, jednu od najskupljih država. Oko 45 posto BDP-a je udjel države u našoj ekonomiji, oko 65 do 70 podto hrvatskih građana izravno ili neizravno ovisi o državnoj potrošnji. Državni aparat je preskup za naše gospodarstvo. Naš je zadatak to promijeniti.“
Kaže mudar pûk, živi bili pa vidjeli. Ali kaže i to da vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada. Uzgred, HDZ je jedina politička stranka u Bijednoj Našoj među oko 160 registriranih prvostupanjski osuđena za pljačku vlastitog naroda i vraćanje dvadesetak nepripadnih milijuna kuna državi. Toliko – u povodu tzv. rekonstrukcije vlade anno domini 2019. – o sloganu vjetodostojno aktualnog šefa HDZ-a/premijera Andreja Plenkovića te o Stierovoj jeftinijoj državi, jačoj i bogatijoj naciji. Prije pet godina je naciji to isto obećala u predsjedničkoj kampanji i inaugurativno HDZ-ova „žena iz naroda“ Kolinda Grabar-Kitarović – RH, alter ego Švicarske/Norveške, najbogatija zemlja u Europi i šire – a danas, kad je zemlja u još gorem s(r)tanju no u njezino doba hiperboličnog izbornog uzleta, licemjerno se posipa pepelom: „Nisam rekla da će se to dogoditi u momu mandatu, već da Hrvatska ima uvjete za postati najbogatijom/najpoželjnijom zemljom“. I svojim žiteljima i strancima. Kad ono, za njezinog se mandata i HDZ-ove vlasti od 2016. godine iselilo iz Hrvatske blizu 600.000 uglavnom mlađih ljudi u najboljoj radnoj i fertilnoj dobi, zajedno s obiteljima, jer im vlastita domovina nije omogućila ni zadovoljvajući komad kruha.Kamoli nešto za namazati na kruh.
Aha, sad je svima sve jasnije. Pa i to zašto će upravo Davor Ivo Stier biti njezin glavni lik – on tvrdi operativac, ne član izbornog stožera – u utrci za drugim predsjedničkim mandatom. Da se, je li, Turci ne dosjete.
tacno
Hrvatski će građani i nakon tzv. rekonstrukcije vlade živjeti jednako loše i apatično, a budući da su propušteni svi rokovi za tzv. bolne rezove, strukturne reforme, etc., novim će ministrima biti glavna zadaća – održavanje hladnog pogona. Ne talasaj. Bez afera i skandala, gdje su akteri članovi vlade RH ili netko blisko s njom povezan. A to je moguće i bez ministara, jer ovi ionako nisu stručnjaci za dodijeljene im resore, već poslove da sustav funkcionira obavljaju ljudi na nižim razinama. Koji ostaju i kad se ministri promijene. Uobičajeno trgovačko farbanja biračkih tunela za već ranije pripremljene populističke mjere. Nek’ se raja veseli? Da je Andreju Plenkoviću uistinu stalo do životnosti poruke vjerodostojno kojom je došao na vlast, pa tu vlast doveo u gadno (ne samo) političko s(r)tanje, sada ne bi mnogo pametovao, već postupio kirurški učinkovito: raspustio vladu i izazvao izvanredne parlamentarne izbore koncem 2019. godine, istodobno s predsjedničkim. Sve uđuture, o istom trošku, barem dvostruko jeftinije. To i oporba predlaže. No, svakom s makar dva zrna političke soli u glavi itekako je jasno da s ovim premijerom, s ko’ca i konopca sklepanom vladom i saborskom većinom – protivno i biračkoj volji iz noćne more – nema ni najmanjih izgleda za raspuštanje vlade i izvanredne parlamentarne izbore
Marijan Vogrinec
Vlada HDZ-ovog nejedinstva i nesposobnosti – usred već zakašnjele medijske tzv. sezone kiselih krastavaca – bučno skončava u teškom s(r)tanju ne samo zbog imovinski/nekretninski neugodno prokazanih u političkoj i široj društvenoj javnosti ministara Lovre faljenisusimarija Kuščevića, Gorana Marića, Tomislava Tolušića i žustre jahačice iz Škorinog spota Gabrijele Žalac – plus trojke prvaka iritantne ministarske neuspješnosti Marka Pavića, Milana Kujundžića i Nade Murganić – nego i sve osjetnijih tektonskih poremećaja u vladajućoj stranci te među trgovačkim rogovima u vreći HDZ-ove saborske većine. I, premijeru se Andreju Plenkoviću događa listopad usred srpnja: otpadaju vladini listovi, što ih je osobno izabrao, uzgajao i vlastitim prsima branio od svake nevere s medijskih i polit-oporbenih strana. U tri su godine mandata otpale dvije trećine prvotno fotografirane vladine garniture. Premijer nije uspio obraniti ni prvog na listopadnom drvetu – Pavu Barišića, ministra znanosti, obrazovanja i sporta, osumnjičenog za plagijat. Ni kapitalku u svojoj ekipi, vladinu potredsjednicu i ministricu gospodrstva Martinu Dalić, koja je zbog tzv. afere hotmail u kolapsu koncerna Agrokora, bila smijenjana s čak petnaestak državnih dužnosti…Poslije je napisala knjigu o svojoj ulozi u političkoj trakavisi, što je mjesecima intrigirala javnost.
Oporba likuje što se, eto, premijer Plenković uplašio njihovih prijetnjâ, pa na listu za „pakrački dekret“ stavio svih petero (Kuščević, Goran Marić, Tolušić, Žalac i Murganić) za koje je skupila potpise za saborsku raspravu o povjerenju, ali ga kritizira zato što se oglušio o zahtjeve za smjenom ministara Marka Pavića i Milana Kujundžića. Odnosno, što je Pavića samo transferirao iz Ministarstva rada i mirovinskog sustava u Ministarstvo regionalnog razvoja i EU fondova, koje je napustila Žalac, a Kujundžića je ostavio ministrom u najvažnijem, a najdevastiranijem, resoru zdravstva. Taj je sustav u potpunom kolapsu: gubitak je blizu devet milijardâ kuna, bolnice i po tri godine duguju veledrogerijama za lijekove te prijeti obustava isporuke, liste čekanja se produžuju, liječnici i medicinske sestre se iseljavaju u inozemstvo, etc. Te smjene i rošade u svakom smislu imaju znatno manju specifičnu težinu od smjene dvojca Barišić-Dalić, jer su neuspjele anonimce u ministarskim i foteljima neke državne tajnike sada zamijenili javno još nevidljiviji likovi.
To će reći da je tzv. rekonstrukcia vlade – koja to nije, nego premijerov grčevit pokušaj spašavanja vlastite političke karijere na koju se nakon debakla na europarlamentarnim izborima i navodno kriminalnih afera među ministrima ozbiljno atakira i iz samog HDZ-a budući da šef ne kontrolira stranku – samo smokvin list za predstojećih bezreformskih godinu dana do prlamentarnih i nešto prije unutarstranačkih izbora. Dobro, u obzir dolazi i vrijeme itekako potrebne stabilnosti kako bi HDZ bio kadar odgovarajuće poduprijeti još službeno nenajavljenu kandidaturu aktualne predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović za drugi mandat u bivšoj Titovoj vili Zagorje na zagrebačkom Pantovčaku. Afere i zasljepljujući medijski reflektori najmanje su što mu u tom kritičnom razdoblju treba i zato jest primjetno nervozan, čak otresit i i bezobrazan u ophođenju s novinarima. Jamačno mu najviše ide na jetra „zmijski jezik“ novinara Nove TV Mislava Bage, s kojim nikako ne izlazi na kraj. Drugi su mu antipatični/nepodnošljivi protivnici oporbeni parlamentarci, osobito SDP-ovi, kojima ne zna inteligentno parirati protuargumentima, nego se vraća u prošlost i (ne)postignuća „svoje“ vlade i HDZ-a uspoređuje s SDP-ovim razdobljem, što nema nikakvog smisla.
Visinski sindrom HDZ-ove „žene iz naroda“
Preskače činjenicu da je država pod njegovom dirigentskom palicom zadnja u Uniji ili gotovo na samom začelju – iza Rumunjske i Bugarske, da se i ne govori o Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj… – po gotovo svim ključnim parametrima uspješnosti. Od privlačenja stranih investicija i konkurentnosti do pravne vjerodostojnosti, političke stabilnosti, ljudskih i manjinskih prava, životnog standarda i socijalnih razlike, etc. Dok drugi idu naprijed, a štono jučer su uskrsnuli iza tzv. željezne zavjese, premijer i HDZ ne znaju završiti davno završen rat partizana i ustaša, uskrsnuti nekad treću industriju u bivšoj srednjerazvijenoj europskoj zemlji, lišiti se Crkve kao vladajućeg partnera u Bijednoj Našoj, omogućiti građanima čovjeka dostojne plaće i mirovine, etc. Ima još. Dakako, ima i stanovitih pluseva na ekonomskoj (rast ostatka mikroskopske industrije i turizma) i financijskoj strani (smanjenje javnog duga, proračunskog deficita, bolji rejting, etc.), ali to je kolateralni boljitak na valu međunarodnih kretanja, ne isključivo mudre/vjerodostojne politike Plenkovićeve vlade. Pogotovo ne zasluga ministara što ih premijer sada hvali na sva usta kao izrazito uspješne, a smjenjuje ih. Ili laže o uspješnosti ili maloumno mijenja tim koji pobjeđuje. A to se ne radi ni u ludilu, pa se javnost i čudi i smije.
