Činjenica da je smjena Zvonimira Mršića, iznimno uspješnog predsjednika Uprave Podravke, uvjetovana političkim razlozima, dokaz je da Hrvatska još uvijek živi u olovnim devedesetim i da su stranački interesi i dalje važniji od nacionalnih
Slučaj je ubrzo zaboravljen kao i svaka druga jednodnevna novinska senzacija, iako je bila riječ o nečemu što leži u najdubljim korijenima hrvatske ekonomske tragedije. Iz političkih razloga, zato što je pripadao SDP-u, smijenjen je iznimno uspješan predsjednik Uprave Podravke Zvonimir Mršić. To je pokazalo da Hrvatska još uvijek živi u olovnim devedesetim godinama prošlog stoljeća, da su stranački interesi još uvijek važniji od nacionalnih - ili da patuljci pojma nemaju. Ako je to zadnje točno, onda je za ministra Gorana Marića, koji je osobno nadzirao smjenu čelnog čovjeka Podravke, špansko selo ono što je njegov slovenski kolega Jože Mencinger dobro znao još prije više od četvrt stoljeća. A premijer Andrej Plenković ili predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nisu ni na tragu predsjednika Slovenije iz prvih dana nakon osamostaljenja, Milana Kučana.
Što je Kučan tada napravio? Žestoko se suprotstavio grubom naletu desnih stranaka u vladajućoj koaliciji Demos, koja je brojala čak sedam članica, na vodeće slovenske ‘komunističke’ gospodarstvenike, koji su u promijenjenoj političkoj situaciji postali nepoćudni. Slovenci su premali narod, rekao je on, da bi se smjeli olako lišiti iskusnih i stručnih ljudi koji dobro upravljaju našim poduzećima. A Mencinger, koji je kao potpredsjednik Vlade vodio slovensku tranziciju, u to vrijeme najuspješniju u Europi, zaprijetio je da će odmah podnijeti ostavku i prekinuti posao koji je započeo. Ovaj je autor nedavno čuo od jednog istaknutog slovenskog političara da, na primjer, Krka iz Novog Mesta ima tek trećeg predsjednika Uprave od kada postoji. Krka je nekad bila jedva pola naše Plive. Danas je duplo veća.
Slovenski uspjeh u prvom desetljeću poslije osamostaljenja sada se objašnjava izostankom pljačkaške privatizacije i ekonomskom politikom koju je vlast tada vodila. U toj politici najvažnija je bila briga za očuvanje međunarodne konkurentnosti slovenske privrede, koja se osiguravala ciljanom inflacijom i klizajućim tečajem tolara. Danas Slovenija, računato po stanovniku, izvozi deset puta više od Hrvatske. Naime, našu je ekonomsku politiku utemeljio i vodio Borislav Škegro, koji također navodno nije razumio što radi Mencinger. Ali ako pitate same Slovence, oni na prvo mjesto među razlozima svog uspjeha stavljaju kadrovsku politiku. Odnosno, to što su usprkos političkim pritiscima, koji ni kod njih nisu bili mali, uspjeli obraniti dokazano uspješne ljude s iskustvom, znanjem i starim poslovnim, posebno međunarodnim vezama. Riječka Kroacija lajn, prije Jugolinija, paradigmatski je slučaj koji pokazuje kako je to teklo u Hrvatskoj. Kad je HDZ preuzeo vlast u zemlji i u tvrtci postavio svoju upravu, ona je imala skoro osamdeset pretežno modernih brodova koji su poslovali na svim morima svijeta. Slijedećih deset godina prodavali su se brodovi ili su ih zbog neplaćenih računa plijenili u raznim lukama svijeta. Na koncu je ostala samo golema upravna zgrada u Rijeci, koja je također ubrzo prodana. U međuvremenu su se mijenjale uprave, ali uvijek po principu političko-stranačke podobnosti. Po onom istom principu po kojem je sada morao otići i iznimno uspješan predsjednik Uprave Podravke.
