U obećanjima nemogućeg, laganju da pas s maslom ne bi progutao te, osobito, pljuvačini po „komunjarama“, demokraciji i svemu tzv. lijevom, zelenom i žutom najviše/najglasnije se nadmeću upravo bivši tzv. crveni presvučeni u tzv. denver plavo i crno da crnje ne može biti. Sic transit. I još je nešto isto u bivšem i preokretnom, novohrvatskom režimu: isti ljudi se od mandata do mandata motaju na istom sljemenu države i politike. Neki od praskozorja tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene (npr. Furio Radin je jedini talijanski parlamentarac od 1992. godine, uvijek uz vlast), i bez obzira na to što je država desetljećima u očitomu gospodarskom i moralnomu slobodnom padu. Da nije zloslutno i tragično, valjda bi bilo smiješno opet, svaki put iznova slušati isto: zalažemo se, predložit ćemo, promijenit ćemo, očekujemo, osnovat ćemo, stručno povjerenstvo će predložiti, savjetovat ćemo se, dat ćemo u zadatak, itsl. Ništa od toga. Ti koji nisu znali, željeli ili mogli dosad, neće znati, željeti i moći ni odsad. Fatamorgana za hlebince!?
Marijan Vogrinec
Kao što već dva milenija i kusur desetljeća/godina, je li, profesionalni kršćanski „pastiri“ (sic transit) tupe bogobojaznom „stadu“ (sic transit) da je Njemu ugodno i milo što trpi nepravde, muči se i gine u tzv. dolini suza – službeno unaftalinjena sintagma na Drugom vatikanskom koncilu 1962. godine pape Ivana XXIII. ni danas još ne izlazi iz sive tvari dijela klera tzv. Crkve u Hrvata – jer će mu ovozemaljske patnje, molitve i nada biti neupitna ulaznica u Kraljevstvo nebesko, tako trenutno vladajući HDZ u liku stranačkog šefa/premijera, pa ministri i svekoliki niži državni činovnici farbaju ruzinave pučke tunele sve novim i besmislenijim obećanjima o „kraljevstvu nebeskom“ u koje će ih baš oni pripustiti. Uoči svakih, pa i aktualnih 16. svibnja 2021. lokalnih/regionalnih izbora što će ih porezni obveznici platiti više od 100 milijuna kuna. Eda bi opet dobili – frišku figu. