Mnogo veličanstvenih bitaka pamti povijest Hrvata: naši djedovi, recimo, u školama su učili o bitci za Siget 1566. godine, u kojoj je turski osvajač u mjesec dana pobio svih tri hiljade hrvatskih i mađarskih branitelja grada, mi smo učili o slavnoj bitci na Sutjesci, gdje je u mjesec dana 1943. tri hiljade dalmatinskih partizana herojski poginulo u borbama protiv Nijemaca, Talijana i ustaških izroda, a naša djeca uče o veličanstvenoj bitci za Vukovar, u kojoj je za tri mjeseca 1991. godine živote dalo tisuću tri stotine hrvatskih vojnika i ranjeno njih sedam stotina sedamdeset i sedam.
Pa ipak, sve su te slavne bitke bile tek kafanske tuče prema bitci koja se 17. kolovoza 1993. odigrala u susjednoj Bosni i Hercegovini, na zloglasnom Južnom bojištu. O toj bitci, međutim, ni danas ne znamo ništa: nema obljetnica, kolona sjećanja i vojnih parada, nema grafita i murala, nema potresnih svjedočanstva i požutjelih ratnih reportaža, nema novinskih tekstova i feljtona, nema knjiga i filmova, djeca u školama ne uče o bitci na Južnom bojištu, “majci svih bitaka” među preživjelim svjedocima zapamćenoj kao – “Pokolj na Čuki 22”.
– Čuka 22. Pamtim kao da je jučer bilo – prisjeća se preživjeli veteran Hrvatskog vijeća obrane kojega povijest ne pamti, pa ćemo ga nazvati Dominik. – Bio je utorak, sredina kolovoza, četrdeset u hladu, kamen se topio na suncu, a mi smo od zapovjednika specijalnih postrojbi generala Rojsa dobili zapovijed da zauzmemo “dvadesetdvojku”. Sutradan u zoru krenuli smo dolinom prema jugu.
Sve je išlo po planu: združene tri brigade HVO-a, ukupno deset tisuća vojnika u dugačkoj, tihoj koloni s Dominikovom grupom na čelu gazilo je kozjom stazom po vrelom hercegovačkom kamenjaru i taman izbilo pod Čuku 22, kad je odjednom grunulo.
– Ja se toga ne sjećam, ali kasnije su mi rekli da sam stao na nagaznu minu. Bila je to protupješadijska antimagnetna mina iz skladišta JNA, PMA ‘dvojka’, popularna ‘pašteta’. Prvi je to shvatio zapovjednik Blaž, koji je brzo smirio vojsku i spriječio da se cijela kolona u panici rasprši po miniranoj dolini. ‘Stojte di jeste, mine!’, vikao je Blaž.
Ranjenog Dominika s teškim ozljedama stopala i prijelomom obje potkoljenice brzo su previli i stavili na nosila, nakon čega je Blaž zapovjedio marš i kolona je opet krenula. Tada je opet grunulo.
– Na istu jebenu minu! Shvaćate, Jozo je ugazio na onu istu ‘paštetu’ na koju sam maloprije ugazio i ja, završivši i on teško ozlijeđenih stopala i slomljenih potkoljenica! – vidno uzbuđen priča Dominik. – Ni Jozo ni ja pojma nismo imali da uopće postoje takve mine. Nije ni Ante Veza.
Nakon Dominika i Joze, shvatili ste sad i vi, na istu je protupješačku minu ugazio i Ante Veza. I opet teške ozljede stopala, prijelomi obje potkoljenice, jauci, previjanje i nosila. Opet je zapovjednik Blaž smirivao paniku, i opet naredio marš.
I opet je grunulo.
– Ovaj put bio je on. Blaž – drhtavim glasom nastavlja svoju priču Dominik. – Stao je nesretnik na čelo kolone, i tek što je povikao ‘za mnom!’, stao na onu ‘paštetu’. Ali i onako teško ranjen, ozlijeđenih stopala i slomljenih potkoljenica, sačuvao je prisebnost. Pazio je da kolona ne skrene s kozje staze, jer je očito sve bilo minirano. Kad smo ga zbrinuli, oprezno smo krenuli naprijed, kad je ponovo grunulo. Sad je bio Mate, kuhar. Matan naš.
Nakon Dominika, Joze, Ante i zapovjednika Blaža, na istu je minu ugazio, eto, i kuhar Mate. Pet najboljih momaka u par minuta. A bio je to tek početak. U prvih sat-dva hrabri borci HVO-a na Dominikovu bi ‘paštetu’ stali po prilici svaku minutu, ali poslije je išlo mnogo brže. Trajalo je to do osam navečer, kad je sunce zapalo iza planine, a Blaž s nosila zapovjedio desetkovanoj vojsci da se ulogori i prebroji ranjene. U svemu gotovo tri tisuće junaka teško ozlijeđenih stopala i slomljenih potkoljenica ležalo je duž kozje staze.
Nakon kratkog sna isprekidanog jaucima, nemirom i strepnjom, jedinica je pred zoru ponovo krenula.
