Ako je „politička odgovornost nasljeđe prošlih vremena koje treba napustiti“, kako tvrdi HDZ-ova nesposobna ministrica zaštite okoliša i zelene tranzicije Marija Vučković umjesto da zbog ekološke katastrofe u Gospiću i širom zemlje podnese neopozivu ostavku, onda je tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena zaista u velikomu demokratskom problemu. Tim više, jer CRO premijer i HDZ-ov autoritarni gazda Andrej Plenković već treći mandat u Banskim dvorima revno prakticira političku odgovornost kao - metafizički pojam.
Tu činjenicu ne potire podatak da je Plenković do danas zadržao uza se još samo troje ministara iz svoje prve vlade 2016. godine (Ninu Obuljen-Koržinek, zemljakinju svoje dubrovačke supruge, Tomu Medveda i Olega Butkovića), odnosno da je u samo 10 godina 38 ministara fasovalo tzv. pakrački dekret zbog korupcije, nekretninskih afera, sudskih istraga ili medijskih/javnih pritisaka i vladinih rekonstrukcija.
Plenković time drži rekord u povijesti tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene. Kao i obranom neobranjivog kad su u pitanju ministarske smjene, npr. u aferama Martine Dalić, Gabrijele Žalac, Vilija Beroša, Lovre Kuščevića, Tomislava Ćorića, Pave Barišića, Milana Kujundžića, etc. Do zadnje sekunde ustraje na njihovoj „nedodirljivosti“, ali instinktom za opstati na vladajućem tronu učas otpušta ručnu pa, kao u slučaju Damira Krstičevića nakon tragičnog pada vojnog zrakoplova, brzinom svjetlosti prihvaća ostavku.
E sad, prepotentu iz premijerskog fotelja nije ni u zadnjem listiću malog mozga makar mikroskopsko zrnce osobne političke odgovornosti za ijedan od razloga za tzv. pakrački dekret ijednomu od tih 38 naprasno smijenjenih ministara, jer su po principu zapovjedne odgovornosti iznevjerili ukazano im povjerenje.
Plenkovićevi senzori
Ako su ministri – ali i ini visoki državni dužnosnici te čelnici državnih institucija, agencija, poduzeća i inih pod kontrolom vlasti – odgovorni za (ne)red u svojim resorima, premijer je bez ikakve ograde odgovoran za to kako obavljaju svoje dužnosti za koje su natprosječno plaćeni.
Tim više, je li, jer se Andrej Plenković zná javno hvaliti time da „posjeduje vrlo precizne senzore za kadroviranje“ i u državi i u ZNA SE stranci, a činjenica je da osobno odabire i postavlja sebi odane ljude na rukovodne dužnosti. I to upravo one, potvrđuje dnevna praksa, koji su učlanjenjem u najbrojniju, gotovo tri desetljeća vladajuću stranku, HDZ – cijepljeni protiv (i) moralne odgovornosti.
Da je riječ samo o 38 ministara maknutih s dužnosti u samo 10 godina, a nije, bilo bi i slijepcu jasno kako su i zašto naprasno zatajili Plenkovićevi „senzori“. Jamačno ni Daniel Kahneman i Amos Tversky ne bi dokučili svojim istraživanjima ljudskog uma (tzv. teorija kognitivnih pristranosti) koji mentalni prečaci dovode do Plenkovićevih sustavnih pogrešaka? Na čelne se, upravljačke pozicije – nerijetko zadužene za stotine milijuna eura poreznih obveznika strogo namijenjenih javnim potrebama – dolazi stranačkim ZNA SE kriterijem. Ne znanjem, ugledom i sposobnostima.
Zadnju riječ ima Andrej Plenković pa HDZ – bez obzira na mrvice izbornog plijena tzv. koalicijskim partnerima – kadrovski drži pod kontrolom cijelu zemlju. Tzv. stabilna saborska većina, uredno odbijajući sve oporbene amandmane (škartira ih po 700 bez da trepne okom!?) i inicijative, radi u korist ogromne nacionalne štete provodeći premijerovu volju.