Nekad, u socijalističkoj Jugoslaviji, to se zvalo moralno-političkom podobnošću i kao uvjet za izbor na neku rukovodeću funkciju ukinuto je u procesu liberalizacije 1960-ih godina. Obnovljeno je nakon događaja u Hrvatskoj i Srbiji (nacionalnog proljeća i liberalizma) početkom 1970-ih godina zahvaljujući konzervativnoj rekonkvisti koju su oni izazvali, ali ironijom sudbine na velika je vrata ponovno ušlo tek poslije 1990-ih. Tragično je da i mlađa generacija prihvaća taj princip kao normalan i razumljiv sam po sebi. Tako je profesor povijesti, Mostov Nikola Grmoja, ovim riječima objasnio zašto su na neku funkciju htjeli postaviti osobu blisku svom predsjedniku, ali bez odgovarajućih kvalifikacija: ‘Mi u njega imamo povjerenje…’ Ništa tu nije skriveno. Mi je nekada značilo partija, a sada stranka. A povjerenje znači da je čovjek moralno-politički podoban. Odnosno, da je stranačka lojalnost važnija od svega drugog.
Da bi razumjeli važnost Podravke, treba pogledati što se dogodilo s petrinjskim Gavrilovićem. Obje tvrtke imale su svrhu da podrže poljoprivredu u svojoj regiji. Seljaci u sisačkom, ali i u mnogo udaljenijem karlovačkom kraju kooperirali su s Gavrilovićem, od tvrtke dobivali stoku za tov i radili po uputama njenih stručnjaka. Podravka kao sirovinu koristi proizvode sela iz svoje regije. Gavrilovićevu misiju prekinuli su događaji iz 1990-ih godina i ona nikad više nije nastavljena. Poslije Oluje i preuzimanja tvrtke po Đuri Gavriloviću, domaću stoku zamijenilo je uvozno meso, vjerojatno najvećim dijelom iz Austrije, čije selo sada razvija industrija u Petrinji. Nije za to, naravno, kriva samo sadašnja Uprava Gavrilovića. Cijela hrvatska ekonomija funkcionira po modelu po kojem je uvoz isplativiji od domaće proizvodnje. Ali Podravci su ipak sačuvali svoju Podravku. I ona je bila cilj pljačkaških napada i žrtva lošeg poslovanja, ali se uspjela obraniti i posljednjih godina ostvariti golemi napredak. Važna uloga koju su u tome imali neki ljudi po našem je običaju zaboravljena. Prije nekoliko godina to je bio predsjednik Nadzornog odbora LJubo Jurčić, a sada predsjednik Uprave Zvonimir Mršić. Mnogo važnija od njihovih rezultata, sada je opet stranačka podobnost.
Ali iza svega, pa i te podobnosti, stoje materijalni interesi. Zašto je HDZ-u i ministru Goranu Mariću toliko važno preuzimanje vlasti u Podravci? Na to pitanje postoji nekoliko odgovora. Jedan je otvaranje Podravke za vlastite kadrove čime bi se znatno ojačao stranački kadrovski potencijal u regiji. Odnosno, članstvo u stranci bi postalo mnogo atraktivnije. Kako će to djelovati na poslovanje tvrtke? Riječ je o pitanju koje se u takvom načinu razmišljanja i vođenju politike uopće ne postavlja. Važan, ako ne još važniji razlog je vrijednost državnog udjela u vlasništvu Podravke. Najava prodaje dijela Hrvatske elektroprivrede, navodno samo zbog spašavanja INA-e, zapravo je početak privatizacije preostalog državnog portfelja. To od Hrvatske stalno traže Svjetska banka, EU i druge organizacije koje zastupaju interese krupnog kapitala, ali istovremeno je to i važan dio HDZ-ovog političkog programa i stručno i idejno uvjerenje njegovih gospodarskih korifeja. Zato i u Podravci mora biti poslušna uprava, koja se neće protiviti stranačkim planovima i računicama. Hrvatska je, nažalost, dobro naučila o kakvim je računicama često riječ. Onim u kojima se pita ‘a gdje sam tu ja’ i u kojima je krpanje proračuna i umiljavanje stranim gazdama glavni motiv. Podravka bi, međutim, morala postati vlasništvo Podravaca s garancijom da ju ne može preuzeti netko treći. U suprotnom neće samo Gavrilović raditi s uvoznim mesom. I Vegeta će sadržati mađarsku ili austrijsku mrkvicu.