Država, tvrdi Plenković, u svakom smislu i u svakom pogledu sve više napreduje, a u njegovom se mandatu iselilo oko 300.000 mladih ljudi s obiteljima. Samo je lani, tvrde njamački mediji, u zemlji Angele Merkel rođeno više od 4000 hrvatskih beba, koje se većinom neće vratiti kući, u domovinu svojih roditelja. I zašto bit? Što bi ih dočekalo? Da im taj silni Plenkovićev napredak udari u glavu? Tim više, ako i on i HDZ-ova „žena iz naroda“ Grabar-Kitarović ostanu još po jedan mandat na istim mjestima na kojima su, kažu, „preuzeli odgovornost“? Za narod i državu ili pak osobne probitke/karijere, kod kuće i u međunarodnoj birokraciji? U tom je kontekstu znakovita i tzv. rekonstrukcija vlade. Koju, je li, tzv. rekonstrukciju sada, kad su poznata imena na odlasku i na dolasku hvali i Grabar-Kitarović budući da „Hrvatska više nema vremena“. Još je jučer šutjela kao zalivena o kardinalnim aferama dijela ministara i srozanom imidžu vlade, inaugirativno je obežala da će „lupati šakom o stol, sazivati izvanredne sjednice i disati vladi za vratom“. Možda i bi, da „oba nisu pala“, ali otkad je sjašio SDP-ov Kurta, a uzjašio HDZ-ov Murta, ni Grabar-Kitarović više ne želi talasati „svojima“. Licemjerno, ali to joj i nije najveći grijeh. Ona ne znâ za onu što ju je mudar pûk posvojio iz Aristotelove iz Nikomahove etike: „U dobru se ne uzvisi, u zlu se ne ponizi“ budući da od samog ulaska u politiku – umjesto za zemljakinjom Ines Strenja-Linić pravac na ličko bojište, najbliže Grobinšćini – ima jaku potrebu neprestance boraviti u visini.
Taj njezin visinski sindrom jamačno je presudio i neodgovornom gafu uzleta iznad Ustava RH u susretu s vukovrskim gradonačelnikom Ivanom Penavom – a mediji to „izdajnički“ prenijeli općinstvu, pa se priopćenjem morala posipati pepelom – kako još nije vrijeme za postupiti u Vukovaru po odluci Ustavnog suda RH glede i u svezi, je li, ustavnog prava Srba u Vukovaru na svoj jezik i pismo ćirilicu u javnoj uporabi. Dok ne prestane Domovinski rat u osvetničkim glavama samozvanih vođa, čije političke pozicije, plaće, mirovine, invalidnine, „projekti“, etc. ne bi imali nikakvog smisla da se dva desetljeća i tko zna koliko još budućih ne uvjetuju prava manjinskog naroda svakojakim satisfakcijama. Ministar branitelja Tomo Medved je potekao iz istog „domoljubnog“ kruga, ništa nije učinio korisno za građane RH u svom resoru (jest ih olakšao za enormne milijune kuna) baš kao ni Kujundžić, također osebujnog pristupa tzv. srpskom pitanju, ali ga tzv. rekonstrukcija vlade mimoišla. Odlično obavlja svoj posao, je li, baš kao što su odlično obavljali i dvojica kolega u vladi – Lovro Kuščević i Goran Marić – pa su u samo tjedan dana obojica dali ostavke. Kao, „tako uspješni“ ipak ne žele biti teret vladi „zbog negativne percepcije javnosti“, a ova dvojica s itekako negativnom percepcijom „nisu vladin teret“?
Čudna neka logika, baš kao i to da osumnjičeni za teške malverzacije političkom moći zbog osobnog/obiteljskog bogaćrnja, etc. više ne mogu biti u vladi, a mogu biti saborski zastupnici!? Je li tzv. Visoki dom zapravo popravni dom za političare, koji se „malo zaigraju“ javnim novcem, pa u dnevnom boravku za iznajmljivanje turistima istaknutu oveći ustaški grb (suvenir, kaže Kuščević, sic transit) i onda u parlamentu „vjerodostojno zastupaju interese hrvatskog naroda i svih građana RH“? Glupost na entu. Nema toga ni u Zanzibaru, a ima u Bijednoj Našoj, i ima u vlasti ZNA SE opcije. I tu se sada ništa ne može. Jest da bi bilo najpoštenije raspustiti vladu i raspisati izvanredne parlamentarne izbore, ali kada je to u hrvatskoj politici pamet bila jača od partikularnih interesa i uhljebništva u esencijalnom smislu. Nikad. I neće biti, dok je Andreja Plenkovića u Banskim dvorima, a HDZ-a u tzv. saborskoj većini od koje se prevarenim biračima diže kosa na glavi.
