Na samom prijelomu milenija 2000. nastala je jedna od najvažnijih knjiga socijal-političke filozofije novijeg doba, The Empire (Imperij, hr. prij. 2003). Michael Hardt i Antonio Negri u njoj su opisali nove nomade. No, ti su novi nomadi bili vezani uz digitalnu ekonomiju, prekarijat, ali i hibridizaciju života. Imperij je posljednji stupanj razvoja globalnog (neo)liberalnog, multinacionalnog kapitalizma. Nomadi u njemu nesputano traže posao u virtualnim, ali i zbiljskim bespućima planete. No tko su suvremeni nomadi? Kako zbiljski žive onkraj virtualnog raja stalne potrošnje slika i fantazmi?
Dva desetljeća kasnije, redateljica Chloé Zhao snimila je svoj treći dugometražni film imena Zemlja nomada (Nomadland, 2020). Njegov je put umnogome već posut uspjesima. Najveći je od njih svakako Zlatni lav na prošlogodišnjoj Mostri u Veneciji. Frances McDormand je kao glavna glumica, ali i producentica filma, dobrim dijelom i ko-autorica ostvarenja s američkom redateljicom azijskog podrijetla. I, gdje započinje Zemlja nomada? Nigdje drugdje doli u Empireu/Imperiju! Naime, na kraju velike ekonomske krize, 2011. godine prestao je postojati industrijski gradić, baš ovoga imena(!) u Nevadi. Naprasno je zatvoren rudnik, a lokalna je tvornica – koja je zapošljavala većinu populacije – zatvorena. US-gypsuma više nema.
Protagonistica filma Fern (McDormand) napušta grad u svom kombiju. Drugim riječima, postaje pripadnicom mnogobrojnog američkog plemena, nomada. Ona, kako objašnjava mladoj prijateljici, nije bez doma (homeless) nego tek beskućn/ica (houseless). Dom joj je njezin kombi, od milja Vanguard. Kako bi zaradila nešto novca, zapošljava se – a gdje bi drugdje!?– u Amazonu. Iako se želi tamo zadržati, može raditi samo sezonski, pa se svojim Vanguardom upućuje u bespuća Arizone. Preko prijateljice Linde May saznaje da postoji nomadsko naselje usred pustinje, a sjedište mu je u mjestu Quetzalesite, Arizona. Stanoviti je Bob Wells tamo osnovao neku vrst komune za nomade. I, priča se zakotrlja.
Zemlja nomada spada u dugovječni i tradicijski američki žanr, film ceste. Isti je bio inspiriran bitnicima, kao i romanom Na cesti Jacka Kerouaca. Premda mi se za road-movie važnijim čini jedan Nijemac, Wim Wenders. Njegov je film Tijekom vremena (Im Laufder Zeit, 1976), iako snimljen u tadašnjoj SR Njemačkoj duž granice s DDR, posveta baš tom navlastito američkom art-žanru. Fern je pak u kombiju krenula u neizvjesnu pustolovinu. U toj će pustolovini pokušati pobjeći od prošlosti i sjećanja na supruga Boa, s kojim je živjela u spomenutom Empireu. To će njezino putešestvije biti ne tek svladavanje prostora u potrazi za poslom, nego i mentalno suočavanje s prošlošću. Na tom će putu, zapravo, ponajvećma susretati ljude koji su u završnoj, pa gotovo u terminalnoj fazi svojega života. Međutim, Chloé Zhao svakako je željela poetski oblikovati tragove i ostatke ljudskosti u obezljuđenoj digitalnoj stvarnosti. Jer, u susretu s prirodom, tj. majčicom Zemljom, ljudi pri kraju svojih života napokon žive… SLOBODNO. Taj presudni nerv nosi ovaj film. Osvajanje prostora zapravo je osvajanje sjećanja.
Čitava galerija likova u krupnom planu iznosi svoje životne storije. U tom se vizualnom ozračju suptilno odmotava i pripovijest protagonističina života. Frances McDormand – nakon sjajne role u McDonaghovu filmu Tri plakata izvan grada (Three Billboards Outside Ebbing, Missouri, 2017) ponovno osvaja veliki ekran svojom malenom staturom ali enormnom osobnošću, što ju unosi u svaki film u kojem sudjeluje. Kao profesionalna glumica, ovdje ima tek jednog partnera iz kino-miljea: Davida Stathairna kao Davea, a sve su ostalo naturščici, neki od njih i s osobnim nomadskim iskustvom.
Epizodna struktura naracije daje posebnu poeziju filmu. Najprije se Fern upućuje u pustinju po nagovoru prijateljice Linde May. Tamo pronalazi cijeli niz karaktera s kojima stupa u više ili manje posvećene odnose. Neki su od njih tek površni, ali oni sa spomenutima Lindom i Daveom ponajviše oblikuju dijegezu. Posebično je dojmljiva sekvenca u kojoj se protagonistica druži u divljini pustinje s 75-godišnjom Swankie. U njoj se ponajviše osjeća meditativni štih o prolaznosti, ali i o smislenosti života. Dvije žene u nigdini Amerike... Dvije osamljene duše koje žele od života još uzeti ono posljednje i najdragocjenije. SLOBODA je to odabira, ali prožeta sjetom i nostalgijom za proteklošću.
Posebičnu likovnost autorica pokazuje u dugim kadrovima prostranstava američkog Zapada. Kamera Joshue J. Richardsa, te melankolična glazba Ludovica Einaudia boje teksturu Zemlje nomada. Posveta je to prirodi i samoj Americi. Taj navlastiti američki nagon za putovanjem i pionirskim istraživanjem svijeta ono je što u filmu posve stavlja u drugi plan sliku korporativnih SAD. Moglo bi se reći da je to ona America koju u eponimnoj posveti opjevava Paul Simon (Paul Simon - America).
Chloé Zhao u filmu dobro upravlja gledateljskim emocijama. Postoji dobar ritam između naturalističkih scena i onih emotivno-oniričkih. (Najdramatičnija je scena u kojoj Dave razbije Fernin obiteljski beštek, a pastoralna sekvenca tijela Frances McDormand u vodi vizualno je maestralna.) Ako bi se ovom poetskom filmu nešto moglo prigovoriti, onda je to svojevrsna redundantnost motiva. Čini se da je film mogao malo kraće trajati. Posebično je to vidljivo u završnim sekvencama koje zapravo slikom ponavljaju sve ono što je Fern prije toga rekla u svojim prisjećanjima. (Mislim da bi sjajno zaokruženje filma bilo u momentu kada protagonistica sama s prskalicom u ruci viče: „Happy New Year“).
Zemlja nomada važna je kao film u doba kada je skoro pa sve postalo nevažnim. Posebično se to ističe u okruženju gdje sam gledao film, u Cinestaru. U nizu bombastično spektakularnih te eksplodirajuće praštavih i tutnjavih foršpana, gdje razna čudovišta haraju virtualno i digitalno konstruiranim kino-slikama, naravno spašavajući svijet!?, film Chloé Zhao čini se još dragocjenijim. Autoru ovih redaka važnijim se čini sjećanjem dozvati svijet kakav je bio negoli spasiti postojeći. Zemlja nomada priziva svijet negdašnjih, zbiljskih, suosjećajnih, solidarnih ljudi. A taj su svijet i život bili oni koje je doista vrijedilo živjeti.
filmovi
