Sjećanje na vukovarske žrtve postalo je mučan politički igrokaz. Onih koji bi pristali na sve da ostanu na vlasti. Onih koji su se zbog mogućnosti sudjelovanja u vlasti odrekli samih sebe. I onih koji, da bi došli na vlast, ne prezaju niti od manipuliranja ratnim žrtvama. Vlast koju bi svi oni zajednički činili, a što uopće nije nemoguće, bila bi veća sramota i od aktualne vlasti. Koliko god se to činilo nemogućim.
Naravno da je pretjerano ‘potezati’ Shakespearea zbog naših aktualnih dramoleta.
No, ne mogu odagnati osjećaj da je ono što je u Vukovaru ove subote vapilo za biti ili ne biti ispalo – mnogo vike ni za što.
Nije to bila tragedija.
U hrvatskoj politici jednostavno za to nema dovoljno ‘karakternih glumaca’.
Dominiraju ‘šmiranti’.
Ali nije bila niti komedija.
Jer baš ništa tu nije bilo smiješno.
Kao i obično, sve se pretvorilo u grozan tragikomičan igrokaz.
U kojem su ‘komični’ elementi mogli izazvati jedino – susramlje.
Vladajući su se prvobitno suprotstavili ‘kukavičjem jajetu’ vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave.
Ideji da ovogodišnju tradicionalnu kolonu na Dan sjećanja na žrtve Vukovara predvode HOS-ovci u crnim odorama i sa svojim obilježjima.
Među kojima su i ona što izravno rehabilitiraju ustaše i zločinački režim NDH.
I čije je javno isticanje protivno zakonima Republike Hrvatske.
Ali, izuzev verbalnog iskazivanja neslaganja s Penavinim naumom, državne institucije nisu napravile ništa.
Ako ne računamo odluku da se tiska ‘paralelni’ plakat za subotnje dešavanje.
Trebala je to biti kao neka kontra Penavinom plakatu.
Koji nedvojbeno asocira na ustaštvo i ‘oslanja’ se na nacističke uzore.
Trebala… jer taj ‘državni’ plakat ispao je samo nevješt pokušaj državne vlasti.
Koja je željela pokazati da se ne slaže s provokacijom vukovarskog ‘šerifa’.
Ali mu zapravo ne može ništa.
Kao da je Penava Hrvatska vlada, a Plenković tek nemoćni oporbenjak.
Koji se ne usudi previše ‘talasati’.
Pa je tu epizodu s plakatom prepustio Vijeću za domovinski pijetet, mir i razvoj.
Jednoj od alibi ‘komisija’ dramatično ozbiljna imena, a nikakvog stvarnog autoriteta.
Vijeće za domovinski pijetet, mir i razvoj te Vijeće za prošlost – Plenkovićeve alibi ‘komisije’
Jednako kao i Vijeće za prošlost.
Koje je svojevremeno ‘mudro’ zaključilo da pozdrav ‘Za dom spremni’ jest protuzakonit, ali da ima situacija kad je upotreba tog ustaškog povika prihvatljiva.
Unatoč prakse Ustavnog i Visokog prekršajnog suda iz koje proizlazi da je svako korištenje tog pozdrava – protupravno.
Stoga nije bilo teško predvidjeti kako će završiti to protivljenje vladajućih Penavinom naumu.
Uredno su bili u koloni koju su predvodili ljubitelji ‘Za dom spremni’ s pripadajućim ‘rekvizitima’.
Uostalom, Penava im je samo ‘servirao’ ono što su sami odavno ‘skuhali’.
Dio formalne oporbe naravno nikada nije imao nikakav problem s HOS-om i ‘Za dom spremni’
Ali niti stvarni oporbenjaci uglavnom nisu demonstrativno odbili biti pijuni u Penavinom igrokazu – nesudjelovanjem u takvoj Koloni sjećanja.
Među čijim predvodnicima su i oni koji baštine zločinačke simbole.
Načela se u politici lako ‘pogaze’.
Pogotovo kad se zahuktava predizborna bitka.
