CRKVA u suštini nema što pružiti čovjeku na ovome svijetu – osim utjehe da će vjernik kao ultimativnu nagradu primiti vječni život u raju. Katolička crkva je u tu priču unijela i jedan dodatni moment – čistilište, kao mjesto pročišćavanja onih koji su određeni da odu u raj, samo još nisu dovoljno spremni za vječno druženje sa svecima, anđelima i Isusom.

Pokojni susjed Pero u odabranom društvu 

Tamo je, primjerice, onaj vaš susjed Pero, koji je bio dobar čovjek, muž i otac, ali nije baš bio svetac. Znao je Pero vama pomoći kad je ustrebalo, a znao je i opsovati vam mater kad biste mu spočitnuli što je opet glasao za HDZ. Bio je Pero i nekakav vjernik, primio sve sakramente, pa se i oženio u crkvi iako je prije vjenčanja, da tako kažemo, isprobao svoju Maricu. A volio je i popiti, pojesti masno i petkom te se narugati pateru Jozi. I ne jednom je Pero opsovao i krv Kristovu, doduše, samo Srbima i Ciganima.

I tako, kad je Pero umro, sveti Petar nije imao srca baciti ga u pakao s Lennonom, Hitchensom i Račanom, a opet nije bio red ni da se Pero pridruži Ivanu Pavlu Drugom, Alojziju Stepincu i Leopoldu Mandiću.

I tako je Pero, pogađate unaprijed, završio u čistilištu, da se malo preodgoji i prestane psovati, jesti masno petkom i seksati se prije braka.

Čim to sredi, u čemu će mu pomoći i vaše molitve na misi zadušnici koju mu katkada plate njegova udovica i djeca, Pero će otići u raj – čist, pristojan, suzdržan.

Tamo u čistilištu Pero se našao zajedno s još brojnim drugim Perama, kakve susrećete svaki dan u susjedstvu, domu ili (budite iskreni) u ogledalu.

Zašto masovne ubojice nisu završile u paklu? Jer su bili katolici

Ali ako je vjerovati učenju Crkve – tamo je zatekao i desetke tisuća ustaša. Koji su, isto kao i Pero, znali katkada i opsovati i ljubiti curu prije ženidbe i jesti masno petkom. Doduše, uz to su znali i priklati neko srpsko čeljade ili javno objesiti nekog civila zbog sumnje na suradnju s partizanima. Neki od njih, poput Mile Budaka i Ante Poglavnika Pavelića, čak su i donosili planove te izdavali naredbe za masovne pokolje i otvaranje logora smrti.

Svejedno, sveti Petar nije imao srca ni njih baciti u pakao s kudikamo gorim slučajevima poput Lennona, Hitchensa i Račana, a nije bio red ni staviti ih s njima jako bliskim i dragim Stepincem.

I dok je vama svakako jasno zašto ustaše nisu otišli u raj, treba objasniti i zašto nisu bačeni u pakao: jer su ipak do kraja života ostali u Crkvi primajući sve vjerničke sakramente.

Bezvrijedni sakrament



Ako znate išta o sakramentima, onda vjerojatno znate i da se prije primanja euharistije vjernik obavezno mora ispovjediti, što znači i priznati sve njemu znane grijehe. I onda dobije neku pokoru – 30 zdravomarija za psovku, 40 za klanje po kućama.

I njima se, kao i Peri, povremeno održe mise. Doduše, dok na mise Peri dođu tek njegovi najbliži, s još par susjeda koji su mu oprostili svađe oko politike, ustašama na mise znaju doći stotine, pa i tisuće ljudi koji ih smatraju prije svega borcima za našu slobodu i neovisnost. Naravno, nijedna od tih pobožnih glava ne postavlja sebi nezgodna pitanja poput zašto bi se sloboda izborila ubijanjem žena i djece ili klanjem po Jasenovcu i Gradiški Staroj.

Svejedno, ako je vjerovati učenju Crkve, neke od njih Isus čisti već desetljećima jer treba ove naučiti i držanju posta i predbračnoj čistoći, a uz to i suzdržavanju od klanja Srba i Židova. Zanimljivo mi je, naravno, pri svemu tome da Bog ima toliko strpljenja s krvožednim ustašama, a nije izdvojio ni minutu vremena za jednog Hitchensa. Kojemu bi bilo sasvim dovoljno da mu Bog dokaže svoje postojanje i on bi se, baš kao i ja te baš kao deseci milijuna ateista, istoga trena odrekao svog bezboštva. Nejedenje masnoga petkom prihvaćam odmah, a neke druge moralne nedostatke već bismo polagano riješili, nisam baš nepopravljiva bitanga. Iako, priznajem da mi se stvarno više dopada društvo Lennona, Hitchensa i Račana nego da vrtim krunice s papama i svecima.

Oprost je bolje rješenje od kazne, ali...

Znam da će mi kršćani odgovoriti kako je božanska milost beskonačna i da je Bog spreman oprostiti svaki grijeh. Osobno ću se složiti s temeljnom idejom kako je oprost bolje rješenje nego kazna, kako je pomirenje između neprijatelja vrjednije i uzvišenije od nečije pobjede ili poraza.

No ni pomirenja ni oprosta ne može biti ako nema istinskog i, dodao bih, javnog pokajanja te pokušaja restitucije, otplaćivanja duga. Da je bilo koji ustaša rekao da je klanje unebovapijući grijeh prema čovjeku, da su spremni nadoknaditi sve što se može nadoknaditi – onda bih još mogao shvatiti one koji bi tražili oprost i milost za njih. I nije to neko moje ateističko zanovijetanje, pismeni ste i pročitajte Novi zavjet pa nađite primjere i carinika Zakeja i onog razbojnika na križu i još mnoge druge. Pokajanje nije nešto što se radi na tajnoj ispovijedi pa da se onda rješava očenašima i zdravomarijama.

Sretan vam put na vječno druženje s Pavelićem i Budakom

Formalna ispovijed i primanje sakramenata jednostavno ne vrijedi ni pišljiva boba. Plaćene mise zadušnice – koje obavezno imaju prije svega malignu političku poruku – kod svakog čovjeka s imalo moralnog osjećaja izazivaju isključivo gađenje i prezir.

Svećenici koji propovijedaju da ustaše idu u raj zapravo zazivaju pakao na Zemlji.

A na kraju se cijela priča s religijskom utjehom završava totalnim fijaskom – vama kojima je teško u ovome životu Crkva obećava vječni mir i spokoj u raju, u odabranom društvu Mile Budaka i Ante Pavelića. Ja vam samo mogu poželjeti sretan put i mirno more.

index