Uzbuđeni ljudi su upadljivi. Ne samo kada viču, nego i kada prividno sabrani svojim vizijama i mislima daju poseban značaj. Zabačene glave, podrugljivog smiješka drže govore i slikaju se za novine. Takva raspoloženja su zarazna.
Nitko to ne zna bolje od navijača i sportskih komentatora. Navijanje je pretjerivanje, nije realna procjena okolnosti i mogućnosti. Ljude pokreće navijanje, a ne suzdržana analiza taktike. Koriste se jake riječi i pretjerivanje, poziva na emocije.
Takvi trenuci zanosa su krasni. Netko tko ih osjeti to ne zaboravlja. Osjećaj ispunjenja i slobode, snage i nestanak svih granica jači je droge, od kokaina. Onaj tko to doživi želi ga osjetiti jače i ponovo.
Ovisnost o egzaltaciji hrvatska je endemična ovisnost koju smatramo mentalitetom, nazivamo kulturom i smatramo Božjim darom. Ponesenost nekih stvara depresiju kod mnogih.
Kad se pojedinac navikne na takav adrenalinski život, nazivamo ga herojem, posebnim, a ponekad i opasnim i čudnim. Godi biti heroj, imati obožavatelje i privrženike.
Život ljudima ponekad izgleda prazan, pa stvaraju svoje male svjetove u kojima žive, ako ne sretno, ono svakako uzbuđeno. Nekim ljudima je za to potrebna pomoć opijata ili alkohola, potrebna je publika, podrška drugih pažljivih slušača i obožavatelja.
Kod nekih je potreba za životnom dramom tako jaka da i ne treba nikakav vanjski poticaj, već samo trenutak nepažnje javnih cenzora i dežurnih čuvara normalnosti.
Opčinjenost samim sobom i uvjerenost u snagu svojih fanatičnih uvjerenja idu ruku pod ruku sa sljepilom prema stvarnosti. To se ne tiče Luthera, Savonarole ili Josepha Smitha, već malih ljudi koji osjećaju svjetovni ili božanski poziv, žive među nama, dijele isti zrak i sunce, ali im misli lutaju drugim dimenzijama njihovih uobrazilja.
Teško je živjeti u stvarnom svijetu. Ljudi sebi grade svoje svjetove u kojima su sigurni, u kojima je sve predvidivo i pouzdano.
Trenutno posebnu sigurnost dobivaju oni koji se himbeno skrivaju iza vjere. Vođa rukometaša za pobjede se zahvaljivao Djevici, na pobjede pozivao molitvama, vodio na mise umjesto na trening.
Zašto je Gospa tako sebično pomagala norveške luterane da pobijede kad su gubili? Zar je ona na strani Slovenaca i njima radi čuda?
Pa takve ekshibicije ne priliče iskrenoj vjeri ni vjerniku.
Zar se Božja volja upliće u sportske rezultate, a mistični glasovi diktiraju sastav i izmjene?
I glas s visina izostane u baš u presudnom trenutku. A da je lopta ušla u gol, onda bi to bilo čudo i zasluga svetaca.
Odakle ti mesijanski pozivi na povijesne obračune, posjete Međugorju kao trening? Što je sljedeće: blagoslov lopte ili oprost grijeha nakon poraza? Takve egzaltacije, čini mi se, smetaju iskrenoj vjeri. Što sad kada se čudo desilo u korist protivnika. Zašto se oni koji znaju dogmu i praksu ne pobune na vrijeme protiv takvih pretjerivanja. To bi im trebalo smetati više nego meni.
Ili svojedobni referat ”Uloga Gospe u Domovinskom ratu”? Pobjeda je čudo vjere. Pa naravno da su se ljudi u ratu molili, tražili i vjerovali u čuda, ali radilo se o hrabrosti, oružju i sposobnosti. Radilo se o krvi, životu, strahu, znoju i ubiti ili biti ubijen. Čuda su radili ljudi, bez plana Svevišnjeg. Vjera ljudi bila je oslonac i pomoć u strahu i nevolji, no ne poziv kozmičkim silama.
Čija je volja uništila stotine života, tisuće sudbina, stvorila nesretnike? Pa vjera nije zasluga za pobjedu ni krivnja za poraz.
Žao mi je što ne mogu biti vjernik jer to proturječi hladnom razumu, pa prednost dajem činjenicama, a ne uvjerenjima.
Kako to nije dovoljno, jer svatko ipak ima svoje predrasude i uvjerenja, o vrijednostima po sebi ne želim raspravljati. Raspravljati se može samo o posljedicama i stvarnim učincima.
Tko vjeruje, ne treba ispravljati svoju vjeru pod pritiskom već samo svojom autonomnom odlukom. Ne osuđujem ni one koji kasno u životu postanu vjernici. Treba razumjeti da neki ljudi napuste uvjerenja ili ih steknu jer su promijenili mišljenje. Ono što mi smeta je pretjerivanje. Vjernici koji postanu zagriženi fundamentalisti izgledaju neiskreni i pretjerani. Ateisti koji poriču vjeru koja je duboka potreba osobe slijepi su prema činjenici da postoje od njih drukčiji ljudi, ni bolji ni lošiji zbog toga, već drukčiji.
Kad se radi o vlasti i vladanju, baratanju tuđim životima, fanatizam je štetan i opasan i nema tolerancije prema njemu, jer samouvjereni i zaslijepljeni rade veliku štetu. Samouvjerenost i poza pojačavaju njihove egzaltacije, daju snagu riječima, opravdavaju nedjela, čine ih značajnijim i većim, prikrivaju njihovu prosječnost i nesposobnost.
U hladnom svijetu politike osjećaji se samo glume, pa se vođama proglase i oni koji su intelektualno prazni, slabog znanja i prosudbe, ali imaju žar za vlašću, emocije koje ne skrivaju. U privlačenju pozornosti u politici je prednost fanatična uvjerenost u svoj poziv: obranu civilizacije, tradicije, vjere ili ideologije.
Što tek kad se takve osobe dohvate mediji željni uzbuđenja, skandala, vrištećih naslova i zamisli koje će zaintrigirati publiku.
U hladnom društvu nedostaju iskrene emocije, medijima fale tople ljudske priče, pa ljudi koji imaju ekstrovertne porive, bez obzira na plitak sadržaj poruka, postaju medijske zvijezde, zarazni uzori svojim sljedbenicima.
Političari su glumci obdareni talentom prijenosa osjećaja. Kad glumatanje i ludovanje osvoji pažnju, stječe se samosvijest i ide preko svake granice. Pomor među političarima-glumcima bio bi strašan da se drže svojih obećanja da će se spaliti, baciti kroz prozor, osušiti desnu ruku ili zazvati neku strahotu vlastitoj majci.
Gluma postaje politika, politika stvara stvarnost. Mi smo naivni jer vjerujemo da vlast treba otrijezniti fanatike, da će, suočeni s neplaniranim i neželjenim posljedicama, ustuknuti te mudro i odmjereno, poput velikih državnika, priznati nepromišljenost. Zabluda.
Oni i više vjeruju sebi nego činjenicama, statistikama i kritikama.
Njih ima u politici mnogo, više od prosjeka i više od potrebnog broja. Još ako se tu pribroji i nedostatak inteligencije i višak tvrdoglavosti, dobivamo vlast opasnu i nepredvidivu.
Politički fanatici i ovisnici imaju jednu zajedničku osobinu. Glavobolje i poraze liječe novim ludovanjima, a pobjede smatraju dokazom da je sudbina na njihovoj strani. Ono što pojačava taj dojam fenomen je činjenica da razumni političari prikrivaju strast, šire sliku svoje nepogrešivosti, a ne stječu pravo na pogrešku.
Jer što u takvim pretjerivanjima znače ustavi i zakoni, običaji i pristojnost?
Sređena zemlja vladavine prava bit će proglašena dosadnom, demokracija će se smatrati skupom i kompliciranom.
Ludost, fanatizam, egzaltacija i pretjerivanje nisu evolutivne prednosti. Ali to ne brine one koji poriču evoluciju. The common curse of mankind, folly and ignorance, be thine in great revenue! (Shakespeare: ”Troilo i Kresida”)
Nitko to ne zna bolje od navijača i sportskih komentatora. Navijanje je pretjerivanje, nije realna procjena okolnosti i mogućnosti. Ljude pokreće navijanje, a ne suzdržana analiza taktike. Koriste se jake riječi i pretjerivanje, poziva na emocije.
Takvi trenuci zanosa su krasni. Netko tko ih osjeti to ne zaboravlja. Osjećaj ispunjenja i slobode, snage i nestanak svih granica jači je droge, od kokaina. Onaj tko to doživi želi ga osjetiti jače i ponovo.
