Dakle, Briti odlaze. U Bruxellesu nema posve razrađenog scenarija za ovaj slučaj, ali lideri velikih zemalja članica sigurno su razgovarali i međusobno i sa šefovima briselskih institucija. Prvi korak je da će sa sljedećeg, izvanrednog briselskog samita EU-a, koji očigledno moraju hitno sazvati, poručiti da mi, EU, imamo svoj ugovor, svoj pravni temelj koji nam vrijedi umjesto ustav te da nema razloga za paniku. Točno, da nema Lisabonskog ugovora, bili bismo i u pravnoj i u institucionalnoj nesigurnosti jer i ova politička je opasna
Traženje smisla Unije trajat će do novog kompromisa koji će omogućiti zemljama članicama, velikima i malima, onima u jezgri i onima na rubovima Europe, da se ponovno uvjere u to da imaju dobre razloge za ostanak u briselskoj zajednici država.
Sabor bi trebao jasno poručiti Bruxellesu, a zatim i drugim zemljama članicama, da usprkos domaćim previranjima, u Hrvatskoj nije narušen konsenzus oko Europske unije. Sličnu poruku valjda će poslati, službeno i neslužbeno, HDZ, SDP i HNS svojim političkim obiteljima u Europskom parlamentu.
Razdruživanje, koje se provodi po članu 50 Ugovora, trajat će dvije godine. Isključivat će se segment po segment, a pregovori oko nekih tema mogu se produžiti i do sedam godina. Ali, politički, Britanija se već ispisala iz europskog kruga. Uzevši u obzir da se radi o vrlo tijesnom rezultatu te ako Škoti ponovno zaprijete svojim odlaskom, možda bude organiziran ponovljeni referendum i cijeli se proces povuče. Takvo rješenje za sada u Londonu odlučno odbijaju, ali tko zna. Dvije godine su jako mnogo vremena.
Bilo kako bilo, obje strane, i UK i EU morat će u svojim pregovorima uzeti u obzir da je raspoloženje Britanaca prema ostanku u Uniji bilo skoro pola-pola. To je vrlo snažna politička poruka europskim liderima, samo je treba dešifrirati. Možda je to samo Britanija, nikad posve sigurna u to želi li ili ne želi biti dio Europe.
Obični ljudi više ne znaju što bi mislili
Kad se formirala Zajednica za ugljen i čelik, London je odbio članstvo jer mu nije trebalo. Velika Britanija bila je jedna od rijetkih koja je iz Drugog svjetskog rata izašla s dobrim BDP-om, višim od šest zemalja koje su se udružile u briselski blok. Vremenom se ekonomija u UK-u pogoršavala, a EU je raskošno rastao. Onda su htjeli, ali ih je odbio De Gaulle jer se bojao da, ulaskom Britanije, ulazi i Amerika. Čim je De Gaulle pao, novi predsjednik Pompidou pozvao je Britance što su oni, izmoreni ekonomskim nedaćama, paralizirani štrajkovima, oduševljeno prihvatili. Godine 1973. postali su članicom. Margaret Thatcher postigla je smanjenje davanja u europski proračun, tzv. rabat, ali Britanija je i dalje, uz Njemačku, bila i ostala najveći uplatitelj u zajedničku blagajnu.
Ali nije sve u novcu, čak ni za Britance. Jednostavno, u dubokoj Engleskoj i Walesu, daleko od elita Londona i oslobođen specifičnih razloga koje imaju Škoti, EU je izgubio svoju privlačnost pa čak i kad im je bio dobar za biznis. To slabljenje magneta, to da se u Bruxellesu odlično snalaze elite, ali da obični ljudi više ne znaju što bi mislili, o tome će se morati duboko razmisliti.
