Pomaže li i educira li tzv. politička korektnost u javnom prostoru, ili možda odmaže u zaštiti manjina u društvu? I u kakvoj je korelaciji s govorom mržnje, je li „govor mržnje“ oprečan pojam pojmu političke korektnosti?

Prema Britannici, pojam „political correctness“ prvi se puta pojavio u marksističko-lenjinističkom rječniku nakon ruske revolucije 1917. godine. U to vrijeme se koristio za opisivanje privrženosti politici i principima Komunističke partije Sovjetskog Saveza, odnosno „partijskoj liniji“. Sjetimo se, u socijalističkoj Jugoslaviji svakodnevno, rutinski se govorilo o „moralno-političkoj podobnosti“, po toj skali su se procjenjivali ljudi (kadrovi) osobito za one odgovornije poslove koje se, barem neke od njih, u načelu, nije niti moglo obavljati bez političke legitimacije. Vrijednost političke „podobnosti“ u ovim krajevima kao da je vječna - podobnost koju diktira HDZ realno je još i izraženija nego u jednopartijskoj Jugoslaviji 80-ih godina.

CENZURA ILI PRAVDA: Što je „cancel kultura“ i što nam ona donosi?

O političkoj korektnosti u govoru u javnom prostoru najviše se piše i govori u tri posljednja desetljeća, posljednjih godina sve više. Danas pojam ima drukčije značenje od originalnog, ali i danas dolazi iz lijevog (i, što je novo, liberalnog) ishodišta. A značenje je posve drukčije, onoliko koliko je drukčije boljševičko „lijevo“ iz 1917. godine i današnje „lijevo“.

Onaj tko je „politički korektan“ izbjegava geste, govor i ponašanje koji bi se mogli protumačiti kao vrijeđanje ili omalovažavanje određene manjine ili društvene skupine. U Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi, Velikoj Britaniji posljednjih se godina pojavio pojam „kultura otkazivanja“ (cancel culture). Bojkotiraju se, odstranjuju se iz javnog prostora i(li) s društvenih mreža nerijetko neke dobro poznate, slavne osobe za koje se smatra da su postupile ili govorile na neprihvatljiv način. Nastanak kulture otkazivanja vezuje se i uz pokret #Me Too u Americi. Kritičarima 'političke korektnosti smeta „korektan“ novogovor i nametanje ideologije koja uz to ide. Kritičari nazivaju to uvođenjem cenzure i ograničavanjem slobode govora pa „politička korektnost“ za njih ima izrazito negativnu konotaciju.

Reperskom dvojcu Tram 11 je nakon 20-ak godina izdan novi album „Jedan i jedan“ ili PŠK (što je kratica). Pustila ga je u prodaju diskografska kuća Menart, ali se koji dan poslije Menart predomislio pa je povukao album iz prodaje. No, on se bez problema sluša na Youtubeu, a Tram 11 najavljuje da će oni preuzeti njegovu daljnju prodaju. Tekstovi obiluju uvredama pa i govorom mržnje prema homoseksualcima, Srbima, ženama i onima lijevih i liberalnih političkih opredjeljenja.

Evo tek nekih od tih pjevnih rima: „Svi ste tu zbog novca kao mit iz Jasenovca. Balaševići nema vam države ni na igrici, pušite k***c za ćirilicu na Ilici, bipolarni bipsići, je*o li vas ćaća, ko Plenki i Njonjo svi ste topla braća. Hejteri šahovnice, klonovi sa pozornice, di su maskice, pucajte si u sljepoočnice"; "Na čelu ti petokraka, u oku dugine boje u koliko si udruga što milijardu kuna broje?“; "Nisam ti ja tata, ne glumi mi brata, ja sam braniteljski portal, a ti ku*va s Faktografa“; "Kukavice šute, četnici su u gradu, ista go*na, samo su obrijali bradu."; "U modi je bit’ peder mudar i prepreden nevladin organizirani jednoumni kreten.“

I tako dalje, sve u tom stilu.

Antonija Petričušić, izvanredna profesorica sociologije na Pravnom fakultetu u Zagrebu i članica Savjetodavnog odbora za praćenje Okvirne konvencije Vijeća Europe za zaštitu nacionalnih manjina kaže da se kultura otkazivanja pojavljuje kao hiperpolitička korektnost.