U tom su kadrovskom žrvnju, danonoćnom paskom njegovih „senzora“, sva ministarstva, državne i javne uprave, monopolna državna poduzeća tipa HEP-a i medijske tzv. javne kuće HRT-a, sve agencije, nadzorni i upravni odbori, komore, ustanove u kulturi, umjetnosti, znanosti i krovna sportska organizacija (HOO) sa svim sportskim savezima… Pa, ako si, je li, CRO premijer tako otvoreno prisvaja bogomdanost tipa „država, to sam ja“ (fr. L’État, c’est moi), što nije smio ni Luj XIV., onda je sasvim legitimno oporbeno pitanje njegove neopozive ostavke te izvanrednih parlamentarnih izbora.
Naravno, zbog premijerove upravljačke nesposobnosti, neodgovornosti i, osobito, zapovjedne odgovornosti za stanje u zemlji. Više od 70 posto žitelja anketno tvrdi iz mjeseca u mjesec (rejtinška agencija Promocija plus) da premijer i vlada vode Hrvatsku u pogrešnom smjeru i Plenkovića ocjenjuje najnegativnijim domaćim političarem.
„Prijevremenih izbora te moje i vladine ostavke neće biti“, kategoričan je CRO premijer u povodu oporbenih zahtjeva, osnaženih sada krivnjom za ekološku katastrofu u Gospiću i pretvaranje RH u smetlište te predajom 54 zastupnička potpisa radi pokretanja saborskog postupka za uskratu povjerenja Plenkoviću i vladi. „Imamo stabilnost u zemlji, rezultate i saborsku većinu.
Aktualni problemi se neće rješavati rušenjem vlasti, već institucionalnim angažmanom na terenu, što i činimo.“ Politička oporba – predvođena platformom Možemo! i SDP-om, sada uz potporu Mosta nezavisnih lista – argumentira zašto cjelokupan državni sustav ne funkcionira. Jer odgovornost za (ne)činjenje polazi od samog vrha izvršne vlasti. Od premijera Andreja Plenkovića šire i naniže.
Premijerovo povjerenje
„Savjesno radim svoj posao i rješavam probleme, moja je zadaća upravljati krizom, a ne odlazak s dužnosti“, sinkronizirani je odgovor svakog ministra/ice kada mu se resor javno uhvati u nebranom grožđu. „Isključivo premijer odlučuje o tomu obavljam li dobro svoj posao i hoću li ostati na dužnosti, a ne ulica i oporba koja traženjem moje ostavke samo skuplja jeftine političke bodove.“ Ostavka nije ni u primisli ministrici Vučković, suodgovornoj za masovno trovanje RH ne samo otpadom iz inozemstva nego i domaćim, jer država nema uvjerljiv, ekološki prihvatljiv program zbrinjavanja.
„Ostajem na dužnosti dok imam premijerovo povjerenje, a imam ga, i dok provodim sanacijske planove.“ Ministar unutarnjih poslova i vladin potpredsjednik Davor Božinović je od slova do slova istog stajališta i ma kakvi se tsunamiji događali u njegovu resoru na koje policija ili ne reagira ili djeluje prekasno/neodgovarajuće (npr. ubojstvo 35-godišnje majke šestero djece u Slatini, nečovječno postupanje prema ilegalnim migrantima, itsl.), ne zná što je to ostavka po zapovjednoj odgovornosti. A imao ju je podnijeti barem 10 puta zadnjih godinu dana, ili ga je pak premijer imao najuriti iz vlade. Nije, naravno.
Smiješno je sada gledati novopečenog ministra rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike Alena Ružića kako se nespretno vrpolji, mijenja boje pred novinarima i nekritički posipa pepelom, jer mu se mastodonski resor raspada po šavovima, a afera sustiže aferu. Od nesnosne škripe (zaredala čak ubojstva žena i djece) u mreži centara za socijalni rad, što je kardiolog i bivši ravnatelj KBC-a u Rijeci naslijedio od krajnje nesposobnoga HDZ-ova ministra Marina Piletića, do nereda u sustavu socijalne asistencije (na to je reagiralo i pravosuđe), do osobnih „krimena“ za nezakonite otkaze nekim zaposlenicima KBC-a. Ostavka nakon jedva pola godine ministrovanja (od veljače 2026.)? Dajte najte, pa Ružić je dokazani hadezeovac od punog povjerenja.
„To što mi se stavlja na teret, osobito broj djece u rizičnim obiteljima koja čekaju na izdvajanje, potpuno je nevjerojatno“, brani se. Dnevna CRO praksa političke odgovornosti kao metafizičkog pojma, je li, isključuje elementaran moralni čin što ga najširi pûk obično razumijeva kao jednostavno preuzimanje političke krivnje. Bez obzira na posljedice. Ako si skrivio, skrivio si, čovjek je po prirodi griješno biće, odradiš pokoru i – idemo dalje. Opet kao ljudi?
