Doktor znanosti Ivica Miškulin denuncijantskim pamfletom bezobzirno je nasrnuo na doktora znanosti Dejana Jovića tvrdeći da ovaj mrzi Hrvatsku a sve zbog Jovićeve ocjene intervjua Pere Kvesića. To je školski primjer zlonamjernog izvlačenja izjave iz konteksta koje se potom koristi za konfabuliranje a krajnji rezultat je javni huškački napad

U subotu je Večernji lst objavio tekst čiji je potpisnik doktor znanosti Ivica Miškulin, izvanredni profesor na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, po obrazovanju povjesničar i sociolog. Tekst naslovljen “Dejan Jović krivotvori spoznaju o prošlosti, što je porazno za jednog sveučilišnog profesora” školski je primjer zlonamjernog izvlačenja izjave iz konteksta koje se potom koristi za konfabuliranje a krajnji rezultat u konkretnom slučaju huškački je napad na dvije druge javne osobe.

To su u naslovu spomenuti Dejan Jović, politolog, redovni profesor Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i glavni urednik politološkog časopisa “Politička misao” te Pero Kvesić, novinar, književnik i scenarist. Kvesić je napadnut neizravno, ali jednako ubojito jer je za napad na Jovića Miškulin iskoristio Jovićevu pohvalu Kvesićevog intevjua prethodno objavljenog također u Večernjem listu.

Da svima bude jasno kakav je zapravo taj Pero Kvesić Miškulin ga naziva “novinarom i nekadašnjim društveno-političkim radnikom” iako Pero Kvesić nikada nije imao nikakvu političku funkciju. Štoviše glavnim urednikom Poleta, glasila SSOH postao je a da nije bio član tada jedine partije, Saveza komunista.

Ovo nažalost nije usamljen primjer sličnog javnog denunciranja. No vrlo je važno ukazati na njega jer savršeno pokazuje kako opako funkcionira mehanizam napada na neistomišljenike u režiji obrazovane i pismene osobe s određenim društvenim ugledom koja je dovoljno inteligentna da (uglavnom)ne bude ulovljena u izravnoj laži, ali zapravo svjesno javno širi nestinu.

Da ne bi bilo niti najmanje sumnje u točnost tvrdnji koje ću iznijeti u nastavku tekst Ivice Miškulina, citat njemu sporne izjave Dejana Jovića kao i čitav intervju Pere Kvesića možete pronaći ovdje: https://www.vecernji.hr/vijesti/dejan-jovic-krivotvori-spoznaju-o-proslosti-sto-je-porazno-za-jednog-sveucilisnog-profesora

Za one kojima se ne mili čitati baš sve Ivica Miškulin sam je u početnim rečenicama svog komentara sažeo bit svoje sramotne teze i ujedno nesvjesno ponudio argument zbog čega je ta teza sramotna. Evo tih rečenica…

“Raskrinkavanje” nepostojećih tvrdnji


“Prošle je nedjelje Večernji list objavio oveći intervju s novinarom i nekadašnjim društveno-političkim radnikom Perom Kvesićem. U njemu nalazimo sljedeće rečenice: ‘Ne razumijem zašto je Igor Mandić boležljivo blag kad kaže da je Hrvatska propali projekt. Već je i sama zamisao bila retardirana i nakaradna. (…) Ne možete realizirati lošu zamisao i očekivati nešto dobro.’ Nekoliko dana kasnije o intervjuu se, s posebnim naglaskom na citiranim rečenicama, objavom očitovao prof. Dejan Jović. Karakteristično za društvenu mrežu Twitter, njegov je komentar kratak i odsječan. U cijelosti glasi: „Izvrstan intervju Pere Kvesića.“ Dakle, za Jovića je, kako proizlazi iz pridjeva koji je upotrijebio (izvrstan, tj. odličan, odnosno najbolji mogući), suvremena hrvatska država propali projekt proistekao iz retardirane i nakaradne zamisli.”

Samo Miškulin zna kakvom je misaonom ekvibrilistikom zaključio da je Jovićeva ocjena Kvesićevog intervjua imala “poseban naglasak” na tvrdnji da je Hrvatska propali projekt ako sam tvrdi da je Jović napisao samo jednu rečenicu koja glasi, ponovimo,: „Izvrstan intervju Pere Kvesića.“ Kao što ćemo kasnije vidjeti “poseban naglasak” na nepostojeće tvrdnje Dejana Jovića dao je sam Miškulin.