„Tu se onda ništa ne može niti iskritizirati, jer možeš biti osuđen kao neki fob, iako to nisi. Ona se događa u svim ideološkim grupacijama. Ljevica tako kažnjava desnicu, a desnica ljevicu. Mnogo jače odjekne i kod nas kad netko za koga očekujete da je proponent liberalnih vrijednosti kaže nešto što ne odgovara uhu zaštitnika društvenih manjina“, tvrdi Petričušić.

Kaže da je kao nastavnica koja nije homoseksualne i LGBT-orijentacije imala predavanje studentima koji su takve orijentacije. I - oni čuju i osjete poruke koje se komuniciraju u javnom prostoru, poruke koje njoj ne zagrebu uši i dušu. Ali njima da.

„I kroz njihove male komentare sam shvatila kako privilegij pripadanja većinu nas puno puta isključi od senzibiliziranosti za neke poruke. Postoje nastavnici koji neće reći tako nešto kao 'homoseksualci ne bi trebali biti roditelji', nikad to nisu tako očiti primjeri, ali ipak govore tako da bi se osobe homoseksualne orijentacije mogle osjetiti povrijeđenima. Ne možeš u te predavače uprijeti prstom, ali je dovoljno kroz kontekst naslutiti njihov stav koji isključuje osobe iz te grupacije“, objašnjava izvanredna profesorica sociologije na Pravnom fakultetu u Zagrebu.

Pod „politički nekorektno“ mogli bismo svrstati i govor mržnje i stereotipe, danas imamo raznovrsnu terminologiju kojom možemo jasnije opisati procese u društvu.

„Ovo odricanja Menarta Tramu 11 je dalo nezasluženu reklamu. Tu priču su prenijeli svi mainstream mediji. Danas se ionako ne živi od prodaje ploča i CD-a u trgovinama nego od koncerata i njima je ovim učinjen izvanredan marketing. Taj prezir ljevice je samo pojačao interes. Kao društvo smo podijeljeni u rascjepu, zapravo u mnogim rascjepima. Ljudi su snažno polarizirani, ne samo kod nas. Što više hejtate nešto na jednoj strani društva, to više dobiva popularnosti na drugoj strani“, smatra Lupigina sugovornica.

A desnica obožava žrtvotvorni diskurs.

„Kažu 'oni nama ugrožavaju slobodu govora, slobodu izražavanja svojih uvjerenja i mišljenja. Oni su zapravo totalitaristi' i slično. To nema veze s političkom (ne)korektnošću nego s tim dokle seže sloboda govora koja može i vrijeđati, isključivati, omalovažavati, revizionizirati… Fenomen govora mržnje je u svim demokratskim zemljama itekako prisutan. On je mobilizacijsko gorivo desnice i populista, posebice krajnje desnih. Oni takvim načinom kojim se demoniziraju određene društvene manjine, migranti, neke nacionalne manjine - to su u Hrvatskoj Srbi, u manjoj mjeri Romi, nekad Židovi - vrlo lako okupljaju svoje političke pristaše i te poruke rezoniraju i u ušima građanski nekompetentnih i prestrašenih glasača. Prestrašenih globalizacijom, tranzicijskim neuspjesima, isključenošću iz tržišta rada i šansi. Etnonacionalizmom se hrani prazna uplašena kapitalistička duša. Nema ili ima nesigurno radno mjesto, nema standard koji su imali njegovi roditelji, onda je lakše mrziti i pronalaziti u nekoj nacionalnoj manjini ili pridošlici prijetnju. A ne vidjeti da je ta prijetnja u rukama nekih moćnika, političara, kapitalista, bankara, vlasnika internetskih kompanija, koji zapravo i nemaju lice koje biste mogli mrziti. No, lice nekog druge boje kože, druge vjere, drugog jezika može se mrziti, lakše ga se primijeti i ustanovi u tom svom nekakvom kodiranju kao neprijatelja“, zaključuje Petričušić.