portalnovosti
Slučaj je ubrzo zaboravljen kao i svaka druga jednodnevna novinska senzacija, iako je bila riječ o nečemu što leži u najdubljim korijenima hrvatske ekonomske tragedije. Iz političkih razloga, zato što je pripadao SDP-u, smijenjen je iznimno uspješan predsjednik Uprave Podravke Zvonimir Mršić. To je pokazalo da Hrvatska još uvijek živi u olovnim devedesetim godinama prošlog stoljeća, da su stranački interesi još uvijek važniji od nacionalnih - ili da patuljci pojma nemaju. Ako je to zadnje točno, onda je za ministra Gorana Marića, koji je osobno nadzirao smjenu čelnog čovjeka Podravke, špansko selo ono što je njegov slovenski kolega Jože Mencinger dobro znao još prije više od četvrt stoljeća. A premijer Andrej Plenković ili predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nisu ni na tragu predsjednika Slovenije iz prvih dana nakon osamostaljenja, Milana Kučana.
Što je Kučan tada napravio? Žestoko se suprotstavio grubom naletu desnih stranaka u vladajućoj koaliciji Demos, koja je brojala čak sedam članica, na vodeće slovenske ‘komunističke’ gospodarstvenike, koji su u promijenjenoj političkoj situaciji postali nepoćudni. Slovenci su premali narod, rekao je on, da bi se smjeli olako lišiti iskusnih i stručnih ljudi koji dobro upravljaju našim poduzećima. A Mencinger, koji je kao potpredsjednik Vlade vodio slovensku tranziciju, u to vrijeme najuspješniju u Europi, zaprijetio je da će odmah podnijeti ostavku i prekinuti posao koji je započeo. Ovaj je autor nedavno čuo od jednog istaknutog slovenskog političara da, na primjer, Krka iz Novog Mesta ima tek trećeg predsjednika Uprave od kada postoji. Krka je nekad bila jedva pola naše Plive. Danas je duplo veća.
Slovenski uspjeh u prvom desetljeću poslije osamostaljenja sada se objašnjava izostankom pljačkaške privatizacije i ekonomskom politikom koju je vlast tada vodila. U toj politici najvažnija je bila briga za očuvanje međunarodne konkurentnosti slovenske privrede, koja se osiguravala ciljanom inflacijom i klizajućim tečajem tolara. Danas Slovenija, računato po stanovniku, izvozi deset puta više od Hrvatske. Naime, našu je ekonomsku politiku utemeljio i vodio Borislav Škegro, koji također navodno nije razumio što radi Mencinger. Ali ako pitate same Slovence, oni na prvo mjesto među razlozima svog uspjeha stavljaju kadrovsku politiku. Odnosno, to što su usprkos političkim pritiscima, koji ni kod njih nisu bili mali, uspjeli obraniti dokazano uspješne ljude s iskustvom, znanjem i starim poslovnim, posebno međunarodnim vezama. Riječka Kroacija lajn, prije Jugolinija, paradigmatski je slučaj koji pokazuje kako je to teklo u Hrvatskoj. Kad je HDZ preuzeo vlast u zemlji i u tvrtci postavio svoju upravu, ona je imala skoro osamdeset pretežno modernih brodova koji su poslovali na svim morima svijeta. Slijedećih deset godina prodavali su se brodovi ili su ih zbog neplaćenih računa plijenili u raznim lukama svijeta. Na koncu je ostala samo golema upravna zgrada u Rijeci, koja je također ubrzo prodana. U međuvremenu su se mijenjale uprave, ali uvijek po principu političko-stranačke podobnosti. Po onom istom principu po kojem je sada morao otići i iznimno uspješan predsjednik Uprave Podravke.
