Od nesretno zaljubljenih plemenitašica do zločestih CEO dečkiju (vjerojatno psihopata), bogataši već odavno opčinjavaju poklonice popularne kulture. Uz to što im je dopušteno ono što publici (mahom sačinjenoj od običnih ljudi) nije, imućne likove zatičemo u luksuznim toaletama i na dizajnerskim otomanima, i, naravno, usred različitih afera. Osim što su protagonisti_kinje zapleta koji su nam nedostupni, oni su i nositelji_ce stila koji možemo prisvojiti tek u njegovoj lažnoj, jeftinijoj nijansi.
U dvjema HBO-ovim nedavno okončanim uspješnicama, serijama Succession (2018.-2023.) i Billions (2016.-2023.), imale smo prilike gledati milijunaše u njihovim poslovnim okruženjima. Potomci dinastije Roy borili su se oko medijskog carstva svog oca, a Bobby Axelrod ilegalno je zgrtao bogatstvo dok ga je njegov suparnik, javni tužitelj Chuck Rhodes, nastojao strpati u zatvor jednako ilegalnim metodama. U pauzama od korporativnih smicalica, ovi su likovi uglavnom proživljavali privatne kataklizme. Obje serije razotkrivaju okrutnost kapitalizma i mane likova koji njime nastoje ovladati.
Ipak, unatoč ponašanju koje to nipošto nije, moda koju likovi nose postala je uzorna kao dio trenutno popularnog trenda – tihog luksuza. Shiv Roy stilska je ikona trenda koji je odgovor na razmetnije pokazivanje bogatstva putem isticanja marki i nošenja masivnog nakita. Taj je trend, oblikovan utjecajem hip hop-a i afroameričke kulture, obilježio prošle faze brojnih slavnih ličnosti koje su lažni ten zamijenile Chanel odjelcima. Kopiranje kombinacija posjetitelja ladanjskih klubova i konjičkih utrka popraćeno je rastućom popularnošću TikTok klipova koji patronizirajućim tonom uče svoje gledateljice kako da postanu elegantne dame. Uz decentno odijevanje, one moraju svladati niz vještina (primjerice, jedenje sendviča u društvu na apsurdno-mizeran način) koje kao da su ispale iz nekog devetnaestostoljetnog priručnika o lijepim manirima.
Srećom, bogataše imamo prilike gledati i u satirama (kad već ne možemo pod giljotinom). Dok oni zahtijevaju da ih se zabavi, publika se zabavlja gledajući ih kako plaču (doduše, u luksuznim odmaralištima) i smiješno srljaju prema rastavi braka ili sahrani. Ovaj esej, posvećen seriji The White Lotus (2021. -) te filmovima Infinity Pool (2023.) i Triangle of Sadness (2022.), bavi se ljetovanjima bogataša koja postupno postaju sve gora. Uz njih, upoznajemo i osoblje koje je, lica zamrznutih u uslužni osmijeh, zaduženo da njihov odmor učini odmorom iz snova (iako uglavnom čini suprotno). Uz podrugljiv ton, nabrojani uradci dijele i mjesto radnje. Pomalo klaustrofobični hoteli (u seriji The White Lotus i filmu Infinity Pool) i kruzer (u filmu Triangle of Sadness) mjesta su susreta različitih imućnih likova, ali i međuklasnih i međurasnih napetosti.
Uz (za sada) dvjema sezonama The White Lotusa, Mike White vraća se temi iz svog ranijeg projekta Enlightened (2011-13) – industriji prosvjetljenja. U seriji Enlightened pratile smo četrdesetogodišnjakinju Amy, koja nakon živčanog sloma otkrije svoje New Age sebstvo u kampu za rehabilitaciju. Vrativši se na posao kako bi otplatila trošak kampa i terorizirala kolege mantrama iz knjiga za samopomoć i s tečaja budizma za početnike, Amy izaziva opći kaos.
The White Lotus jednako je kaotičan. U seriji zatičemo grupu gostiju koji provode tjedan dana u luksuznom lancu hotela. Na kraju odmora, oni svjedoče umorstvu. Serija se kronološki odmotava unatrag te istražuje uzroke zločina, ali i okolnosti različitih prijestupa gostiju i gošći odmarališta. Protagonisti prve sezone na kraju su donekle i dobili odgovore koje su tražili i Maui su napustili nesmetano nastavljajući svoje živote. Nakon odmora na Siciliji, protagonisti druge sezone ostavljeni su u sumnji. Razlika između prve i druge sezone povezana je s odnosom mještana i gostiju te pričama u koje potonji mogu vjerovati.
