Na najmarkantnijoj hrvatskoj uređenoj riječnoj obali, na slavonskobrodskom keju, dva objekta – Stadion kraj Save i restoran „Brođanka“ – umjesto da su podrška njegovom skladu i privlačnosti, svojom devastiranošću i disfunkcionalnošću, izazivaju nesuglasnost između urbanističke namjene i zakona estetskih kvaliteta. Naočigled šetača, Brođana i gradskih vlasti, propadaju i time narušavaju pravilnu arhitektonsku fizionomiju grada. U gotovo nadnaravnoj ambijetalnosti koju posjeduje rijetko koji hrvatski kontinentalni grad, izostavljena je skoro u potpunosti i komercijalno-turistička komponenta ovih atraktivnih objekata. Također, svojim izgledom i funkcijama ne doprinose socijalnom integriranju građana u njihovom rekreacijskom segmentu života.

Kej je brodski Rim – svi putevi vode prema njemu, naročito dokoličarski i intimni. Kej pred Savom u svakom smislu je središte Broda na samom njegovom rubu, poligon za manifestiranje javne privatnosti na kome mlitavi uštogljenost i trema, a jača moć mašte do klimaksa praktičnih ostvarenja. Napose, kej i sve što mu pripada, ilustracija je utopističke ideje o gradu kao zajednici s kojom se može identificirati.

Stadion na Savi namjerno je i proračunato zapostavljen iz egostičnih i interesno-koristoljubivih razloga. Zna se i od koga. A „Brođanka“ je žrtva poduzetničke nesposobnosti odnosno ona ispaštava zbog ograničenih sposobnosti privatnika koji je na nju gledao jednodimenzionalno. Bilo kako bilo, Brod nije za prvu ligu ni u segmentu isticanja onog što je neprocjenjivi potencijal, u segmentu uščvršćivanja temelja za visoku kulturu življenja.

 

sbperiskop