Ovisnost o egzaltaciji hrvatska je endemična ovisnost koju smatramo mentalitetom, nazivamo kulturom i smatramo Božjim darom. Ponesenost nekih stvara depresiju kod mnogih.
Kad se pojedinac navikne na takav adrenalinski život, nazivamo ga herojem, posebnim, a ponekad i opasnim i čudnim. Godi biti heroj, imati obožavatelje i privrženike.
Život ljudima ponekad izgleda prazan, pa stvaraju svoje male svjetove u kojima žive, ako ne sretno, ono svakako uzbuđeno. Nekim ljudima je za to potrebna pomoć opijata ili alkohola, potrebna je publika, podrška drugih pažljivih slušača i obožavatelja.
Kod nekih je potreba za životnom dramom tako jaka da i ne treba nikakav vanjski poticaj, već samo trenutak nepažnje javnih cenzora i dežurnih čuvara normalnosti.
Navijanje je pretjerivanje, nije realna procjena okolnosti i mogućnosti. Ljude pokreće navijanje, a ne suzdržana analiza taktike. Koriste se jake riječi i pretjerivanje, poziva na emocije
Opčinjenost samim sobom i uvjerenost u snagu svojih fanatičnih uvjerenja idu ruku pod ruku sa sljepilom prema stvarnosti. To se ne tiče Luthera, Savonarole ili Josepha Smitha, već malih ljudi koji osjećaju svjetovni ili božanski poziv, žive među nama, dijele isti zrak i sunce, ali im misli lutaju drugim dimenzijama njihovih uobrazilja.
Teško je živjeti u stvarnom svijetu. Ljudi sebi grade svoje svjetove u kojima su sigurni, u kojima je sve predvidivo i pouzdano.
Trenutno posebnu sigurnost dobivaju oni koji se himbeno skrivaju iza vjere. Vođa rukometaša za pobjede se zahvaljivao Djevici, na pobjede pozivao molitvama, vodio na mise umjesto na trening.
Zašto je Gospa tako sebično pomagala norveške luterane da pobijede kad su gubili? Zar je ona na strani Slovenaca i njima radi čuda?
Pa takve ekshibicije ne priliče iskrenoj vjeri ni vjerniku.
Zar se Božja volja upliće u sportske rezultate, a mistični glasovi diktiraju sastav i izmjene?
I glas s visina izostane u baš u presudnom trenutku. A da je lopta ušla u gol, onda bi to bilo čudo i zasluga svetaca.
Odakle ti mesijanski pozivi na povijesne obračune, posjete Međugorju kao trening? Što je sljedeće: blagoslov lopte ili oprost grijeha nakon poraza? Takve egzaltacije, čini mi se, smetaju iskrenoj vjeri. Što sad kada se čudo desilo u korist protivnika. Zašto se oni koji znaju dogmu i praksu ne pobune na vrijeme protiv takvih pretjerivanja. To bi im trebalo smetati više nego meni.
Život ljudima ponekad izgleda prazan, pa stvaraju svoje male svjetove u kojima žive, ako ne sretno, ono svakako uzbuđeno. Nekim ljudima je za to potrebna pomoć opijata ili alkohola, potrebna je publika, podrška drugih pažljivih slušača i obožavatelja. Kod nekih je potreba za životnom dramom tako jaka da i ne treba nikakav vanjski poticaj, već samo trenutak nepažnje javnih cenzora i dežurnih čuvara normalnosti
Ili svojedobni referat ”Uloga Gospe u Domovinskom ratu”? Pobjeda je čudo vjere. Pa naravno da su se ljudi u ratu molili, tražili i vjerovali u čuda, ali radilo se o hrabrosti, oružju i sposobnosti. Radilo se o krvi, životu, strahu, znoju i ubiti ili biti ubijen. Čuda su radili ljudi, bez plana Svevišnjeg. Vjera ljudi bila je oslonac i pomoć u strahu i nevolji, no ne poziv kozmičkim silama.
Čija je volja uništila stotine života, tisuće sudbina, stvorila nesretnike? Pa vjera nije zasluga za pobjedu ni krivnja za poraz.
Žao mi je što ne mogu biti vjernik jer to proturječi hladnom razumu, pa prednost dajem činjenicama, a ne uvjerenjima.
Kako to nije dovoljno, jer svatko ipak ima svoje predrasude i uvjerenja, o vrijednostima po sebi ne želim raspravljati. Raspravljati se može samo o posljedicama i stvarnim učincima.