U svakom slučaju, odlazak Britanije promijenit će statiku Unije. Znamo, dakako, da je zajednica počivala na napetosti i suradnji Njemačke i Francuske. Te dvije zemlje imale su redovito vrlo različite ideje kao bi trebalo rješavati probleme, ali su redovito nalazile kompromis, i u širini tog kompromisa akomodirali su se i interesi ostalih članica.
Britanija je bila jedini pravi rival Njemačkoj
Kako je Francuska posrnula u ekonomskoj trci i ostala daleko iza Njemačke, jedini pravi rival ostala je Britanija. Ali, britanski lideri nakon Tonyja Blaira nisu bili dovoljno zainteresirani za punu suradnju te, iako su imali stvarne, fundamentalne prigovore, nisu se dovoljno trudili i počeli su povlađivati populističkim tendencijama kod kuće. S druge strane, Berlin je jačao u svakom pogledu. Kancelarka Merkel već šest godina vodi Europu i, iako je ona apsolutno pozitivna pojava, ipak je tolika dominacija Njemačke izazivala nelagodu kod Britanaca. Oni su morali napraviti korak unatrag.
Dobro, sad su nas ostavili same u njemačkoj Europi i to je sada jedna posve nova, temeljno nova situacija. Pazimo, jer kad je Angela Merkel posljednjih godina govorila 'Europa', mislila je uglavnom na jezgru Europe, na zemlje u najvišem stupnju integracija koje koriste zajedničku valutu, imaju Šengenski ugovor i poštuju zajednički europski uhidbeni nalog.
Sad će to postati kudikamo izraženije. Jezgra Europe, ono što smo ranije zvali zapadna Europa (plus još neke članice), još će se više povezati i sad, kad nema Britanije, još više će sebe shvaćati kao pravu Europu.
Ta jezgra Europe, 'prava Europa', postavljat će standarde ponašanja i insistirati na njihovu poštovanju, ali veliko je pitanje hoće li moći postaviti i isporučiti i viziju u kojoj ćemo se naći i mi drugi, koji nismo u jezgri. To se u Europi postiže u kompromisu, u natezanju konopa i onda dogovoru. Ali, s kim će se Njemačka dogovarati, tko je dovoljno jak da joj bude par, ne samo da se s njom svađa, iako i to, nego da je potakne na refleksiju i promjenu?
Doći će do većeg jaza između zapadne i istočne Europe
Ako nema vizije zajedništva u kojoj ćemo se mi drugi koliko-toliko naći, ako je Njemačka neće znati isporučiti, e onda će potres odvajanja Britanije biti još teži. Ne moramo biti zadovoljni u novoj Europi sto posto, ali moramo biti dovoljno zadovoljni da je unapređujemo i da se s njom identificiramo.
Čak ni jezgra nije posve sigurna, i Angela Merkel i briselski šefovi morat će jako pritisnuti političke lidere da ne dopuste referendume u svojim zemljama, i da se zaraza ne proširi.
Jedna od negativnih posljedica bit će i veći jaz između zapadne i istočne Europe. Njemačkoj nije dovoljno stalo do nelagode koju istočnoeuropske zemlje koje graniče s Rusijom osjećaju prema Putinu. Britanija je to razumjela. Angela Merkel rješavala je svoj problem kad je pozvala izbjeglice i to je bilo maksimalno ljudski odgovorno i vrlo korisno za njemačku industriju, ali nisu sve zemlje bile spremne na takav šok, a onda se njihov šok omalovažavao. To ne stvara zajedništvo. Britanija je imala više razumijevanja za specifičnosti, Njemačka bolje razumije princip. Sad će se istočna Europa sve više okretati Americi po savjet. To će stvarati nove napetosti unutar Europe. Ako, pak, u Americi skrenu s uobičajenog političkog kursa nakon izbora, onda ćemo se naći na nepoznatom teritoriju.
