U okolnostima rusko-ukrajinskog rata politika se prvi put baš tako drastično umiješala u odnose i sadržaje kojima inače ne bi smjela regulatorno primirisati, čak ni voajerski.
Neki su mediji i u Bijednoj Našoj, ali onako usput i ne na osobito vidljivim mjestima ovih dana tekuće tzv. sezone kiselih krastavaca – zasjenjene klimatskom „propašću svijeta“ apokaliptičnih posljedica gotovo svaki drugi dan – prenijeli Reutersovu vijest da elitni svjetski „Baletni ansambl ruskoga Boljšoj teatra, nepoželjan na Zapadu zbog ruske agresije na Ukrajinu, prvi put nakon pandemije virusa SARS CoV-2 ide na svjetsku turneju“. Prva mu je postaja Peking, glavni grad Kine, gdje će krunski dragulj ne samo ruske umjetnosti i kulture – kojega se Kugla nije željela odreći ni za nuklearno najizazovnijih hladnoratovskih vremena 1960-ih godina – omogućiti publici nezamjenjiv užitak i duhovno oplemenjenje. Ta neponovljiva blagodat – zahvaljujući vladajućima zapadnim režimima koji nemaju pojma što je umjetnost, čija je to svojina, kako djeluje na ljude i čime obogaćuje svaku civilizaciju, već je više od godine dana političkom cenzurom uskraćena milijunskom sloju kultur-gurmana u Washingtonu, Londonu, Berlinu, Parizu, Rimu…, pa sve do Bijedne Naše (sa svojim Zagrebom) u slijepom crijevu tzv. Antemurale christianitatis (papa Lav X. godine 1519. u pismu hrvatskom banu Petru Berislaviću). Gdje je sve svjetsko tzv. zlato i srebro ruskog duha i podrijetla – nepoželjno.
Kad se kultura, umjetnost i sport zlorabe u političke svrhe, to je dokaz ruzinave svijesti/savjesti i nepopravljiva šteta ljudima koji u toj politici nisu ni luk jeli niti ga mirisali
Ne zato što je jedna Hrvatska kulturno-umjetnička autsajderica i duhovna kolonija bez autentičnoga povijesno-stvaralačkog korijena – jer to nije niti je ikad bila! – već zato što ima nesavjesnu, vazalsku vlast koja se prodala Zapadu za Judine škude i osobne karijerističke pozicije među mrvicama s bruxelleskog stola, pa antiruski gard čak i na umjetničkom, sportskom i inim poljima svevremenskih vrijednosti trenutno donosi zapadne bodove. To je (pro)američka moda koja se trenutno nosi pa je, npr. i zagrebačka žaba HNK, vidjevši da se konje potkiva, dogla nogu. Sic transit. Poznati ljubitelj/poznavatelj umjetnosti iz Banskih dvora koji dokazano znâ što su vrijednosti duha na tzv. pravoj strani povijesti još ne prestaje frenetično pljeskati bivšoj intendantici HNK Dubravki Vrgoč zato što je lani „junački domoljubno“ otkazala već najavljen trajni svjetski evergreen „Evgenij Onjegin“, operu ruskog skladatelja Petra Iljiča Čajkovskog, u režiji tzv. narodnog umjetnika Rusije Jurija Lapteva i pod ravnanjem maestra Mihaila Sinkeviča. Javnosti je prodana budalaština o „otažanim uvjetima putovanja ruskih umjetnika“, sic transit.
Ali zato HDZ-Plenkovićeva Bijedna Naša, valjda radi neke „ravnoteže“ koja naprasno naginje isključivosti, na samo jednu stranu, naprasno drži kvazipopulistički baldahin nad glavom ruskoga šahovskog velemajstora i bivšeg svjetskog prvaka Garija Kasparova, jednog od najljućih protivnika ruskog predsjednika Vladimira Vladimiroviča Putina, koji se nastanio u RH, drži simultanke i daje politikantske izjave protiv Moskve onima koji ga žele slušati.
