Pogledu se otvara tratina ispred tvoje rodne kuće u Malom Parizu, živi, sočni, šareni tepih od maslačaka i tratinčica, prostrt kao pobjeda života nad silama hibernacije i snova, a u umu odjekuje blues nad položajem i sudbinom čovjeka. I započneš ponavljati stihove Eliotove Puste zemlju kao potvrdu o dugoj zimi tvog nezadovoljstva koju rastapa sve jače sunce nade:
Travanj je najokrutniji mjesec koji rađa
jorgovane iz mrtve zemlje, i miješa
sjećanje i želju, uznemiruje
zamrlo korijenje proljetnom kišom.
Zima nas je grijala, pokrivajući
zemlju snijegom zaborava, hranila je
suhima gomoljima iskricu života.
Život se definitivno probudio i najsnažnije iskočio na parcelama grada koje nisu asfaltizirane, u intervalima zarobljavajućih betonskih pokrivača, u zemljanim posudama u kojima se ostvaruje miješanje sjećanja i želje. Zima je iza i ispred nas i uvijek će hraniti iskricu života. Složena drva pred susjednom kućom koja će najesen izrezati i iscijepati, govorit će pucketavo, u pećima, svojom vatrenom smrću – o ciklusima i vječnom vraćanju istog. Toplina nas čuva od nestanka. Grad miriše, a sjaj u travi privlači duše uhvaćene u beznađu postojanja bez svrhe i oslobađa ih.
I Brod se prepustio vladavini proljeća i u tu avanturu povedeni su svi njegovi stanovnici, hrabri i zdravi, bolesni i nemoćni, skriveni od zime pod debelim pokrivačima, drhtavi, oduzetog zdravlja, obuzetih povratkom u dobro stanje duha i tijela. Travanj je uvod u obnovu zemlje koja će donijeti plodove za sva ta tijela. Dok sunčeve zrake na krovove grada padaju manje nakošene, prijatna toplina izaziva da po šarenom tepihu prošetaš bosih nogu, kao djeca.
sbperiskop