U pilot epizodi prve sezone menadžer hotela Armond svojim zaposlenicima zabrani da gostima otkriju bilo kakve osobne informacije. S druge strane, gosti se ne mogu obraniti od neželjenih saznanja o sebi i svojim suputnicima. Netom udana novinarka Rachel otkrije da joj je suprug Shane razmažen i patološki privržen svojoj majci koja im se pridruži na medenom mjesecu. Osim (i pogubnije od) toga, u razgovoru s Nicole, direktoricom IT kompanije o kojoj piše članak, Rachel spozna da njezina novinarska karijera – mahom sačinjena od clickbait članaka i površno provjerenih referenci – nije okončana udajom, već da zapravo nikada nije ni postojala.
Nicolinin suprug Mark, uplašen da boluje od raka kao i njegov otac, sazna da mu je otac ustvari umro od AIDS-a nakon godina vanbračnih afera s muškarcima. Tanya, jedina od gošći koja je na Havaje došla da upozna sebe nakon majčine smrti, također je i jedina koja je s otoka otplovila u posvemašnoj zabludi, srljajući prema ponavljanju starih obrazaca u vezi s Gregom. Kukanje svih njih sluša potplaćena zaposlenica hotelskog wellness centra Belinda, koja uz masaže i otvaranje čakri gostima nudi i terapeutske savjete. Oni ih uglavnom ignoriraju.
Osim u međusobne, gosti su upleteni i u globalne odnose moći – točnije, kolonijalizam. Kada pričaju o sebi, oni su dosadni i kolebljivi. To je posvemašnja suprotnost savršeno koordiniranom tropskom raju sačinjenom od nasmiješenih lokalaca koji ih pozdravljaju s „aloha“ i za njih plešu u lisnatim suknjicama.
Paula, jedina nebijela posjetiteljica hotela čiji su odmor platili Nicole i Mark, roditelji njezine fakultetske kolegice Olivije, nalazi se u razdoru između posjetitelja i mještana. Upravo je njoj otkrivena povijest hotela koji je izgrađen na zemlji otetoj od mještana (sada zaposlenika hotela). U nespretnom pokušaju reparacije, Paula nagovori jednog od njih, Kaija, da opljačka Nicole i Marka. Kai je ulovljen na djelu i uhićen, a panika izazvana haranjem potencijalno opasnog pljačkaša dovede do toga da Shane nehotice ubije Armonda.
U drugoj sezoni serije mještani trijumfiraju nad gostima. Primjerice, Mia i Lucia, sicilijanske seksualne radnice, ispredaju dramatičan zaplet sačinjen od dama u nevolji i nasilnih svodnika kako bi izvukle novac od triju muških članova obitelji Di Grasso. Istovremeno, Di Grassovi, koji su ideje o Italiji uglavnom dobili iz Kuma, pokušavaju inscenirati sretno ujedinjenje sa svojim rođakinjama, koje ih ispsuju i istjeraju iz kuće. Talijanska polovina obitelji, dakle, odbija sudjelovati u američkoj fantaziji o susretu svjetova i, slično Miji i Luciji, sabotira pop-kulturalne scenarije s kojima su kalifornijski Di Grassovi doputovali na Siciliju.
Ostali su gosti zapeli u sličnom epistemološkom kršu. Ljubavni mnogokuti, koji su se pojavili i u prethodnoj sezoni u obliku trokuta Kai-Paula-Olivia, i gledateljice i likove ostavljaju u nedoumici. Kroz odnos dvaju parova, Harper i Ethana (pomalo štreberkastih novopečenih bogataša) i Daphne i Camerona (naizgled ispraznih golupčića), Mike White istražuje mehanizme ljubomore. Iako su zapleti koje ljubomora gradi uglavnom izmišljeni, a dokazi na koje se oslanja pogrešno protumačene nevine interakcije, White nam uskraćuje konačne odgovore. Scene preljuba su izostavljene, a i Harper i Ethan, na kraju odmora do kraja upleteni u igre moći između Daphne i Camerona, otputuju dubinski preobraženi.
Tanya uopće ne napusti otok. Uvjerena da Greg ljubuje i spletkari s grupom podmuklih gejeva koji žele njezin novac, Tanya im se krvavo osveti. Potom nesmotreno strada. Ipak, ni tijekom dramatičnog okršaja ne saznamo je li Tanya bila u pravu ili, je – kao kada si je, uvjerena da nalikuje Monici Vitti, pokušala stvoriti filmsku verziju Italije – tek u zabludi.