„Posao u državi treba urediti za ljude koji u Hrvatskoj žive“, komentirao je tzv. rekonstrukciju Plenkovićev samonajavljeni protukandidat u proljeće na unutarstranačkim izborima za predsjednika HDZ-a Miro Kovač. „Za HDZ-ovu pobjedu na sljedećim izborima potrebna nam je rekonstrukcija u HDZ-u.“ Bocnuo je time Plenkovića, gdje je najosjetljiviji te mu je vratio lopticu: „Treba najprije vladu rekonstruirati, a HDZ konsolidirati. Vidjet ćemo tko će biti glavni u toj igri“. Kovač je smjesta uzvratio: „To znači da Plenković prihvaća moju tezu o o potrebi – ja sam rekao rekonstrukcija, a on konsolidacija“. Predstavljanje kandidata za nove ministre u sedam saborskih odbora u petak i izglasavnje u sabornici bio je pravi show u kojem se nisu štedjele riječi ni udarci ispod pojasa, što je – ako ćemo po istini – već viđen politički folklor u kojem su jedini ozbiljni gubitnici ljudi što na izborima glasaju za jedne, a dobiju druge, za jednu vladu i tzv. saborsku većinu, a dobiju neke druge, koji im četiri godine bez ikakvih skrupula zagorčavaju život. U petak navečer zaprisegnuti ministri nemaju ama baš nikakve šanse u predizbornom razdoblju učiniti život građanima podnošljivijim, kamoli slađim i perspektivnijim. Sve je isto, samo Njega nema, pjeva ona pristala Makedonka Tijana Dapčević u svojedobnom satiričnom hitu, što je pobijedio na lakonotnom festivalu u Budvi.
I u Bijednoj Našoj sve raste i sve cvjeta – „mojom i zaslugom moje vlade“, je li, sipa premijer von oben – samo što blesavi građani i oporba to ne žele priznati. Valjda ni sama predsjednica RH kad u svojim laudama tzv. rekonstrukciji neoprezno zapinje za tvrdnju kako bi se ti uspjesi „morali napokon početi prelijevati na račune građana“. A što će se prelijevati na račune građana, ako se nema što preliti budući da su prvi na redu za preliti „višak“ – odbijeno od usta i tih što bježe iz RH glavom bez obzira – bjelosvjetski vlasnici svekolikog hrvatskog duga, milijunske u deviznom kešu članarine međunarodnim organizacijama od EU-a i UN-a do NATO-a, etc., državni birokratski luksuz, enormne dužnosničke plaće i povlastice (npr. samo su saborski zastupnici potrošili pet milijuna kuna u pola godine za putovanja, dnevnice, hotele, naknade, etc.; najviše SDP-ov Domagoj Hajduković: više od sto tisuća)… Bog je, je li, najprije sebi napravio bradu, i ta će logika u predizbornom razdoblju biti raison d’être ponašanja i djelovanja nove ministarske momčadi. Boljitak, dakle, ako se ne traži da državni proračun uredno plaća dospjele mjesečne/godišnje režije o čijoj urednosti plaćanja izravno ovisi prelijevanje Plenkovićevih upravljačkih benefita na račune tzv. malih, običnih ljudi, odnosno na račune velikih sustava (zdravstvo, školstvo, socijala, znanost, kultura, etc.) od vitalnog značenja za standard svih žitelja RH. Pa kad se udovolji onima prvim u redu, za račune građana ništa ne ostaje. Dapače.
Ne može ministar, može saborski zastupnik
SDP-ov saborski zastupnik i bivši ministar zdravstva u koalicijskoj vladi Zorana Milanovića komentira tzv. rekonstrukciju vlade: „Kako su počeli, kako su trajali tako će i završiti. Sve ankete pokazuju da je narod izgubio povjerenje u vladu, u politiku i da je premijer najnegativniji političar u zemlji, što je najuvjerljiviji komentar Plenkovićevih uspjeha“. Bivši glavni strateg tzv. Cjelovite kurikulne reforme školstva Boris Jokić, kojega je HDZ dolaskom na vlast 2016. godine smijenio i odustao od dovršenog posla na kojem je radilo 500 najboljih pedagoga u zemlji, tvrdi pak da je Bijedna Naša „turbo folk društvo“ u kojem vladaju laž, licemjerje, grabež, nesposobnost i kozmetičke reforme, uključivo školsku HNS-ove „neovisne“ ministrice Blaženke Divjak. Od tog brašna ne može biti kruha.