A što ako neki političari, osobito oni na najvišim pozicijama, s najvišim državnim apanažama i najdubljeg korijenja u podatnom humusu vlasti – nisu ljudi u punom smislu ljudskosti!? Onda velik problem ima najprije njihova okolina, ali posljedično i oni sami. Hrvatska se politička odgovornost kao metafizički pojam najbolje očituje u prebacivanju odgovornosti s vrha zapovjednog lanca na niže karike, pojedince i institucije, jer – „krivnja/neodgovornost ima ime i prezime“.
To će reći: „Ne mogu, ne trebam ja premijer/ministar odgovarati, je li, za to što je tamo neki centar za socijalni rad, policijska uprava ili sud gledao kroz prste disfunkcionalnoj obitelji u kojoj je počinjen femicid ili su teško nastradala mala djeca.“
Ili, „ne mogu ja unaprijed znati kada će i što sjevnuti u nečijoj ludoj glavi, pasti mu mrak na oči, pa će počiniti krimen zbog kojeg mediji i javnost svaki put skaču na zadnje noge pitanjem: ‘Je li se to moglo i zašto nije spriječilo; tko je kriv!?’“ Odnosno: „Ne možemo, ne trebamo kolektivno biti odgovorni mi u HDZ-u zato što je naš ministar/inspektor/upravitelj ili tko već u državnoj službi trgovao političkom moći i utjecajem, uzimao mito i bogatio se korupcijom, bio član zločinačke organizacije, pljačkao novac iz EU fonda, šerifovao u svojoj lokalnoj sredini, lagao na sudu…“
Desetljećima je na djelu isti samoobrambeni obrazac vladajućih, štono se još za Tuđmanove autoritarne ere čulo s nadbiskupskog Kaptola o „grijehu struktura“. Glede&unatoč kritikama o raspadu sustava i nemaru vlasti, obrambeni se gard političke neodgovornosti oslanja na tri temeljna denver plava kamena: „to su manipulacije, širenje panike i oporbeni PR radi skupljanja kratkoročnih političkih probitaka“.
„Zadrti“ kritičari
I onda slijedi baraž (samohvalnih) premijerovih/vladinih uspjeha s jednim jedinim ciljem – zatvoriti usta svakoj kritici i kritičkom promišljanju stanja u zemlji i vladinih poteza. Jer, „nikakve ostavke ne dolaze u obzir budući da ostvarujemo uspjehe u svojim resorima i cijeloj državi kao nikad prije, inkasiramo milijarde eura iz EU fondova, rastu plaće i mirovine, turizam cvjeta, provode se razvojni projekti, inflacija je pod kontrolom, vlada je stabilna, produktivna i rješava probleme unatoč pojedinačnim aferama“.
Povremeno „zadrti“ kritičari vladajuće neodgovornosti spominju navodno švedsku ministricu koja je svojedobno kupila čarape službenom karticom jer u tom trenutku nije imala gotovine, sutradan vratila državni novac, ali je smjesta podnijela ostavku nakon što su novinari provalili taj slučaj. Je li, osjetila se moralno odgovornom.
Kažu, nešto slično je sasvim normalno političko ponašanje i u Japanu, gdje, npr. ministar prometa bez suvišnih zašto i zato podnosi neopozivu ostavku zakasni li superbrzi vlak Shinkansen iz Hakodatea u Tokio samo minutu. HDZ-ovog bi ministra Olega Butkovića u tom slučaju, je li, trebalo doživotno izbaciti iz politike, jer nema vlaka u RH koji ne kasni. Ali, prometni ministar u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj uopće „nije odgovoran“ i „nema ništa s tim“ što se vlakom iz Zagreba putuje u Split ili Pulu nevjerojatnih osam sati redovno i također redovno kasni od 30 minuta do nekoliko sati.
I godinama nikomu ništa! Da se i ne govori o (ne)odgovornosti vlasti, koja „ne podrazumijeva“ ama baš ničije ostavke, pa i žestoke novčane i zatvorske kazne – od državnog vrha do zadnjega mjesnog odbora i inih u lancu krivnje – za niz ekoloških incidenata te masovno trovanje Hrvatske otpadom.