Dragan Bagić, izvanredni profesor sociologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu kaže da jednostavni prijenos američkog pa i britanskog konteksta tzv. kulture otkazivanja na naš kontekst nisu primjerene, jer u Hrvatskoj nismo imali neki eksplicitni pokret političke korektnosti. U Americi je bio čitav jedan val, intelektualni pokret ljudi koji su pisali o tome, predlagali drukčije nazive za pojedine skupine. Ti su pokreti u nekom trenutku dobili i eksplicitnu kritiku, odnosno opoziciju. Kultura otkazivanja je segment prvenstveno vezan uz komunikacije na društvenim mrežama. Mi nismo imali pokret u kojem bi postojalo neko sistematsko, organizirano nastojanje da se mijenja diskurs o nekoj društvenoj skupini u javnom prostoru, smatra Bagić.

Napominje da u Hrvatskoj postoji jedan drugi fenomen, tek posredno vezan uz manjinske skupine, marginalizirane društvene skupine, a taj je da se mijenja okvir o tome što se smatra prihvatljivim političkim diskursom. Najbolja je ilustracija normalizacija u javnom diskursu nekih pojmova, tema, simbola vezanih za Drugi svjetski rat, tj., NDH i ustaški pokret. Te teme su dobile puno jače pravo javnosti nego u nekim ranijim periodima. Od 1990. godine do danas možemo pratiti pojedine faze u kojima se javni prostor više otvara za te, recimo, zabranjene simbole. I onda se smjenjuju i periodi u kojima se oni opet potiskuju tako da nemaju puno pravo javnosti. Taj se diskurs i teme vezuju više uz klasičnu opoziciju desnica/ljevica. Kultura otkazivanja je kod nas više vezana uz takve teme, tumači Bagić.

„Tekst albuma Tram 11 izlazi iz okvira prihvatljivog javnog diskursa. Album je sazdan od poruka i simbola koji bi trebali pripadati krajnjim marginama javnog prostora. Osim toga, ja u tim tekstovima ne vidim nikakve kreativnosti jer su to poruke koje se svakog dana mogu čitati u komentarima na portalima. Kao da su pokupili sve te komentare i onda ih poslagali u strofe. Nema tu nekog autorstva. Tu vidimo kako se izmijenio javni diskurs jer je puno toga što je prije nekoliko godina bilo neprihvatljivo - sada postalo prihvatljivo. Zanimljivo da izdavač nije prepoznao suspektnost u procesu pripreme albuma. Dakle, mislim da to govori o tome koliko je ta vrsta javnog diskursa već normalizirana. Možda se nekome i u Menartu album učinio malo problematičnim, ali očito se nitko nije šokirao“, kaže nam izvanredni profesor sociologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.

Pitamo ga ima li u tome govora mržnje? Prijetnji nema, nema ni poziva na nasilje.

„Mislim da je govor mržnje postala jedna etiketa koja nam otežava razgovor pa ne volim taj izraz. 'Govor mržnje' dobio je svoju konotaciju , a tu onda nekako prestaje mogućnost svakog daljnjeg razgovora“, odgovara on.

Na istu temu razgovarali smo i s poznatim hrvatskim odvjetnikom Brankom Šerićem.

„Govor mržnje u europskim zemljama uglavnom je svugdje jednak i isti“, napomenut će Šerić.

On smatra kako je prag retoričke tolerancije između subjekata u političkom životu zaista gori nego što je bio, a da se masa vrlo lako povodi za nekakvim autoritetima sumnjivih vrijednosti.

„Recimo, Nizozemska je početkom ovog tisućljeća bila vrlo tolerantna, govora mržnje gotovo da nije ni bilo. Kako je došlo do toga da se u Nizozemskoj to promijenilo? Tamo sam to sam osjetio i vidio, pogotovo prema Arapima. A to je kasnije eskaliralo. U Francuskoj isto, u Britaniji prije Brexita, sada posebno. To je sve kulminiralo s Donaldom Trumpom. Sve se to odrazilo i na Hrvatsku. Kad mali ljudi vide kako se njihovi čelnici prepucavaju, s kakvom retorikom i podcjenjivanjem i vrijeđanjem s koriste, normalno je da i oni sebi prisvajaju pravo da tako govore i da se tako ponašaju. Ipak, usuđujem se reći da kod nas govora mržnje nema previše, pa i u odnosu na manjine. Ipak prevladava razum i koliko-toliko normalan suživot“, kaže Šerić.