Kao ni od smijenjenih ministara u Hrvatskom saboru. Ta vrst gluposti postoji valjda samo u Bijednoj Našoj da XY zbog moralne i možebitno kaznene odgovornosti, sumnje na kriminal i zloporabu političke dužnosti nije vrijedan biti ministrom, mora otići milom (iznuđena ostavka) ili silom (premijerova odluka o smjeni), ali taj istij XY jest vrijedan biti saborskim zastupnikom, gdje se na dužnosti traže baš visoke moralne i karakterne osobine radi vjerodostojnog zastupanja javnog dobra, radi donošenja zakone. Ne možeš biti dobar i loš; ako si bio dobar, zašto si smijenjen? To je isto kao povjeriti lisici čuvanje živadi u kokošinjcu u dobroj vjeri da će biti uzornog ponašanja i da neće pipnuti ni jednu koku? SDP jezikom Arsena Bauka pojačava politički propuh u javnosti: „Već četiri ministra su bivša od sedam za koje smo tražili da odu“, a za svog je mandata 2012.-2015. također rekonstruirao vladu i promijenio devet ministara. Ali samo troje zbog afera: IDS-ovog ministra turizma Veljka Ostojića zbog sumnji u nekretninske makinacije te HNS-ove ministricu kulture Andreu Zlatar-Violić i njezina pomoćnika Berislava Šipuša zbog zloporabe dužnosti u tzv. kartičnoj aferi.
Foto: HINA/ Tomislav Pavlek/ ua ; Ilustracija: Faktograf – Plenkovićeva vlada kao protočni bojler
Bez obzira na grijehe prošlosti, oporba s pravom sada ironizira HDZ-ov transfer Lovre Kuščevića, Gorana Marića, Tomislava Tolušića i Nade Murganić u saborske klupe: „Hrvatski sabor nije popravni dom“. Nije, ali je možda i nešto još gore. Plenkovićev je koalicijski partner u vlasti – uzdignuta nosa sjedi u saborskim klupama, uza sve pripadajuće časti i masti – osuđeni ratni zločinac Branimir Glavaš. Petogodišnju je kaznu, nakon bijega u BiH (samo dan uoči izricanja presude u Zagrebu), gdje je naprasno zatražio dvojno državljanstvo i odgulio svoje u mostarskoj Čelinki te se slavodobitno vratio u Osijek. Dobrodošlica simpatizera je izazvala zgražanje u javnosti, stranka HDSSB mu se uglavnom raspala, ali je Glavaš uspio proći u tzv. Visoki dom i slizati se s Plenkovićevim tzv. light HDZ-om kao koalicijski partner. Protivno svem drvlju i kamenju, što ih je nabacao na stranku koju je osnivao s Franjom Tuđmanom i koju je optužio da mu je „politički smjestila ratni zločin“ u tzv. aferama selotep i garaža, odnosno gnjusnom mučenju i ubijanju viđenijih Srba u Osijeku. U međuvremenu, Glavaš je pokrenuo postupak za reviziju presude za ratni zločin i laća se sudskih tužbi protiv svakog tko ga nazove tim zločincem.
Branimir Glavaš je možda najdrastičniji slučaj „časnog zastupnika“ u IX. parlamentarnom sazivu, jer uz njega tamo sjedi niz besprizornih likova s kojekakvim sudskim, istražnim, sumnjivim, etc. pedigreom, pa nikom ništa. Zemlja se i dalje uredno okreće oko svoje osi i ujedno oko Sunca. I točka. Politikantstvo, osobni i sektaški interesi uzimaju moralni kriterij kao žvakaču gumu, glinemol… I dok je tako, Bijedna Naša nema šanse opet biti Lijepom Našom. Nažalost. Premijer Andrej Plenković je – javnosti radi – proglasio rekonstrukcijom vlade nevjerodostojnu amputaciju afera od Banskih dvora kako bi se HDZ uoči predsjedničkih i parlamentarnih te nakon blamaže na europarlamentarnim izborima pozicionirao u mirnije vode, a birači zaboravili mučninu što su im uzrokovali zazorni ministri. Te promjene neće ublažiti, kamoli ukloniti već nepopravljiv nered u zemlji, ali će jamačno unijeti stanovit mir u zadnjem Plenkovićevom bunkeru, u vladi, gdje se iz osobnih karijernih interesa želi po svaku cijenu održati do kraja mandata. Krije pravi razlog tzv. rekonstrukcije: kasno paljenje, loše procjene ili prkos zahtjevima znatnog dijela političke i građanske javnosti, gdje su ministri samo vidljivi vrh sante. („Jubilarnih deset“, ironizirao je Plenković prozivanje HDZ-ovog člana vlade i političkog tajnika ZNA SE opcije Lovre Kuščevića, pa mu se odmah dogodio i Goran Marić.) Plenković i njegovih 20 ministara, među kojima je tek dvoje-troje s prosječno prolaznom ocjenom, više nemaju ni drugu priliku, ni sposobnosti niti vremena za popraviti sve što su u tri godine propustili popraviti. Od listopada počinje teći zadnja godina mandata i sada više nema natrag, nema „nismo znali“, a alibi neuspješne četiri SDP-ove koalicijske godine smiješno je priznanje vlastite nesposobnosti.