Valjda nema nakaznije degeneričnosti zdravog razuma od, je li, političke cenzure umjetnosti, kulture, sporta, znanosti…, najplemenitijih prinosa i postignuća ljudskog duha koji su baština cijelog čovječanstva. Po kojima čovjek jest najviše – čovjek. Baština ne pojedinaca ili pak skupina što ih je priroda obdarila sposobnošću da ih iznjedre, ne državnih zajednica kojima pripadaju ti pojedinci ili skupine, a ponajmanje političkih režima trenutno na vlasti. „Mislim da je Kina jedna od rijetkih zemalja koje nas podržavaju i nastavljaju surađivati s nama“, kazao je u intervjuu Reutersu umjetnički ravnatelj baleta Boljšoj teatra Mahar Vazijev. „Vjerujem da ćemo opet nastupati i na Zapadu, a drugi će doći nastupati u Rusiji. To je neophodno i neprocjenjivo.“ Notorna je glupost i krajnji primitivizam politički uvjetovati ljudima umjetnost, kulturu, sport…, vrhunski umjetnički, sportski… užitak, politički cenzurirati pristup najvišim, svevremenskim vrijednostima samo zato jer su neki tamo trenutni državni lideri trenutno u prilici nekomu nešto zabranjivati, dozirati politikantskom kapaljkom, jer misle da time nekomu/nekima nešto dokazuju, nanose štetu ili…
U profesionalnom sportu politikantski je promiskuitet na zavidnoj visini tako da odnos dijela ruskih profesionalaca prema Putinu, njegovu režimu i ratu u Ukrajini uglavnom nema veze sa stvarnim stanjem
Svjetska umjetnost, kultura, sport…, globalne civilizacijske vrijednosti univerzalnog značenja, ne postoje bez stoljetnoga ruskog doprinosa, pa ovo što zapadna politička cenzura nudi svom općinstvu nije cjelina, već torzo koji s cjelinom ima malo veze. Dosad se još nije dogodilo to da je nekom i najzadrtijem politikantu na sljemenu vlasti palo i na najbolesniji um zabraniti, primjerice, izvedbu opere „Evgenij Onjegin“ zato što dolazi iz Rusije, pa valjda slavi Putina i njegov režim (sic transit), i zato što je netko negdje proglasio reditelja Laptova Putinovim fanom. Kakve veze ima ukrajinski rat – u kojemu SAD/EU/NATO i proamerički tzv. saveznici ratuju protiv Ruske Federacije radi polit-ekonomske dominacije na Kugli – npr. sa svevremenskom umjetnošću i sveljudskom porukom Petra Iljiča Čajkovskog? Putina boli neka stvar što je, je li, neki zagrebački HNK bio otkazao originalnu rusku izvedbu „Evgenija Onjegina“, pa zamjenski ponudio operu „Tosca“ Giacoma Puccinija u režiji Marija Pontiggija, uz sudjelovanje ukrajinskih umjetnika. Taj je nekulturni igrokaz političke cenzure – gdje je intendantica pala na ispitu, za razliku od vodstva HNK u Splitu koje nije zabranilo „Onjegina“ – bio lani upriličen navodno „u znak solidarnosti s ukrajinskim umjetnicima“. Solidarnost made in proamerički Zapad – za vola ubit’.
To je samo jedan od sijaset istovrsnih primjera ne samo u Bijednoj Našoj i SAD-u nego i širom Unije, gdje su političkom cenzurom u sklopu tzv. zapadnih sankcija Moskvi proglašeni non grata ruska umjetnost, kultura, sport… i svi njihovi nositelji, autori i interpretatori koji se nisu izrijekom javno ogradili od Putina i aktualnog režima u Kremlju, odnosno nisu poput šahovskog velemajstora Karpova prosvjedno napustili Rusiju te potražili utočište na Zapadu. To vrijedi i za ruski sport i sportiste, kojima su međunarodne organizacije pod (pro)američkom kontrolom zabranile sudjelovanje na međunarodnim natjecanjima. Time su rezultati, postolja i medalje na tim natjecanjima izgubli globalnu vjerodostojnost budući da nisu ostvareni u potpunoj konkurenciji, u ogledima i s predstavnicima Rusije koji su u mnogim discipinama godinama bili najbolji na svijetu. U profesionalnom sportu, gdje se okreću milijarde nečega i koji je nerijetko business za osobnu korist, politikantski je promiskuitet na zavidnoj visini tako da odnos dijela ruskih profesionalaca prema Putinu, njegovu režimu i ratu u Ukrajini uglavnom nema veze sa stvarnim stanjem toga što se – (ne) vidi. Kao što nema svjetske umjetnosti i kulture bez ruskog dijela tog kolača, nema ni svjetskog sporta, svjetskoga gospodarstva, ekonomske, vojne i sigurnosne ravnoteže. A to ratnohuškačkoj svijesti nije jasno!?