U hororu Infinity Pool Brandona Cronenberga, filmu koji se odvija na izmišljenom otoku La Tolqa, odmori su još pakleniji. Središte je filma dinamika slična onoj iz The White Lotusa – autor u spisateljskoj blokadi James i njegova dobrostojeća supruga Em na resortu upoznaju Albana i Gabi. Markantni im par obeća da će se bolje zabaviti van odmarališta, mjesta koje je osmišljeno kao mješavina plošnih i uvredljivih verzija niza azijskih kultura i čuvano od strane naoružanih stražara. Na povratku s plaže pijani James slučajno pregazi lokalnog ratara i par bude iniciran u bizarni pravosudni sustav diktatorske (ali prema bogatim turistima milostive) zemlje. Jamesu, osuđenom na smrtnu kaznu, dana je prilika da ga na gubilištu zamjeni njegov klon, točna replika koja dijeli njegove uspomene i nečistu savjest.
Za razliku od Em koja se nakon incidenta hitro spakira i otputuje (neočekivano razuman postupak za lika iz horora), James se pridruži grupi bogataša čiji su dvojnici već nekoliko puta smaknuti. U predahu od svojih hobija, orgija i zločina, jedan od njih Jamesu povjeri sumnju u autentičnost originala, upitavši ga je li siguran da su pogubili pravu osobu. Do kraja filma još nekoliko puta umnožen, James postane jednako skeptičan.
Također, on spozna da je lažnjak u dubljem smislu kada mu Gabi, koja se do tada vješto pretvarala da je njegova odana obožavateljica, otkrije da je bio samo igračka njezine klike. Uz to, Jamesu, kojeg su kritičari opisali kao pisca koji „nema ništa za reći i nema riječi da to kaže“, Gabi pročita poraznu kritiku njegovoj prvijenca, objavljenog zahvaljujući Eminim obiteljskim vezana. U posljednjim kadrovima blazirani bogataši tračaju svoju poslugu i razmjenjuju savjete o unutarnjem dizajnu. Jamesa vidimo kako kisne u dvorištu hotela zatvorenog zbog sezone monsuna. Ipak, ni mi ni James ne znamo koja je verzija njega ostala, a koja se možda ipak ukrcala na avion.
Većina likova u filmu Triangle of Sadness, crnohumorne drame Rubena Östlunda, ne dočeka rasplet filma nego, okupana vlastitim izmetom, skonča na morskom dnu zajedno s potonulim kruzerom. Oni koji se iz olupine iskrcaju na naizgled napušteni otok iskuse obrat stroge hijerarhije koja je vladala na brodu.
Prvi dio filma prikazuje svijet podijeljen u tri klase – bogataše na odmoru, prpošno plavokoso osoblje i mahom nebijele čistačice i čistače koji borave u potpalublju. Yaya i Carl, mladi par združen željom da skupi čim više lajkova na društvenim mrežama (oni su im i osigurali besplatni odmor), između je ovih triju skupina. Iako se uglavnom druže s drugim gostima, koji im povjeravaju kakvim su se sumnjivim načinima obogatili, mladi modeli sebe i svoju klimavu romansu moraju pretvoriti u brend.
Isto čini osoblje kruzera. U jednom od najironičnijih prizora filma, supruga ruskog oligarha Vera, nakon monologa o tome kako su svi jednaki, zapovijedi konobarici Aliciji da uživa u trenutku i prisili cijelu posadu da se opusti kupanjem. Vjerni svojoj maksimi prema kojoj gostima moraju odgovarati samo s „da, gospodine“ i „da, gospođo“, posada ode plivati, ignorira pripremu večere i kasnije gostima nehotice posluži pokvarenu hranu. Nakon upropaštavanja života svih ostalih (doslovno, jedan se simpatični britanski par obogatio trgujući granatama), gosti su konačno upropastili i sami sebe.
Nakon što se nekolicina njih nađe na otoku, jedina koja im može pomoći je Abigail. Na brodu čistačica toaleta, na otoku se Abigal, zahvaljujući svojim vještinama preživljavanja, proglasi kapetanicom i uspostavi diktaturu nad bespomoćnim bogatašima. Na kraju ih, ipak, ne spasi lovljenje ribe ni štedljivo korištenje vode, već činjenica da nisu ni bili izgubljeni – saznajemo da je ova grupica preživjelih cijelo vrijeme, ni ne znajući, bila tik do luksuznog resorta.
Fikcionalne bogataše za sada ostavljam na miru (dosta su prošli) – barem do treće sezone The White Lotusa.