To bi bili glavni politički obrisi onog što nas čeka. Imamo dvije tendencije: s jedne se strani EU runi i osipa. Britanija se ispisala svojevoljno, a Grčka skoro da više i nije u svim aspektima članica. S druge strane, jezgra Europe se kontrahira i sve više nastupa samostalno. Mi, u Hrvatskoj, trebamo opet trčati za njom što je i dobro. Kad nemamo cilj pred sobom, onda se posve pogubimo, kao legendarne guske u legendarnoj magli.
tportal
Traženje smisla Unije trajat će do novog kompromisa koji će omogućiti zemljama članicama, velikima i malima, onima u jezgri i onima na rubovima Europe, da se ponovno uvjere u to da imaju dobre razloge za ostanak u briselskoj zajednici država.
Sabor bi trebao jasno poručiti Bruxellesu, a zatim i drugim zemljama članicama, da usprkos domaćim previranjima, u Hrvatskoj nije narušen konsenzus oko Europske unije. Sličnu poruku valjda će poslati, službeno i neslužbeno, HDZ, SDP i HNS svojim političkim obiteljima u Europskom parlamentu.
Razdruživanje, koje se provodi po članu 50 Ugovora, trajat će dvije godine. Isključivat će se segment po segment, a pregovori oko nekih tema mogu se produžiti i do sedam godina. Ali, politički, Britanija se već ispisala iz europskog kruga. Uzevši u obzir da se radi o vrlo tijesnom rezultatu te ako Škoti ponovno zaprijete svojim odlaskom, možda bude organiziran ponovljeni referendum i cijeli se proces povuče. Takvo rješenje za sada u Londonu odlučno odbijaju, ali tko zna. Dvije godine su jako mnogo vremena.
Bilo kako bilo, obje strane, i UK i EU morat će u svojim pregovorima uzeti u obzir da je raspoloženje Britanaca prema ostanku u Uniji bilo skoro pola-pola. To je vrlo snažna politička poruka europskim liderima, samo je treba dešifrirati. Možda je to samo Britanija, nikad posve sigurna u to želi li ili ne želi biti dio Europe.
Obični ljudi više ne znaju što bi mislili
Kad se formirala Zajednica za ugljen i čelik, London je odbio članstvo jer mu nije trebalo. Velika Britanija bila je jedna od rijetkih koja je iz Drugog svjetskog rata izašla s dobrim BDP-om, višim od šest zemalja koje su se udružile u briselski blok. Vremenom se ekonomija u UK-u pogoršavala, a EU je raskošno rastao. Onda su htjeli, ali ih je odbio De Gaulle jer se bojao da, ulaskom Britanije, ulazi i Amerika. Čim je De Gaulle pao, novi predsjednik Pompidou pozvao je Britance što su oni, izmoreni ekonomskim nedaćama, paralizirani štrajkovima, oduševljeno prihvatili. Godine 1973. postali su članicom. Margaret Thatcher postigla je smanjenje davanja u europski proračun, tzv. rabat, ali Britanija je i dalje, uz Njemačku, bila i ostala najveći uplatitelj u zajedničku blagajnu.
Ali nije sve u novcu, čak ni za Britance. Jednostavno, u dubokoj Engleskoj i Walesu, daleko od elita Londona i oslobođen specifičnih razloga koje imaju Škoti, EU je izgubio svoju privlačnost pa čak i kad im je bio dobar za biznis. To slabljenje magneta, to da se u Bruxellesu odlično snalaze elite, ali da obični ljudi više ne znaju što bi mislili, o tome će se morati duboko razmisliti.
U svakom slučaju, odlazak Britanije promijenit će statiku Unije. Znamo, dakako, da je zajednica počivala na napetosti i suradnji Njemačke i Francuske. Te dvije zemlje imale su redovito vrlo različite ideje kao bi trebalo rješavati probleme, ali su redovito nalazile kompromis, i u širini tog kompromisa akomodirali su se i interesi ostalih članica.