Nekad, u socijalističkoj Jugoslaviji, to se zvalo moralno-političkom podobnošću i kao uvjet za izbor na neku rukovodeću funkciju ukinuto je u procesu liberalizacije 1960-ih godina. Obnovljeno je nakon događaja u Hrvatskoj i Srbiji (nacionalnog proljeća i liberalizma) početkom 1970-ih godina zahvaljujući konzervativnoj rekonkvisti koju su oni izazvali, ali ironijom sudbine na velika je vrata ponovno ušlo tek poslije 1990-ih. Tragično je da i mlađa generacija prihvaća taj princip kao normalan i razumljiv sam po sebi. Tako je profesor povijesti, Mostov Nikola Grmoja, ovim riječima objasnio zašto su na neku funkciju htjeli postaviti osobu blisku svom predsjedniku, ali bez odgovarajućih kvalifikacija: ‘Mi u njega imamo povjerenje…’ Ništa tu nije skriveno. Mi je nekada značilo partija, a sada stranka. A povjerenje znači da je čovjek moralno-politički podoban. Odnosno, da je stranačka lojalnost važnija od svega drugog.
Da bi razumjeli važnost Podravke, treba pogledati što se dogodilo s petrinjskim Gavrilovićem. Obje tvrtke imale su svrhu da podrže poljoprivredu u svojoj regiji. Seljaci u sisačkom, ali i u mnogo udaljenijem karlovačkom kraju kooperirali su s Gavrilovićem, od tvrtke dobivali stoku za tov i radili po uputama njenih stručnjaka. Podravka kao sirovinu koristi proizvode sela iz svoje regije. Gavrilovićevu misiju prekinuli su događaji iz 1990-ih godina i ona nikad više nije nastavljena. Poslije Oluje i preuzimanja tvrtke po Đuri Gavriloviću, domaću stoku zamijenilo je uvozno meso, vjerojatno najvećim dijelom iz Austrije, čije selo sada razvija industrija u Petrinji. Nije za to, naravno, kriva samo sadašnja Uprava Gavrilovića. Cijela hrvatska ekonomija funkcionira po modelu po kojem je uvoz isplativiji od domaće proizvodnje. Ali Podravci su ipak sačuvali svoju Podravku. I ona je bila cilj pljačkaških napada i žrtva lošeg poslovanja, ali se uspjela obraniti i posljednjih godina ostvariti golemi napredak. Važna uloga koju su u tome imali neki ljudi po našem je običaju zaboravljena. Prije nekoliko godina to je bio predsjednik Nadzornog odbora LJubo Jurčić, a sada predsjednik Uprave Zvonimir Mršić. Mnogo važnija od njihovih rezultata, sada je opet stranačka podobnost.
Ali iza svega, pa i te podobnosti, stoje materijalni interesi. Zašto je HDZ-u i ministru Goranu Mariću toliko važno preuzimanje vlasti u Podravci? Na to pitanje postoji nekoliko odgovora. Jedan je otvaranje Podravke za vlastite kadrove čime bi se znatno ojačao stranački kadrovski potencijal u regiji. Odnosno, članstvo u stranci bi postalo mnogo atraktivnije. Kako će to djelovati na poslovanje tvrtke? Riječ je o pitanju koje se u takvom načinu razmišljanja i vođenju politike uopće ne postavlja. Važan, ako ne još važniji razlog je vrijednost državnog udjela u vlasništvu Podravke. Najava prodaje dijela Hrvatske elektroprivrede, navodno samo zbog spašavanja INA-e, zapravo je početak privatizacije preostalog državnog portfelja. To od Hrvatske stalno traže Svjetska banka, EU i druge organizacije koje zastupaju interese krupnog kapitala, ali istovremeno je to i važan dio HDZ-ovog političkog programa i stručno i idejno uvjerenje njegovih gospodarskih korifeja. Zato i u Podravci mora biti poslušna uprava, koja se neće protiviti stranačkim planovima i računicama. Hrvatska je, nažalost, dobro naučila o kakvim je računicama često riječ. Onim u kojima se pita ‘a gdje sam tu ja’ i u kojima je krpanje proračuna i umiljavanje stranim gazdama glavni motiv. Podravka bi, međutim, morala postati vlasništvo Podravaca s garancijom da ju ne može preuzeti netko treći. U suprotnom neće samo Gavrilović raditi s uvoznim mesom. I Vegeta će sadržati mađarsku ili austrijsku mrkvicu.
portalnovosti
