Hrvatski puk ozbiljno je zaokupljen raspravom o ogromnoj plaći koju će navodno francuska nogometna zvijezda dobiti ako prijeđe u španjolski klub. Ili bar onaj dio puka kojega je lako animirati za patetično navijanje za “repku” te koji ne vidi ništa čudno u tome što se domaći političari miješaju u sport da bi sakupljali političke bodove (a niti na financijsku korist nisu gadljivi). Onaj dio puka koji ne razumije da je u tom cirkusu samo potrošna roba.
Moje 43 godine u novinarstvu nisu dovoljne.
Moram raditi još bar pet-šest godina da bih u čitavom životu zaradio onoliko koliko će nogometaš Kylian Mbappe navodno primati svakog tjedna ako ovog ljeta kao slobodan igrač iz PSG-a prijeđe u Real Madrid.
Ili tako nekako.
Jer računica je napravljena na temelju prosječne novinarske plaće u Hrvatskoj.
Bolje bih prošao da sam, na primjer, zaposlen na rukovodećem mjestu u IT sektoru ili da sam pilot, liječnik, sveučilišni profesor, odvjetnik, vozač kamiona ili osobni bankar.
No i u tim profesijama oni koji rade u Hrvatskoj za jednu tjednu plaću spomenute nogometne zvijezde, zarađuju li u skladu sa statističkim prosjekom, moraju raditi između 14 i 40 godina.
“Prosječni Hrvat”, što god to značilo, i punih četrdeset jednu godinu i pet mjeseci.
Naravno, statistika je varljiva jer bilo je financijski boljih i lošijih mjeseci i godina.
A i stalan te redovno plaćen posao je u Hrvatskoj sve više muzejska kategorija.
I sasvim sigurno nitko nema čitav život jednaku plaću pa makar ga proveo u jednoj struci, kod jednog poslodavca i na istom radnom mjestu.
Kako god bilo, dobije li plaću s toliko nula da ih je teško i izbrojiti, Mbappe će povelik postotak morati dati za porez.
Ali će istovremeno zaraditi silan novac od raznih sponzorskih ugovora.
Pa recimo da će, brat bratu, stvarno i imati zaradu od 50 milijuna eura godišnje.
Uglavnom, najava moguće “svemirske” plaće francuskog nogometaša izazvala je mnoge komentare “prosječnih Hrvata”.
Siromašni više nemaju niti za ulaznicu
Ja mu ne zavidim, i kad ga gledam kako igra, važno mi je da igra dobro.
I on a i drugi, koliko god da su plaćeni.
Jer još uvijek na nogomet gledam kao na igru.
Ali to je moj problem.
Nisu tu igrači ništa krivi.
No, kao što svi znamo, nogomet odavno nije igra.
Nekad su nogometne ekipe predstavljale svoju ulicu, kvart, grad, općinu, regiju…
Nogomet su igrali siromašni za siromašne.
Danas bogati nogometaši igraju za još bogatije vlasnike klubova, a siromašni se ne uspijevaju probiti ni do tribina.
Nogomet više nije igra nego biznis.
Čak i u najnižim seoskim ligama, gdje je najcjenjenija osobina netalentiranih, loše vođenih igrača koji se groze pojmova TAKTIKA I TEHNIKA – “krljanje” protivnika bez milosti.
Tamo jedino nema ugovora s iznosima koji sadrže mnogo nula.
A u vrhunskim ligama nekadašnje lokalpatriotske ponose posjeduju fondovi neodgonetljivih financijskih pozadina, ultrabogate kompanije sa sjedištima na drugom kraju svijeta, politička vrhuška egzotičnih država…
Pa i razlog za negativne komentare na najavu ogromne Mbappeove plaće, čak i iz klubova kojima bi se on za taj novac suprostavljao na terenu, nije strah od njegove nogometne vještine nego od – poremećaja odnosa na tržištu.
Igrači su roba kao i navijači
Igrači su u čitavoj priči samo roba.
Istina, odlično plaćena roba, ali ipak – roba.
Pa kad gazde procijene da im netko može donijeti mnogo novca, na igralištu i izvan njega, “masno” ga plate.
To zaista ne bi trebala biti naša briga.
Mnogo bi nas više trebalo brinuti što smo roba i mi, kod kojih je od nogometnih talenata najrazvijeniji onaj gledateljski te koji s bogatašima stanemo u istu rečenicu jedino kad netko uspoređuje koliko oni u mjesecu ili čak u tjednu zarade više nego mi čitavog života.
Roba smo, i to potrošna – naših političara.
Koji “po partijskoj liniji” instaliraju svoje poslušnike u klupske uprave i nogometne institucije.
Koji pronalaze načine da klubovima koji su praktično privatni daruju proračunski novac.
Koji utječu na rezultate i konačan poredak klubova.
Političari nam se smiju ako ih pitamo kako to vode državu
Koji nas, kad je o reprezentaciji riječ, “nabrijavaju” na patetično, kobajagi patriotsko navijanje za “naše”, sjedeći u stadionskim VIP ložama i putujući svijetom na naš račun.
Pritom nas dodatno praveći budalama javnim slinjenjem s igračima po svlačionicama, ignoriranjem šovonističkih urlika s tribina te raznim drugim svinjarijama, sve s “kockastim” šalovima oko vrata i ogrnuti državnim barjakom.
Smijući nam se pritom potajno, a ponekad i otvoreno, ako se uopće usudimo zapitati kako to oni vode državu.
U kojoj sve više gubi smisao čak i ona izreka “kruha i igara” o vlasti koja osigurava podršku stanovništva zadovoljavanjem njegovih kratkoročnih interesa i nevažnih potreba, da bi skrenula pažnju s važnijih problema.
Jer ovdje je i kruha sve manje pa nam ostaje samo igra.
Ili još bolje – cirkus.
Kako zapravo glasi originalna verzija ove latinske izreke.
Evo, uzmimo naprimjer Slavoniju.
Ta regija mogla je prehranjivati ne samo svoje stanovništvo nego i čitavu Hrvatsku pa i dio ostatka nekadašnje Jugoslavije.
Za deset godina nećemo proizvoditi hranu
Danas, kad je stanovnika u Hrvatskoj gotovo pola milijuna manje nego prije tridesetak godina, Slavonija je jedna od hrvatskih regija koja je pretrpjela najmasovnije iseljevanje.
Odlaze svi koji mogu.
Nekadašnja “žitnica” svela se na svoju parodiju.
Pretpostavljam da vam nije teško zamisliti “ludnicu” dogodi li se kojim slučajem, a ove sezone ta je mogućnost najrealnija do sada, da nogometaši Osijeka osvoje državno prvenstvo.
Neće biti važno to što su vlasnici kluba Mađari.
I nikome neće padati na pamet da pita koliko to košta.
O tom osvojenom prvenstvu će se pričati bar sljedećih deset godina.
Do kada, po svim statističkim pokazateljima, Slavonci više uopće neće proizvoditi hranu.
