Fotka muških učenika 4H razreda Opće gimnazije u ženskim trikoima za tjelesni odgoj, vjerojatno je snimljena 1977. godine. Ispod fotke nalazi se tekst pjesme Krešimira Blaževića i Animatora Kasno je za prosinac. U jednom stihu spominje se znamenita krčma Kod Oroza.
Fotka je već duže vrijeme obješena o zid “sale za ručavanje” spomenute legendarne krčme, u Gupčevoj ulici, a nalazi se, precizirajmo za apsolutne početnike, preko puta žute zgrade Policijske uprave, ispred koje glasnogovornica Kata Nujić putem SBTV-a i najčešče preko simpatičnog reportera Marka Kovača¹ izvještava brodsku javnost da su tijekom tjedna bile dvije provale u Malom Parizu sa štetom od 470 kuna, da je smanjen broj prometnih prekršaja tijekom ovogodišnjeg prosinca u odnosu na prošlogodišnji za 9,23 posto, ili tako nekako.
Te, 1977-e godine, Blažević će otići na studij u Zagreb, početi svirku s Animatorima i kasnije napisati pjesmu Kasno je za prosinac. Stihovima je opisao smrt duha zajedništa, nestanak razrednog menchheita, propadanje nadukupnosti pojedinaca. Pjesma je upravo oslobađajuće istinita i uvjerljivo demistificira trajanje i snagu prijateljstva sklopljenih u određenim okolnostima. Da je Blažević samo nju napisao, bio bi uvršten u antologije važnih pop pjesnika. U moju bi svakako.
Krešu sam upoznao na nekom od jubileja Novog brodskog lista, nezavisnog gradskog dvotjednika, koji su slavljenički obilježavani. Na njima bi se okupljali rasuti suradnici. Organizator je bio pokojni Miroslav Jurić Mirec, novinarski velikan. Upoznao sam vedrog, nasmiješenog suradnika Krešu Blaževića gotovo u prolazu. I danas mi je žao što nismo duže popričali. Pisao je kolumnu Dok ležim cijeli dan u sjeni. Kasnije će kolumne shrpiti u istoimenu biografsku knjigu (2003. g.).
Iz autorove zbirke novinskih izrezaka: Kolumna Krešimira Blaževića u Novom brodskom listu
Je li uokvirena fotka s pjesmom u kojoj se spominje krčma Oroz svojevrsni dug Kreše i Animatora krčmi, ili je ona dug krčme njima, nije ni tako važno. Važno je da je je na licu mjesta postavljen “uokvirenni dokaz” da su u životu najvažniji trenuci i da za sve postoje ishodišta.
Kasno je za prosinac
Dok išli smo u školu, voljeli smo se
Gledali smo život, imali ideje
Htjeli smo jednom promijeniti svijet
Oprali smo ruke, sve naučili za pet.
Bili smo ko jedan, prenosili smo znanje
Krčma kod Oroza, jedino saznanje
Pozvali smo more da nam otvori oči
More nam je dalo sedam pijanih noći.
Jer kasno je za prosinac i kasno je za srpanj
Kasno je za dane što živjeli smo sretno
Isti su mi sada svih dvanaest mjeseci
Skoro ćemo mladost pričat svojoj djeci.
Nije tako davno bilo to o čemu pričam
Al mnogi od nas nije više onom duhu sličan
Jer mijenjaju se ljudi, drukčiji smo svi
Od starih ideja ni točka na i.
Ne bi bilo dobro da pokušamo opet
Gimnazijske stvari iznova započet
Jer drugi su ljudi, interesi drugi
Svatko traži svoje, svatko svoje nudi.
Možemo se napit opet ispočetka
I praviti tulume i ljubit se ko djeca
Između nas samo gradi se zid
Izgubićemo sluh, izgubićemo vid.
1. O Marku Kovaču i ostalim članovima “našeg tima ” možete se raspitati na http://sbtv.hr/nas-tim
sbperiskop