Nekorektnost počinje od naslova. Točno je da naslov određuju ili bar odobravaju urednici, ali ovaj je naslov doslovan citat (s navodnicima) Miškulinove tvrdnje pa je odgovornost svakako njegova. Spoznajom se bave psihologija i filozofija, ali za ovaj komentar dovoljno je podsjetiti na značenje tog pojma. Spoznaja je naime poimanje zbilje koje se zasniva na čovjekovu iskustvu i mišljenju. Kad Miškulin tvrdi kako Jović krivotvori spoznaju o prošlosti on ga zapravo optužuje da krivotvori – vlastito iskustvo i mišljenje. Koristeći se Miškulinovom riječima rekao bih da je to to što je on napisao o Joviću zaista “porazno za jednog sveučilišnog profesora”, ali ne za Jovića nego za samoga Miškulina.

Kao i Dejan Jović i ja mislim da je podagučak Kvesićev intervju izvrstan. Rijetkost je ovih dana naći tako dobro vođen intervju kao ovaj u kojem je Nedžad Haznadar pitao jasno, dosljedno pa i provokativno otvarajući niz povezanih tema a nakon svakog odgovora koji je zahtjevao dodatno pitanje on ga je i postavio.  Odgovarajući na pitanja Kvesić je također bio jasan, dosljedan i provokativan. Teme su bile zanimljive i važne a Kvesić je govorio na temelju svojih spoznaja. Glavne teme razgovora bile su u najkraćem seksualnost, mediji i politika. O Kvesićevim (političkim ) stavovoma svatko je slobodan misliti što hoće i komentirati ih. No, zloupotrebljavati izrečeno ružno je, neprofesionalno i opasno.

Kvesićeva rečenica koju je Miškulin citirao izvučena je iz konteksta. Miškulin u svojem komentaru uopće ne spominje niti slova od jasno izrečenog Kvesićevog obrazloženja tvrdnje da je Hrvatska propali projekt. Naravno, jer želiš li nekoga danas u Hrvatskoj dikvalificirati dovoljno je objaviti kako je taj napisao ili rekao naprimjer da je Hrvatska propali projekt. Ili da je rekao kako se slaže s Igorom Mandićem koji je to rekao prvi na što se Kvesić i referirao u intervjuu. Po toj logici svako stvarno suočavanje argumentima s tuđim tvrdnjama nepotrebno je. Uz to može pokazati da ti argumenata nemaš.

Jedan na trojicu, o zar se i to može?


No, vratimo se glavnoj meti Miškulinovog pseudoznanstvenog (pojam kojim je Miškulin, između ostaloga, “počastio” Dejana Jovića) nasrtaja. Dakle, Dejan Jović kriv je što je na društvenoj mreži objavio rečenicu koja, podsjetimo se, glasi: „Izvrstan intervju Pere Kvesića.“ Profesor Miškulin kao neka vrsta čudnovatog “Vidovitog Ivice” dokučio je da je epitet izvrsnosti Kvesićevom intervjuu Jović dao isključivo zbog tvrdnje o Hrvatskoj kao propalom projektu.

Ponovimo gradivo: “Dakle, za Jovića je, kako proizlazi iz pridjeva koji je upotrijebio (izvrstan, tj. odličan, odnosno najbolji mogući), suvremena hrvatska država propali projekt proistekao iz retardirane i nakaradne zamisli. ”Kad je neoprostivi grijeh nepobitno utvrđen (a već smo se uvjerili da je za Miškulina jedino njegova spoznaja vjerodostojna i postojana kano klisurina) slijedi egzekucija.

Da bi pokazao koliko je Dejan Jović “bad guy” (a s njim i Pero Kvesić pa posljedično i Igor Mandić kao i svatko tko bi se usudio složiti s tvrdnjom o današnjoj Hrvatskoj kao propalom projektu ) pa time i opasan Miškulin nabraja i ranije Jovićeve stvarne savjetničke i navodne lobističke uloge u politici (pre)naglašavajući Jovićevu društvenu moć. Za bolji “umjetnički dojam” Miškulin je spomenuo i bivšu Jugoslaviju kao rigidnu jednopartijsku i neslobodnu državu. Kako Dejan Jović u kratkoj rečenici svoje ocjene Kvesićevog intervjua Jugoslaviju nije spomenuo (kao niti Hrvatsku) valjalo je “začiniti” napad još i spominjenjem nekih ranijih Jovićevih izjava i radova, također izvučenih iz konteksta i bez ikakve veze s Kvesićevom intervjuom i Jovićevom reakcijom na njega.