Hrvatski će građani i nakon tzv. rekonstrukcije vlade živjeti jednako loše i apatično – kako im skroje gaće u Bruxellesu/Washingtonu te, u dosluhu, njihovi financijski lihvari kao vlasnici hrvatkih vanjskih dugova – a budući da su propušteni svi rokovi za tzv. bolne rezove, strukturne reforme, etc., novim će ministrima biti glavna zadaća – održavanje hladnog pogona. Ne talasaj. A to je moguće i bez ministara, jer ovi ionako nisu stručnjaci za dodijeljene im resore, nego poslove da sustav funkcionira obavljaju ljudi na nižim razinama. Koji ostaju i kad se ministri promijene. Plenkovićev listopad u srpnju: tresla se brda, rodio se miš, zapravo – niš’. Uobičajeno trgovačko farbanja biračkih tunela za već ranije pripremljene populističke mjere. Nek’ se raja veseli? Kao, nešto se ozbiljno radi, pa… Da je vladinu šefu uistinu stalo do oživotvorenja poruke vjerodostojno, kojom je došao na vlast, pa tu vlast doveo u gadno (ne samo) političko s(r)tanje, sada ne bi mnogo pametovao, već postupio kirurški učinkovito: raspustio bi vladu i potaknuo izvanredne parlamentarne izbore koncem godine, istodobno s predsjedničkim. Jednostavno i sve uđuture, o istom trošku; poreznim, je li, obveznicima najmanje upola jeftinije. To i oporba predlaže, ne zato što joj je osobito stalo do naroda, RH i štedljivosti u kroničnoj besparici, nego zbog svojih također sektaških i uhljevničkih razloga, ali…
Plenkovićev kriterij za visoku politiku
Svakom s makar dva zrna političke soli u glavi itekako je jasno da s ovim premijerom, ovako sklepanom vladom i saborskom većinom – protivno i biračkoj volji iz noćne more – nema ni najmanjih izgleda za raspuštanje vlade i izvanredne parlamentarne izbore. Ne samo zato, jer 98 posto tih na državnim boli glava apanažama u vladi više ne bi imali politički prolaz, morali bi na burzu rada netom po isteku povlaštenog dužnosničkog grace perioda (6+6 mjeseci). Prvi HNS-ov potpredsjednik vlade Predrag Štromar, pa gotovo svi ministri, dvadesetak „nezavisnih“ zastupnika u tzv. Visokom domu, SDP-ovi i ini disidenti, etc. I sâm bi se Plenković našao u nebranom grožđu i, kao najodgovorniji za lošu vladu, morao podijeliti sudbinu maknutih ministara. Vlada i sve enormne povlastice i pogodnosti visoke dužnosti prekonoć bi postale prošlo svršeno vrijeme, možebitno sklonište u europskoj birokraciji na dugom štapu, a matična stranka ZNA SE kako rješava pitanje svojih vođa (Ivo Sanader, Jadranka Kosor, Tomislav Karamarko…). Pred njim su i unutarstranački izbori s dvojicom već javno samokandidiranih predsjedničkih rivala (Davor Ivo Stier i Miro Kovač) i nekoliko oporbenih frakcija, pa Plenkovićevim dionicama još koliko-toliko drži cijenu činjenica da si je instalirao u vladu ljude, koji bez njega nikad ne bi primirisali prag tzv. visoke politike.
Nikad ne bi imali u dvorištu skupocjeni Mercedes E klase. Vrijedan više od 50.000 eura, pečenjarnicu na 120 m², debele ušteđevine u kešu, štale prepravljene u vile s bazenom i „ni sâm ne znam koliko nekretnina imam“ te pozicije političke moći i utjecaja, nikad se ne bi vozili u službenom luksuzu s grijanim sjedalima, više puta dnevno pametovali pred tv-kamerama i kočoperili se u svojim provincijama time što je nama naša borba dala. Da imamo vladu/Plenkovića za „maršala“?
Neki dan je novinar Nove TV Mislav Bago točno primijeti da „gore“, u Banskim dvorima i Saboru „nema nikog“ tko bi želio raspuštanje vlade i prijevremene parlamentarne izbore. Nekad se, je li, u tzv. komunističkom mraku znalo šaliti u intimnijem društvu: „Alaj volim ovaj režim, plaća ide, a ja ležim“, što je pak sada pod tzv. kapitalističkim svjetlom – tko ga upali, majčicu mu, čuje se uz kontejnere s plastičnim bocama u smeću – gola ironija dnevne zbilje u sabornici. I još izravno prenesena tv-gledateljima kako, nedajbože, ne bi pomislili da „uvaženi zastupnik/ca“ leži na tvrdoj klupi. Leži kod kuće na mekanom ili negdje zuji privatnim poslom, a pinka sjeda na račun. Sami si to ozakonili. O tima, je li, ovise ekonomski napredak, ali i kakvoća svakodnevice tzv. malih, običnih ljudi. Zemlja je pod visokim naponom katastrofalnog nereda. U tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj, gdje je – još davno je to sanjao nacionalni tribun Stjepan Radić, a 1990-ih plagirali „državotvorni domoljubi“ – napokon hrvatska lisnica u hrvatskom džepu i hrvatska puška na hrvatskom ramenu, odavno prošlo vrijeme ne samo za rekonstrukciju vlade nego i za temeljito resetiranje hrvatskog političkog mentaliteta.