Svjetska umjetnost, kultura, sport…, globalne civilizacijske vrijednosti univerzalnog značenja, ne postoje bez stoljetnoga ruskog doprinosa, pa ovo što zapadna politička cenzura nudi svom općinstvu nije cjelina, već torzo koji s cjelinom ima malo veze
Svjetsko kazalište Boljšoj, čijim umjetnicima gotovo da nema ravna u najrazvikanijim središtima globalne umjetnosti i kojima su do sada bila širom otvorena vrata najvećih svjetskih pozornica i audiovizualnih medija jerr su beskonkurentna vrijednost, osnovala je legendarna ruska carica Katarina Velika 1776. godine. To je također beskonkurentna vrijednost sama po sebi i esencijalno je maloumlje političkom cenzurom uskratiti tu i te vrijednosti najširem krugu ljubitelja umjetnosti bilo gdje, jer za takvo što nema zdravorazumskih razloga. Najmanje to mogu biti ratovi i liderski animoziteti bilo koga, bilo gdje i bilo kada. Povijest itekako uči pameti, je li, svijet koji je dopustio, npr. samo ritualne nacističke lomače 1930-ih godina za tone i tone „nepoćudnih“ knjiga i tzv. kulturnu revoluciju u Kini u kojoj je netragom nestao dio milenijske baštine jedne od najstarijih civilizcija na globusu. Ili, da se ne zaboravi, „domoljubnu“ tzv. hrvatsku kulturnu revoluciju 1990-ih godina, kojom je barbarski uništeno više od 3000 partizanskih i spomenika narodnim herojima i slavi NOB-a (1941.-1945.), među njima i neprolazne umjetničke vrijednosti Vojina Bakića (u Kamenskoj nedaleko od Požege i na Petrovoj gori), Dušana Džamonje, etc. Sve knjižnice, galerije i muzeji su temeljito očišćene od „nehrvatskih“ knjiga, likovnih djela i eksponata, koji su završili u kontejnerima za otpad i u talionicama…
Sve „nehrvatsko“, partizansko (uključivo spomen-ploče s imenima žrtava nacifašističkoga/ustaškog terora, čak po selima i na zgradama u urbanim sredinama, jugoslavensko, „komunističko“, itsl. bilo je sustavno brisano iz javnosti, političkog diskursa, publikacija, medija i školskih programa. U stručnu su i vojnu terminologiju nasilno ugurane mnoge jezične gluposti, novotvorbe iz razdoblja ustaškog tzv. NDH pod lažnom izlikom da je to – narodna tradicija. Kao što naziv kuna nikad prije ustaškog režima nije bio službeni naziv za nekakav hrvatski novac, tako se i povijesno neuka bivša CRO gaf-predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović globalno sramotila tvrdnjom da je genocidan ustaški poklič „Za dom spremni“ („Za dom i poglavnika spremni“, je li?) – stari hrvatski pozdrav. Sic transit. „Za dom spremni“ nema nikakve veze ni s Hrvatima niti s hrvatskom starinom, već s nacifašističkim podguznim muhama, nacionalnim veleizdajnicima koji su 1941.-1945. godine izveli genocid nad Srbima, Romima, Židovima i nepoćudnim Hrvatima u tzv. NDH. I to je cijela priča, koju danas HDZ-Plenkovićeva vlast taji, a iste je krvne grupe kao i aktualni bojkot svega povijesno i aktualno nezaobilaznoga ruskog u korpusu civilizacijskih vrijednosti. Svijet jest što jest i, srećom, to nikakva politika nije kadra promijeniti, a da ne počini veliku globalnu štetu baš svojim građanima.
Eho te činjenice jest i to da se dan-danas nasilno gura u standardni hrvatski jezik izmišljene riječi, tzv. neokroatizme (zapozorje, uspornik, zrakomlat/vrtolet, prestrujnik, šećerice, bakroza, dimodojavnik, izazor, javnozborac/javnozborstvo, krugotok, obrubnik, odricajnica, otpadalište, pridatak, prikaznik, zaključaj, znojilište, injsl.), koji nikad neće biti javno prihvaćeni među govornicima. Jer su glupe i smiješne. Baš kao nekada produkti ustaškoga jezičnog čistilišta 1941.-1945. u tzv. NDH: brzoglas, munjovoz, brojidba, činored, domoradnici, glavničarstvo, itsl., što ih je općinstvo konspirativno, da crni žbiri ne čuju, ismijavalo (npr. kočijaš = visokosjedeći podrepgledeći konjoregirac). Ta otrovno nacionalistička svijest u zemlji čija se aktualna vlast prsi europskom kulturnom tradicijom i tzv. stoljećem sedmim (ugledni arheolog Vladimir Sokol tvrdi kako su Hrvati nastanili Panonsku nizinu tek 795. godine nakon što su po nalogu franačkog vladara Karla Velikog istjerali Avare te mu poslali u Aachen opljačkano blago iz njihova uporišta Hringa) dodatno se već više od godine i pol kompromitira progonom ruskih kulturnih, sportskih i inih civilizacijskih vrijednosti eda bi se legitimirala na proameričkom Zapadu vazalskom pravovjernošću. Bravo, nek’ susjedu crkne krava!?