Tko vjeruje, ne treba ispravljati svoju vjeru pod pritiskom već samo svojom autonomnom odlukom. Ne osuđujem ni one koji kasno u životu postanu vjernici. Treba razumjeti da neki ljudi napuste uvjerenja ili ih steknu jer su promijenili mišljenje. Ono što mi smeta je pretjerivanje. Vjernici koji postanu zagriženi fundamentalisti izgledaju neiskreni i pretjerani. Ateisti koji poriču vjeru koja je duboka potreba osobe slijepi su prema činjenici da postoje od njih drukčiji ljudi, ni bolji ni lošiji zbog toga, već drukčiji.
Kad se radi o vlasti i vladanju, baratanju tuđim životima, fanatizam je štetan i opasan i nema tolerancije prema njemu, jer samouvjereni i zaslijepljeni rade veliku štetu. Samouvjerenost i poza pojačavaju njihove egzaltacije, daju snagu riječima, opravdavaju nedjela, čine ih značajnijim i većim, prikrivaju njihovu prosječnost i nesposobnost.
Odakle ti mesijanski pozivi na povijesne obračune, posjete Međugorju kao trening? Što je sljedeće: blagoslov lopte ili oprost grijeha nakon poraza? Takve egzaltacije, čini mi se, smetaju iskrenoj vjeri. Što sad kada se čudo desilo u korist protivnika. Zašto se oni koji znaju dogmu i praksu ne pobune na vrijeme protiv takvih pretjerivanja. To bi im trebalo smetati više nego meni
U hladnom svijetu politike osjećaji se samo glume, pa se vođama proglase i oni koji su intelektualno prazni, slabog znanja i prosudbe, ali imaju žar za vlašću, emocije koje ne skrivaju. U privlačenju pozornosti u politici je prednost fanatična uvjerenost u svoj poziv: obranu civilizacije, tradicije, vjere ili ideologije.
Što tek kad se takve osobe dohvate mediji željni uzbuđenja, skandala, vrištećih naslova i zamisli koje će zaintrigirati publiku.
U hladnom društvu nedostaju iskrene emocije, medijima fale tople ljudske priče, pa ljudi koji imaju ekstrovertne porive, bez obzira na plitak sadržaj poruka, postaju medijske zvijezde, zarazni uzori svojim sljedbenicima.
Političari su glumci obdareni talentom prijenosa osjećaja. Kad glumatanje i ludovanje osvoji pažnju, stječe se samosvijest i ide preko svake granice. Pomor među političarima-glumcima bio bi strašan da se drže svojih obećanja da će se spaliti, baciti kroz prozor, osušiti desnu ruku ili zazvati neku strahotu vlastitoj majci.
Gluma postaje politika, politika stvara stvarnost. Mi smo naivni jer vjerujemo da vlast treba otrijezniti fanatike, da će, suočeni s neplaniranim i neželjenim posljedicama, ustuknuti te mudro i odmjereno, poput velikih državnika, priznati nepromišljenost. Zabluda.
Oni i više vjeruju sebi nego činjenicama, statistikama i kritikama.
Njih ima u politici mnogo, više od prosjeka i više od potrebnog broja. Još ako se tu pribroji i nedostatak inteligencije i višak tvrdoglavosti, dobivamo vlast opasnu i nepredvidivu.
Ludost, fanatizam, egzaltacija i pretjerivanje nisu evolutivne prednosti. Ali to ne brine one koji poriču evoluciju. The common curse of mankind, folly and ignorance, be thine in great revenue! (Shakespeare: ”Troilo i Kresida”)
Politički fanatici i ovisnici imaju jednu zajedničku osobinu. Glavobolje i poraze liječe novim ludovanjima, a pobjede smatraju dokazom da je sudbina na njihovoj strani. Ono što pojačava taj dojam fenomen je činjenica da razumni političari prikrivaju strast, šire sliku svoje nepogrešivosti, a ne stječu pravo na pogrešku.
Jer što u takvim pretjerivanjima znače ustavi i zakoni, običaji i pristojnost?
Sređena zemlja vladavine prava bit će proglašena dosadnom, demokracija će se smatrati skupom i kompliciranom.
Ludost, fanatizam, egzaltacija i pretjerivanje nisu evolutivne prednosti. Ali to ne brine one koji poriču evoluciju. The common curse of mankind, folly and ignorance, be thine in great revenue! (Shakespeare: ”Troilo i Kresida”)