S obzirom na tezu i “argumentaciju” Miškulinovog pamfleta nije neočekivano da je naglasio kako je Dejan Jović trenutno član Savjeta Srpskog narodnog vijeća. Niti to nema baš nikakve veze s Kvesićevim intervjuom niti Jovićevom reakcijom na njega, ali u ovakvoj vrsti denucijantske aktivnosti dobro dođe. Također to je bio i najlakši put da se u priču uvede zahtjev zastupnika Mosta Mire Bulja predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću da zaustavi financiranje Srpskog narodnog vijeća jer “ljudi poput Jovića daju izjave koje dovode u pitanje ideju stvaranja hrvatske države.”

Naoko dobrohotni a zapravo dvolični Ivica Miškulin, spomenuvši taj Buljev istup, dalje piše: ”Živopisnog Bulja treba razumjeti, ali ne bi ga bilo dobro podržati jer zaboravlja da su se ljudi poput njega tijekom prve polovice 1990-ih borili, uz ostalo, i za pravo na slobodno te neometano izražavanje, što uključuje i izražavanje kritičkih, pa i (kako Jovićev primjer svjedoči) lažnih sudova te ocjena.”

Tamo gdje neistina prelazi u laž


E tu sad Miškulin već i otvoreno laže jer dobro zna kako Jovićeva ocjena da je Kvesićev intervju izvrstan nije nikakav lažan sud kao što zna da bilo čije mišljenje o bilo čemu ne može biti lažno jer je riječ o osobnoj prosudbi. Mišljenje može bit pogrešno, ali to se dokazuje argumentima, dakle činjenicama a ne “argumentima”. Da je Miškulin nesposoban razlučiti argument od “argumenta” (dakle pravi argument od lažnog) ili se pretvara da nema pojma jer mu tako odgovara svjedoči njegova rečenica u nastavku lamentacije potaknute Buljevim istupom. Ta rečenica glasi: “Jovićeva je objava zlonamjerna neistina, a na to je najbolji odgovor argument.”

Bit će da Ivica Miškulin nije baš na ti s logikom jer ne znam kako bi mogao objasniti tvrdnju o Jovićevom mišljenju da je Kvesićev intervju izvrstan kao o zlonamjernoj neistini. Očito nije naučio gradivo. Može li mu itko objasniti da mišljenje ne može biti neistinito? Ili Ivica Miškulin nekim čudom ima pravo određivati što tko ima misliti? Njegova je zapovjed izvršna? Ali svakako je u pravu  kad tvrdi kako je na iznošenje zlonamjernih neistina (poput one njegove u komentaru na koji se osvrćem) najbolji odgovor argument. Kojeg on nema.

U zaključnom odlomku napada na Jovića Miškulin još jednom ničim izazvan nudi savršen argument za tvrdnju da je riječ o drskom pamfletu temeljenom na neistinama i s očitom namjerom huškanja. Evo tog odlomka: “Razloge zbog kojih Jović s tolikom mržnjom gleda na društvo i državu u kojoj živi, meni se čini, treba tražiti u vrištećem manjku akademskog integriteta. Ovaj (za Jovića) propali projekt (na sreću!) ipak ne trpa u zatvor zbog zle namjere.”

Vrišteći manjak akademskog integriteta? To je dakle. Meni je trebalo gotovo četiri” kartice” da argumentirano pokažem u čemu je problem s Miškulinovim tekstom a na kraju je on to napravio sam sa samo tri riječi. Hvala doktoru znanosti i fakultetskom profesoru Ivici Miškulinu što je tako jezgrovito i precizno objasnio kako je moguće da je potpisao takvu intelektualnu sramotu od teksta.

Sasvim na kraju i možda potpuno nevažno, ali rodila mi se spoznaja da je Ivici Miškulinu zapravo malkice žao što se u današnjoj Hrvatskoj “ne trpa u zatvor zbog zle namjere”. Meni je naprotiv drago zbog toga jer ne bih volio strepiti hoće li Ivica Miškulin završiti u zatvoru zbog svog pamfleta.

nacional