Dobro, Rusi baš nisu prvi susjedi – nema veze, je li, to što su rasna, slavenska braća po krvi i jezičnoj osnovi, čak i po kršćanskoj vjeri, baš kao i Ukrajinci, Poljaci, Česi, Srbi…, a Ameri, Nijemci, Francuzi, Britanci, Nizozemci… nisu – ali čvrstim političkim CRO gardom nećemo, majci, dopustiti u Bijednoj Našoj ni Čajkovskoga, ni Dostojevskog, ni turiste iz Sankt Peterburga na Kvarneru, a bogme ni nogometaše CSKA ili pak moskovskog Spartaka u Maksimiru, nedajbože prijateljski susret ruske nogometne vrste s „vatrenima“ makar negdje na neutralnom terenu. Dobro, gotovo je nemoguće vjerovati da bi i Boljšoj teatar tek tako želio doći u Zagreb, gdje vlast vazalski ne trpi ni jednog „Evgenija Onjegina“, ako ga oduševljeno, objeručke čekaju u Kini. Nije da su ljudi u Pekingu umjetnički potkovaniji od zagrebačkih umjetničkih gurmana, daleko od toga, ali jest činjenica da su vladajući u Kini i njihovi kulturni horizonti sada neusporedivo razumniji od hrvatskih, da te dvije kulturne politike nisu na istoj valnoj dužini, što jednoj publici za razliku od druge nanosi nepopravljivu štetu. Kad se kultura, umjetnost i sport zlorabe u političke svrhe, to je dokaz ruzinave svijesti/savjesti i nepopravljiva šteta ljudima koji u toj politici nisu ni luk jeli niti ga mirisali.
Prema Reutersovu izvješću, balet Boljšoj teatra iz Moskve će prikazati u Pekingu niz svojih najpoznatijih djela u dvije gala izvedbe, a potom u tri dana balet „Don Qijote“ iz 19. stoljeća. U Kinu je unaprijed poslano oko 300 kostima i kompletna scenografija. Samo dan nakon tzv. specijalne operacije ruske vojske u Ukrajini, londonska je Kraljevska opera otkazala planirani povratak Boljšoj teatra nakon pandemije bolesti SARS CoV-2, što je izazvalo domino efekt u zapadnoj Europi. Ravnatelj Boljšoj teatra Vladimir Urin drži da je veliki gubitak za sve prekid redovite stvaralačke suradnje s kazališnim kućama na Zapadu. To je, ruku na srce, gubitak za globalnu kazališnu umjetnost i publiku kojoj je političkom cenzurom time uskraćen vrhunski doživljaj. No, šteta je i prema vlastitoj publici budući da je Boljšoj teatar ove godine otkazao predstave reditelja koji su se bili izjasnili protiv ukrajinskog rata, što će reći da falša kulturna politika ima dva lica. A oba nakazna i umjetnički kontraproduktivna, pa… Nakon Kine, ruski balet ima u studenomu zakazano gostovanje u Minsku, glavnom gradu Bjelorusije, a siječnja 2024. će se predstaviti publici u Omanu.
Naravno da će se sada prekinute kulturno-umjetničke, sportske i ine veze Rusije sa zapadnim/proameričkim zemljama jednog dana opet uspostaviti, jer drukčije ne može biti, ali do tada – čekaj magarče dok trava naraste. Doduše, ovo sada jest najgore moguće stanje zastoja u normalnim komunikacijama u svijetu, ali jest prvi put da se politika – koja nikad nije ni napustila područja kulture, umjetnosti i sporta – baš tako drastično umiješala u odnose i sadržaje kojima inače ne bi smjela regulatorno primirišati čak ni voajerski. Ni s egzoplaneta Keplera-252b.