Umjesto da se ušima pokrije po glavi i podnese ostavku, jer je sukriva za otpadne ugroze zdravlja ljudi i njihova okoliša, ministrica Marija Vučković se gura pred novinarske kamere/mikrofone i besramno prodaje javnosti ekološku bozu: strogo će se ubuduće kontrolirati uvoz otpada iz valjda istih zemalja kao i do sada! Ma nemoj!? Nikakvomu tuđem otpadu – ma koliko bio i „neotrovan“! – nije mjesto u Hrvatskoj, na tlu, u vodama i podzemlju, jer država desetljećima nije u stanju odgovarajuće zbrinuti ni vlastito smeće!
Ministrici i njezinom stranačkom te šefu u vladi Plenkoviću isključiva je, je li, jedino ispravna ekološka zadaća – zakonom zabraniti uvoz bilo kakvog otpada iz bilo koje zemlje! Gospić je opomena nad opomenama! Ako to HDZ-Plenkovićevoj vlasti nije jasno, nema što tražiti u političkoj utakmici. Nakon što, je li, prethodno plati račun hrvatskim građanima za trovačku ujdurmu zbog koje porezni obveznici već plaćaju i masne penale Bruxellesu.
Ne smiju privatni srebroljubni interesi u konspirativnoj kompi s dokazano neodgovornima u piramidi državne vlasti biti preči od nacionalnih kad je riječ o zdravlju ljudi i prirode. „Ukratko“, zapisat će još ožujka 2019. novinar Robert Bajruši u Jutarnjem listu u povodu niza zaredalih afera zbog kojih su bile izostale ostavke, „politička odgovornost je nepoznanica.
Otprilike kao da je riječ o metafizičkom pojmu, čije značenje tek treba detektirati, a ne o načinu ponašanja koje postoji dvjesto godina i može se pronaći u Hrvatskoj enciklopediji u kojoj lijepo piše kako se ‘u engleskoj parlamentarnoj praksi s kraja XVIII. i početka XIX. st. uvriježilo i prethodno podnošenje ostavke, čime je stvorena politička odgovornost za svrsishodnost određenog postupka, bio njime povrijeđen neki propis ili ne.
Nažalost, ono što je u Engleskoj bilo normalno u 18. stoljeću, u Hrvatskoj nije ni u dvadeset prvom’.“
U tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj se glede&unatoč političke odgovornosti baš ništa nije promijenilo u zadnjih sedam godina HDZ-Plenkovićeve vlasti? Od afera Žalac (s isteklom vozačkom dozvolom pogazila djevojčicu u Vinkovcima), Milan Kujundžić (smrt mladića na cesti u Zaprešiću zbog kašnjenja Hitne pomoći), Nada Murganić (otac u Pagu bacio s balkona četvero djece), Damir Krstičević (propala kupnja rabljenih izraelskih borbenih aviona F-16 C/D Block 30 „Barak“), Radimir Čačić (usmrtio dvoje ljudi neodgovornom vožnjom u Mađarskoj)…
Puno dublji problem
„U tri desetljeća, koliko imamo svoju državu, višestranačje i demokratski sustav“, kazala je svojedobno novinarka Mladenka Šarić na Hrvatskom radiju, gostujući s političkim analitičarem Bertom Šalajem u emisiji „U mreži Prvog“, „ne mogu se sjetiti jednog slučaja gdje smo svjedočili političkoj odgovornosti na personalnoj razini.“
Šalaj pak drži da „još nismo u fazi razvoja demokratske političke kulture“ da pojedinci osjete „osobnu političku odgovornost za određene procese i da snose konzekvence. Ne bih ovdje zanemario i političku odgovornost građana, jer u predstavničkoj demokraciji postoji mehanizam kako se nagrađuje i kažnjava političare za ono što su radili za svog mandata, a to su izbori. Na izborima poručuju političarima – niste bili odgovorni, korumpirani ste, razvili ste klijentelističke mreže, ne skrbite o javnom interesu, itd.
Ako na izborima biraju političare koji imaju (ne)pravomoćne presude i optužnice za političku korupciju, onda se moramo zapitati o tom temeljnomu mehanizmu predstavničke demokracije. Ako građanima ne smeta da ih vode takvi političari, da budu gradonačelnici, župani, ministri, itd., onda moramo inzistirati na političkoj odgovornosti političke klase, ali i zapitati se o našim građanima. Ako redovno biraju takve političare, taj problem je očito puno dublji“.