Jamačno je već i za to – prekasno. U pretkiselokrastavičnom tsunamiju kojekakvih medijskih raščlambâ te pametovanja tzv. političkih analitičara s važnih akademskih katedri i likova, što su se samopozvali komentirati na društvenim mrežama Plenkovićev rašomon, nekako – skromna je osobna procjena – prednjači argumentom Jutarnji list dvama prilozima, koji pogađaju usridu. Kolumnom „KAKO JE VELIKA POLITIČKA KAPITULACIJA PROGLAŠENA REKONSTRUKCIJOM Da se ovdje radi o paničnoj improvizaciji svjedoči zaista impresivan niz indikatora“ (Nino Đula) te intervjuom „Savez s Bandićem i HNS-om doživio je neuspjeh“, koji je bivši Plenkovićev ministar vanjskih i europskih poslova te politički tajnik HDZ-a prije Lovre Kuščevića, bivši premijerov najbliži suradnik i prisni prijatelj Davor Ivo Stier dao novinarki Roziti Vuković. Samo naslovi tih novinarskih uradaka govore više od nekih dnevnih opservacija učenih politologa. Šef HDZ-a i premijer Andrej Plenković, uza sve samohvale i pokazatelje, nije zadobio povjerenje javnosti ni u vladu niti u saborsku većinu, koja njegovoj vladi drži glavu iznad vode. I držat će još sigurnije nakon tzv. rekonstrukcije. I to je jedini cilj vladina listopada usred srpnja.
Skrpljena s ko’ca i konopca, po kriteriju uhljebničke koristi tipa „a đe sam ja tute“, nafutrana SDP-ovim i inim disidentima, što su za kikiriki prodali obraz radi „političkog preživljavanja“ i pogazili izvorni stranački pedigre (najevidentnije bivša visokopozicionirana esdepeovka Milanka Opačić, odnosno bivša HNS-ova potpredsjednica Marija Puh), najbezobraznije je ismijavanje izborne volje građana. Koja će prijevara na parlamentarnim izborima jamačno biti honorirano po zasluzi. Brisanjem s političke scene. Budući da samo o premijeru Andreju Plenkoviću ovisi hoće li dokraja, a hoće, trpjeti škripavo tandrkanje rukodizajućeg stroja saborske većine na žetončiće – žetončići ni pred streljačkim strojem ne bi odustali od idućih još dvadesetak boli glava plaća ni za kakav građanima koristan rad – nije za očekivati nikakvu iznenadnu provalu moralne odgovornosti. Gotovo prazna sabornica svaki dan, osim petkom kada se dirigirano glasuje. Pa i cirkusantski, kad ta većina glatko odbija svih 138 oporbenih amandmana kao da su inicijativa maloumnika iz Vrapča, a ne stručnih i inteligentnih ljudi, koje su birači poslali zastupati u parlamentu njihove interese. Ne bezuvjetno, uvijek volju premijera i njegovih ministara.
„Plenković mijenja HDZ nagore; ne sjećam se da je neka vlada iz mjeseca u mjesec imala aferu s novim ministrima“, drži kolumnist 24sata Tomislav Klauški, tvrdeći također da je već prekasno za premijerovu poruku medijima/javnosti da neće „nikom dopustiti da meni i mojoj vladi lijepi etikete i epitete koji imaju veze s korupcijom“. „Plenkoviću je najvažnije da on preživi kraj mandata, s bilo kim i bilo kako, uz što manje afera u stranci. Nema hrabrosti obračunati se s Milijanom Brkićem, koji je u većini direktno bio na njegovoj meti. Riješio se Lovre Kuščevića, ali nisam siguran da će to nešto promijeniti u percepciji javnosti. On je mislio uploviti u mirne vode kao premijer, pobrati zasluge za funkciju u europskim institucijama. HDZ nije njegova stranka, odnosno stranka po njegovom profilu. Pokušava se okružiti mladim ljudima kojima je on uzor, i vlada postaje njegovo utočište, njegov bunker. Imamo situaciju da mu je glavni ekonomski strateg, Martina Dalić, otišla. Glavni koalicijski partner s kojim je radio strateške točke vlade, taj je otišao nakon godinu dana. Plenković je ostao sam i sad vidimo krpanje. Radio je to i Milanović, kao i Račan, i Plenković se nada ući u kraj mandata sa što manje skandala. Ne znam što možemo očekivati od ove vlade, osim da nema afera.“
Kovač i Stier stavili točku na i