Britanija je bila jedini pravi rival Njemačkoj
Kako je Francuska posrnula u ekonomskoj trci i ostala daleko iza Njemačke, jedini pravi rival ostala je Britanija. Ali, britanski lideri nakon Tonyja Blaira nisu bili dovoljno zainteresirani za punu suradnju te, iako su imali stvarne, fundamentalne prigovore, nisu se dovoljno trudili i počeli su povlađivati populističkim tendencijama kod kuće. S druge strane, Berlin je jačao u svakom pogledu. Kancelarka Merkel već šest godina vodi Europu i, iako je ona apsolutno pozitivna pojava, ipak je tolika dominacija Njemačke izazivala nelagodu kod Britanaca. Oni su morali napraviti korak unatrag.
Dobro, sad su nas ostavili same u njemačkoj Europi i to je sada jedna posve nova, temeljno nova situacija. Pazimo, jer kad je Angela Merkel posljednjih godina govorila 'Europa', mislila je uglavnom na jezgru Europe, na zemlje u najvišem stupnju integracija koje koriste zajedničku valutu, imaju Šengenski ugovor i poštuju zajednički europski uhidbeni nalog.
Sad će to postati kudikamo izraženije. Jezgra Europe, ono što smo ranije zvali zapadna Europa (plus još neke članice), još će se više povezati i sad, kad nema Britanije, još više će sebe shvaćati kao pravu Europu.
Ta jezgra Europe, 'prava Europa', postavljat će standarde ponašanja i insistirati na njihovu poštovanju, ali veliko je pitanje hoće li moći postaviti i isporučiti i viziju u kojoj ćemo se naći i mi drugi, koji nismo u jezgri. To se u Europi postiže u kompromisu, u natezanju konopa i onda dogovoru. Ali, s kim će se Njemačka dogovarati, tko je dovoljno jak da joj bude par, ne samo da se s njom svađa, iako i to, nego da je potakne na refleksiju i promjenu?
Doći će do većeg jaza između zapadne i istočne Europe
Ako nema vizije zajedništva u kojoj ćemo se mi drugi koliko-toliko naći, ako je Njemačka neće znati isporučiti, e onda će potres odvajanja Britanije biti još teži. Ne moramo biti zadovoljni u novoj Europi sto posto, ali moramo biti dovoljno zadovoljni da je unapređujemo i da se s njom identificiramo.
Čak ni jezgra nije posve sigurna, i Angela Merkel i briselski šefovi morat će jako pritisnuti političke lidere da ne dopuste referendume u svojim zemljama, i da se zaraza ne proširi.
Jedna od negativnih posljedica bit će i veći jaz između zapadne i istočne Europe. Njemačkoj nije dovoljno stalo do nelagode koju istočnoeuropske zemlje koje graniče s Rusijom osjećaju prema Putinu. Britanija je to razumjela. Angela Merkel rješavala je svoj problem kad je pozvala izbjeglice i to je bilo maksimalno ljudski odgovorno i vrlo korisno za njemačku industriju, ali nisu sve zemlje bile spremne na takav šok, a onda se njihov šok omalovažavao. To ne stvara zajedništvo. Britanija je imala više razumijevanja za specifičnosti, Njemačka bolje razumije princip. Sad će se istočna Europa sve više okretati Americi po savjet. To će stvarati nove napetosti unutar Europe. Ako, pak, u Americi skrenu s uobičajenog političkog kursa nakon izbora, onda ćemo se naći na nepoznatom teritoriju.
To bi bili glavni politički obrisi onog što nas čeka. Imamo dvije tendencije: s jedne se strani EU runi i osipa. Britanija se ispisala svojevoljno, a Grčka skoro da više i nije u svim aspektima članica. S druge strane, jezgra Europe se kontrahira i sve više nastupa samostalno. Mi, u Hrvatskoj, trebamo opet trčati za njom što je i dobro. Kad nemamo cilj pred sobom, onda se posve pogubimo, kao legendarne guske u legendarnoj magli.
tportal