Govor mržnje je usmjeren na one drugačije, na LGBT zajednice, na žene, etničke manjine, bilo koga tko odstupa od nekog standarda.

„Što se tiče Trama 11, napravljena im je sjajna reklama. To je uvijek iz nekog prkosa, kad se otkaže, ili kad se zabrani, kao što je znalo biti prije, onda ljudi iz protesta prema vlasti žele slušati i čitati to što je pod nekim embargom. Ja znam te stihove jer su imali koncert ispred Likovne akademije, a ja tamo stanujem. I disko kuća kao i svaka izdavačka kuća ima svoju uređivačku politiku. Imaju pravo upravljati svojim proizvodima“, govori iskusni odvjetnik.

On misli kako je ovo stvar opće kulture. Jedne kulture koja vlada u društvu, ili nedostatka kulture u tom društvu. Ako ćemo album Tram 11 smatrati umjetničkim izričajem, to je na svakom čovjeku ponaosob da ga ocjenjuje. A barem većina nas nije za zabrane i zabrana izaziva kontraefekt. A što misli o tzv. kulturi otkazivanja?

„Ne znam sada neku državu koja još uvijek ima komisiju za šund. No, svi se bore da bude što manje šunda. Fenomen otkazivanja, pogotovo na društvenim mrežama je jedna novina meni sasvim razumljiva. Jer svaka akcija u javnom prostoru izaziva reakciju i obrnuto. Politički ne-fer ispad izaziva reakciju. Na društvenim mrežama pojavljuju se i utjecajne osobe, tu iznose svoja osobna razmišljanja i moraju biti spremne na odgovor bilo koje vrste. Influenceri, blogeri - oni žive od toga. Kultura izražavanja ne smije biti ekstremna“, zaključuje Šerić.

Naravno da su internet i društvene mreže sa sobom donijele i pravu poplavu rasista, šovinista, seksista, sadista koji prikupljaju lajkove od sebi sličnih. Najgore je kad to, makar i prikriveno, odobravaju vladajući, kad su mnogi od takvih ustvari njihovi glasači i kad je to zapravo i neka njihova primitivna, istinska ideološka podloga. Jer, teško se ograđivati i osuđivati „svoje“. Ali, na primjer, ako sam navijač Hajduka to ne znači da se osobno duboko ne stidim šovinističkih uzvika koji u svakoj utakmici dolaze sa sjeverne tribine poljudskog stadiona. Ja tu ne mogu ništa. Uprava kluba bi mogla to osuditi i to bi imalo težinu, ali kako kad ih ti isti navijači izabiru?

Glupo je kad se u Americi dovodi u pitanje filmski klasik „Prohujalo s vihorom“ jer „politički nekorektno tretira crnce“. I ovo je zapravo danas 'nekorektno' trebalo bi reći - Afroamerikance. I kad se Mini Maus, Mikijeva partnerica, Disneyev lik iz 1928. godine, sada iz crvene haljinice s bijelim točkicama preoblači u plave hlače. Ili kad se u Chicagu razmišlja i o uklanjanju Meštrovićevog spomenika Indijancima „Kopljanik i Strijelac“, zbog „romantiziranog i reduciranog prikaza Indijanaca“. Dakle, pretjeruje se, što naravno ne znači da nasilnike ne treba pokušati zaustaviti.

Jedan, zbog navodnog seksualnog nasilništa, davno iz Amerike „otkazani“ glumac Kevin Spacey našao je utočište u Zagrebu pa će u filmu Jakova Sedlara glumiti Franju Tuđmana! A ovdje, općenito, „kulture otkazivanja' u pravom smislu riječi nema. Nije sazrjela kultura i za bojkot onih koji bi bojkot i zaslužili. Bez zabrana, jer su one često kontraproduktivne. Svekolike manjine su najranjiviji dio društva i treba ih štititi kulturom, obrazovanjem, građanskom odgovornošću, građanskim odgojem koji je veliki tabu u Hrvatskoj, promicanjem humanog sustava vrijednosti koji ovdje uopće ne postoji.

lupiga