Komentatorica Jutarnjeg lista Ivanka Toma također procjenjuje u tom kontekstu: „Najjasnija poruka koja se može iščitati iz rekonstrukcije Vlade govori da je premijeru Andreju Plenkoviću prije svega stalo da Vlada sa svim svojim resorima bez ikakvih zastoja i promjena kursa nastavi funkcionirati do kraja mandata. Vidljivo je kako se premijer potrudio da ministarska mjesta koja su ostala upražnjena, bilo dogovorno, bilo njegovom odlukom o smjeni, popuni ljudima koji su već u sustavima koje im povjerava ili su im jako bliski“. Tomin komentatorski kolega u redakciji Nino Đula ne dvoji o tomu da će „iznuđena rekonstrukcija Vlade, kako se i moglo predvidjeti, obilježiti posljednju fazu mandata Andreja Plenkovića jer nije realno da će do parlamentarnih izbora dogodine na Markovu trgu biti ijednog procesa značajnijeg od ovoga, posebno ne takvog za koji će se moći tvrditi da je pokrenut inicijativnom predsjednika HDZ-a i Vlade. Već i za ovu puzajuću, ne osobito kontroliranu rekonstrukciju, realno govoreći, teško je reći da je ona proizvod plana ili samostalne volje premijera koji, znamo, ne voli potrese i zaobilazi konflikte. Ta je navodna rekonstrukcija zapravo glasna muzika koja se pušta u eter ne bi li nadjačala žamor teškog, u najvećoj mjeri unutarstranačkog obračuna, koji premijer i njegov uski krug odobravatelja unatoč naporima nisu uspjeli zaustaviti već godinama“.
Osim što je Miro Kovač, Karamarkov ministar vanjskih i europskih poslova kojem Plenković nije produljio mandat u svojoj vladi, digao tlak premijeru, tempirano na dan predstavljanja novih ministara na saborskim odborima, točku na i stavio je i Davor Ivo Stier rečenim intervjuom u Jutarnjm listu. Također indikativnog tajminga. „Na unutarstranačkim izborima odlučit ćemo s kojim ljudima i s kojom političkom platformom ćemo ići na prlamentarne izbore“, kaže Stier. „Problemi s kadrovima su odraz jednog dubljeg političkog problema, odnosno problem politike koja nije u prvi plan stavila borbu protiv klijentelizma. (…) Ono što moramo promijeniti jest to da se više ne smijemo konfrontirati s dijelom našeg biračkog tijela, a to se dogodilo od lipnja 2017. do danas. Rezultat toga jest da se naše biračko tijelo podijelilo. (…) Da Hrvatska doista napravi jedan skok i približi se razvijenijim državama, želimo provesti politiku koja bi se ukratko mogla definirati ovako – želimo pojeftiniti državu da bi ojačali i obogatili naciju. Mi danas imamo, od Baltika do Jadrana, jednu od najskupljih država. Oko 45 posto BDP-a je udjel države u našoj ekonomiji, oko 65 do 70 podto hrvatskih građana izravno ili neizravno ovisi o državnoj potrošnji. Državni aparat je preskup za naše gospodarstvo. Naš je zadatak to promijeniti.“
Kaže mudar pûk, živi bili pa vidjeli. Ali kaže i to da vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada. Uzgred, HDZ je jedina politička stranka u Bijednoj Našoj među oko 160 registriranih prvostupanjski osuđena za pljačku vlastitog naroda i vraćanje dvadesetak nepripadnih milijuna kuna državi. Toliko – u povodu tzv. rekonstrukcije vlade anno domini 2019. – o sloganu vjetodostojno aktualnog šefa HDZ-a/premijera Andreja Plenkovića te o Stierovoj jeftinijoj državi, jačoj i bogatijoj naciji. Prije pet godina je naciji to isto obećala u predsjedničkoj kampanji i inaugurativno HDZ-ova „žena iz naroda“ Kolinda Grabar-Kitarović – RH, alter ego Švicarske/Norveške, najbogatija zemlja u Europi i šire – a danas, kad je zemlja u još gorem s(r)tanju no u njezino doba hiperboličnog izbornog uzleta, licemjerno se posipa pepelom: „Nisam rekla da će se to dogoditi u momu mandatu, već da Hrvatska ima uvjete za postati najbogatijom/najpoželjnijom zemljom“. I svojim žiteljima i strancima. Kad ono, za njezinog se mandata i HDZ-ove vlasti od 2016. godine iselilo iz Hrvatske blizu 600.000 uglavnom mlađih ljudi u najboljoj radnoj i fertilnoj dobi, zajedno s obiteljima, jer im vlastita domovina nije omogućila ni zadovoljvajući komad kruha.Kamoli nešto za namazati na kruh.
Aha, sad je svima sve jasnije. Pa i to zašto će upravo Davor Ivo Stier biti njezin glavni lik – on tvrdi operativac, ne član izbornog stožera – u utrci za drugim predsjedničkim mandatom. Da se, je li, Turci ne dosjete.
tacno
