Pobjednici nad strahom

Od Josipa Đakića važniji je Goran Gazdek; od Ivana Đakića važniji je Ivan Žada. Ne znate tko su ti ljudi? Ne znate, zato što živimo u istruljeloj zemlji, u društvu bez vrijednosti, zajednici bez solidarnosti.

Ivan i Josip Đakić, to ste ovih dana mogli doznati, virovitički su moćnici, obogaćeni na političkim jaslama, i pritom, kako posljednjih dana i šira javnost doznaje, provincijalni nasilnici od kojih strepi cijeli jedan grad.

Goran Gazdek i Ivan Žada, pak, nezavisni su virovitički novinari, autori portala www.virovitica.net koji svesrdno preporučamo, kao uzor, u ovoj zemlji ugušenog javnog glasa, hrabroga, poštenog, odmjerenog i istinoljubivog novinarstva u maloj, zabačenoj, zapostavljenoj i zaboravljenoj sredini, u kojoj je posao kakav oni rade – najteže raditi.

Prošle jeseni, nakon što je Ivan Žada na virovitica.netu objavio nekoliko istraživačkih tekstova o Josipu Đakiću, u kojima je tek zagrebao površinu zanimljivih poslova saborskog zastupnika i predsjednika Hvidre, zastupnikov sin Ivan krenuo mu je ozbiljno prijetiti po gradskim birtijama.

Gazdek i Žada živjeli su pod tim pritiskom, a da na ledeni zadah moćnikove prijetnje nitko nije obraćao pažnju. Sve dok jednu od svojih prijetnji nije izgovorio pred desetak svjedoka među kojima je bila i temperamentna novinarka Iva Anzulović, koja ga je krenula prijaviti policiji, a ovi je odbili, tvrdeći da samo Žada može prijaviti prijetnju samome sebi.

Ali, to je dio neke druge bizarne priče. Potom je Anzulović objavila je da ju Ivan Đakić pokušao pogaziti automobilom, ali taj slučaj, koliko znamo, nije stigao do tužiteljstva. Bilo kako bilo, Đakić je 20. listopada prošle godine na facebooku ponovio prijetnju Žadi, pa ga je ovaj uistinu prijavio. Dva mjeseca kasnije, općinsko državno odvjetništvo podnijelo je optužnicu protiv Đakića.

Sve to zvuči gotovo suho i nezanimljivo. Ali, pokušajte zamisliti kako može biti živjeti u malom gradu, ispisivati svaki dan vjerodostojne i novinarski korektne tekstove koji iritiraju lokalnoga moćnika, i čiji vam sin, bogati, bahati, razmaženi i nasilju skloni mladi čovjek, uporno i ružno prijeti po birtijama: sami ste kao duhovi; ljudi vas zaobilaze: a tko vas i podupire, čini to skrivećke i potajice; u Virovitici, naime, kao i u svakoj drugoj maloj hrvatskog zabiti, naprosto vlada strah.

I nikada taj strah, još od komunizma, nije ni prestao vladati: uvijek se našao kabadahija spreman na nasilje i zlostavljanje, da ustraši pristojan svijet i ogadi mu javne poslove, e kako bi on i njegovi nesmetano »uredovali«, stvarajući divlje društvo da sačuvaju utjecaj i moć, kojima – to i sami dobro znaju – u pristojnome društvu nikad ne bi primirisali.

I vjerojatno bi se malo, ako išta, od tih prijetnji poštenim novinarima, probilo do široke javnosti, da Ivan Đakić o pravoslavnom Božiću na facebooku nije objavio jezivu prijetnju s fotografijom ustaše koji drži odsječenu glavu četnika, nazivajući to svojom »čestitkom« »srbićima«.

Poslovično licemjerna hrvatska javnost, dakako, zgrozila se kao da ustašovanje vidi prvi put, a Đakić je zaradio prijavu i nakratko završio u pritvoru. Tada se znalo doznavati još koješta: taj 21-godišnjak na desnom zapešću ima tetoviranu SS mrtvačku glavu; njegov brat osuđen je na uvjetni zatvor jer je u Zadru automobilom namjerno pregazio čovjeka. Večernji list, pak, jučer je podsjetio na ono što se odavna već zna: da je Josip Đakić – stup društva, parlamentarni zastupnik i vođa najveće veteranske udruge – u samo tri godine bio skupio nekoliko prekršajnih prijava i optužni prijedlog zbog nasilja.

Ne zanosimo se, dakle: živimo u zemlji kojom vladaju nasilnici. Meketavi Plenković tu je tek zavjesa: štiti one koje javnost običava zvati »pravim hadezeovcima«. A oni to i jesu – jer HDZ, čim se kamere ugase, uvijek je i bio stranka nasilja i prezira prema toleranciji i demokraciji.

Ali, ponavljamo, postoji i naličje. Postoje ljudi poput Gazdeka i Žade: pristojni i nenametljivi građani, skromni i solidarni susjedi, hrabri i pošteni novinari, pobjednici nad strahom koji rade svoj posao, s vjerom u mogućnost suosjećajnog društva koje ne tolerira nasilje, zgrtanje, moćništvo i bahaćenje.

Takvi su ljudi najvažniji baš u provinciji, jer ondje je najteže. Zato smo ovaj tekst posvetili njima, i svima poput njih, jer svugdje u ovoj zemlji postoje vrijedni i pošteni ljudi kojima je odavna već mučno od te hadezeovske laži o Hrvatskoj, koja krije tek nasilje, grabež, samovolju i represiju. Ali njih se malo gdje čuje; oni ne drže domoljubne propovijedi; nemaju vlast, novac ni moć, niti ih u ovakvome društvu žele imati; oni tek pošteno rade svoj posao, u vječnoj neizvjesnosti hoće li propasti ili opstati, i nastoje se otresti pritiska što ga stvara ovaj potpuno pervertirani sustav moći, vrijednosti, utjecaja i ucjena.

Samo takvi – ljudi za koje najčešće ni ne znamo – stvaraju zemlju u kojoj može biti budućnosti; jer zemlja u kojoj su moćni infantilni nasilnici sa esesovskim tetovažama, zajedno s njihovim osobnim i političkim pokroviteljima – takva zemlja nije vrijedna truda.

 

novilist