A posebno u strahu od ucjena.
Optužbama za nedostatak domoljublja.
I nepostojanjem pijeteta prema hrvatskim žrtvama.
Ili čak za protuhrvatsko djelovanje.
Optužbama koje dolaze od onih što politički ‘lešinare’.
Parazitski koristeći tuđu nesreću kao ‘pogonsko gorivo’ za vlastiti PR.
I koji su i ove godine u Vukovaru pobijedili.
Koristeći mrtve.
I rugajući se živima.
Je li važnije koliko je ljudi u Koloni sjećanja ili kakve se poruke šalju iz Vukovara?
Ove godine je Kolona sjećanja bila najmnogoljudnija dosad.
I, kako izvještavaju mediji, sve je proteklo bez većih ekscesa.
Policija pokušava identificirati one koji su vikali ‘Za dom spremni’.
To bi kao trebalo značiti da je zapravo sve u redu?
Koliko se državna vlast trudila ‘ne stati na prste’ Penavi i njegovima govori i činjenica da je ovaj puta Milorad Pupovac odustao od vijenca u Dunavu.
Za sve civilne žrtve.
I one je, sigurno ne bez konzultacije s Plenkovićem, popustio pred huliganima koji u svojatanju Hrvatske ne libe koristiti i prijetnjama fizičkim nasiljem.
Saborski zastupnik Domovinskog pokreta Stipo Mlinarić najavio da će, sa svojim istomišljenicima, formirati ‘živi lanac’.
Kako bi Penavini spriječili Milorada Pupovca i izaslanstvo SDSS-a da bacanjem vijenca u Dunav odaju počast žrtvama u Vukovaru.
Tvrdeći da vijenac u Dunavu za sve civilne žrtve ‘prlja žrtvu Vukovara’.
Teško da je moguće izreći nešto besmislenije i nehumanije.
No, bilo je to dovoljno da Pupovac kalkulantski odustane.
To je iskoristila Sandra Benčić.
‘Ukrala’ je Pupovcu ulogu koje se sam odrekao.
Mudro vijenac za sve civilne vukovarske žrtve umjesto dan prije Kolone sjećanja u Dunav baciti dan poslije.
Sandra Benčić je tako ispala najozbiljnija i najvjerodostojnija među političarima u čitavoj ovogodišnjoj vukovarskoj priči.
Povukavši pragmatičan i istovremeno simbolički izuzetno značaj potez.
Benčić je, čini se, ekipi iz Domovinskog p(re)okreta ‘prošla ispod radara’.
Ili je, u usporedbi s Pupovcem, nisu smatrali vrijednim svoje patološke mržnje.
A možda je riječ o kombinaciji oba ta razloga.
Domovinski pokret i Most zapravo hvale – pokušavajući vrijeđati
Kako god bilo, nije joj vijenac u Dunavu mogla prešutjeti zastupnica Marija Selak – Raspudić.
Nakon što je njen Most proglasio Sandru Benčić “većim Pupovcem od Pupovca” Selak – Raspudić prigovorila joj je da je bacanjem vijenca u Dunav željela “pokazati da je bolja od drugih”.
Glupavo ‘lupivši’ da je čin Sandre Benčić “kvazi-ljevičarsko preseravanje” i “najobičniji jugo-kompleks”.
Misleći da su uvrijedili Sandru Benčić Mostovci su je zapravo pohvalili.
Zaista je pokazala da je ‘veći Pupovac od Pupovca’.
Ne plašeći se odati počast svim civilnim žrtvama Vukovara.
I, da, tim činom je pokazala da je bolja od drugih.
Onih koji bi učinili sve da ostanu na vlasti.
Onih koji su se zbog mogućnosti sudjelovanja u vlasti odrekli samih sebe.
I onih koji, da bi došli na vlast, ne prezaju niti od manipuliranja ratnim žrtvama.
Vlast koju bi svi oni zajednički činili, a što uopće nije nemoguće, bila bi veća sramota i od aktualne vlasti.
Koliko god se to činilo nemogućim.