I jasno, odmah je grunulo.
– Bio je to Mariofil, dobar momak, zvali smo ga Legija, bio je u Legiji stranaca. Oba stopala, obje potkoljenice, ćao.
Da skratim priču, puna tri dana i tri noći stupali su vojnici HVO-a kozjom stazom prema Čuki 22, i svaki je završio s teško ozlijeđenim stopalima i prijelomom obje potkoljenice. Tri dana i tri noći odjekivale su detonacije dolinom, kao da su se sva tri artiljerijska puka Četvrtog korpusa Armije BiH sručila na naše junake. A bila samo jedna nagazna PMA “dvojka”. Jebena “pašteta”.
Zašto fatalnu minu jednostavno nisu preskočili? Eh, zašto. To može pitati samo netko tko tog užarenog kolovoza nije stupao Južnim bojištem. Trećeg dana navečer, recimo, od sve tri brigade na nogama je ostao još samo doktor Lucijan iz saniteta. Bio je posljednji, i riješio da proba, pa šta košta. Stisnuo je oči, preskočio “paštetu” i… ništa se nije čulo. Iza mine je bilo čisto! Dobri doktor Lucijan krenuo se vratiti suborcima i javiti im dobru vijest, kad je grunulo.
– Sam se previo, stani pa gledaj.
Tako je, djeco, bilo tog vrelog ratnog kolovoza pod Čukom 22 na Južnom bojištu. Cjelokupno ljudstvo tri brigade, ukupno točno deset tisuća i pedeset pet vojnika HVO-a zoru je toga petka dočekalo ležeći u jaucima niz kozju stazu, s teško ozlijeđenim stopalima i prijelomom obje potkoljenice.
I tko zna bi li se ikad čulo za njih, tko zna bi li povijest ikad zabilježila tu bitku na Južnom bojištu – “majku svih bitaka”, Pokolj na Čuki 22 – da Ustavni sud Republike Hrvatske nekidan nije usvojio ustavne tužbe četrnaestorice veterana Hrvatskog vijeća obrane iz susjedne Bosne i Hercegovine, koji su tužili hrvatsku državu tražeći uredno regulirani staž branitelja Domovinskog rata, status ratnog vojnog invalida i braniteljsku invalidsku penziju, sve što im je prije deset godina oduzela SDP-ova komunistička vlada.
I da se nije tada utvrdilo kako je Ustavni sud već pozitivno riješio čak stotinu i devedeset takvih tužbi HVO-ovih veterana. I da nismo saznali kako na Ustavnom sudu čekaju još osamdeset četiri takve tužbe pripadnika HVO-a. I da se nije tako otkrilo kako ih s oduzetim stažem branitelja Domovinskog rata, poništenim statusom ratnog vojnog invalida i ukinutom braniteljskom penzijom ima ukupno deset tisuća pedeset i pet.
I da su svi do posljednjega, svih deset tisuća pedeset i petorica njih, ranjeni u isto vrijeme na istom mjestu i na isti način, između 17. i 20. kolovoza 1993. na Južnom bojištu, od protupješačke nagazne mine, svaki završivši teško ozlijeđenih stopala i polomljenih potkoljenica.
Ili barem tako – ako laže koza ne laže rog – stoji u njihovim rješenjima iz 1996. godine, na deset tisuća pedeset pet gotovo identičnih papira s pečatom liječničke komisije iz susjedne BiH i potpisom “zapovjednika specijalnih postrojbi” general-bojnika Ljube Ćesića Rojsa.
Deset tisuća i pedeset pet pripadnika HVO-a s tim je papirom 1996. reguliralo status branitelja Domovinskog rata i ratnog vojnog invalida, stekavši tako pravo na braniteljske mirovine iz hrvatskog proračuna, koje im je sedam godina kasnije ukinuo tadašnji ministar branitelja Fredi Matić. Nakon čega su HVO-ovi veterani podigli ustavne tužbe koje, eto, ovih dana dolaze na red. Otkrivajući strašnu i hrvatskoj javnosti potpuno nepoznatu priču o krvavoj bitci na Južnom bojištu vrelog ljeta 1993., “majci svih bitaka” pod Čukom 22, gdje je deset hiljada hrvatskih vojnika ostavilo kosti stopala i potkoljenice.
A “pašteta”?
Fatalnu protupješadijsku antimagnetnu minu PMA-2 specijalci 66. Inženjerske pukovnije pod osobnim zapovjedništvom general-bojnika Ljube Ćesića Rojsa teškom su građevinskom mehanizacijom kasnije pažljivo izvadili zajedno s deset kubika zemlje u kojoj se nalazila, te pod najvećim sigurnosnim mjerama sve prenijeli u Vojni muzej Ministarstva obrane RH u Zagrebu. Zloglasna “razgazna mina” tamo se čuva u posebnom sefu, gdje njenu zapanjujuću tehnologiju do danas istražuju eksperti NATO-a, američke vojske i hrvatskih zavoda za zdravstveno i mirovinsko osiguranje.
