Ako bi Slavonski Brod doživjeli kao galeriju prepunu nepokretnih i pokretnih izložbenih eksponata, kej je jedno od dva-tri remek djela zbog kojih se izložba poglavito posjećuje. Zidana obala rijeke, uređena kao neodoljivo privlačna šetnica, istinski je centar grada s relaksacijskim svojstvima. Kej uz Savu je istovremeno paluba i pristanište asfaltiziranog Broda zaustavljenog u prostoru Panonije.
Ovdje je priroda predvidiva, ne ometa ljude željne osame i tihih i suptilnih trenutaka svojim napasnim skokovima. Ne pamte se jaki ometajući udari vjetra, ne miješaju se topli i hladni zrak od čega se podižu suknje i kragne kaputa. Rijetke su magle, a oblaci tek pokadkad imaju dramatične predstave kovitlanja.
Upravo je čudno da se o ovom, ljudima isprva samo datom rajskom predjelu, a tijekom vremena prilagođenom estetskim intervencijama vrijednih ruku, ne skladaju pjesme, da se o Savi i Brodu na njenoj obali, iznimno rijetko pišu stihovi, priče. Ali, zato slikarski kistovi ne mogu odoljeti zovu boja Save i njezinih obala, ostavljajući tragove na bjelini platna. Akvarelisti zapravo čuvaju ugled Brođana kao zaljubljenika u živorodnu zmijoliku vodu čiji meanadar propire grad.
Sentimentaliziramo priču o keju ne zato što smo netom došli sa šetnje, nego zato što smo je se zaželjeli.
sbperiskop
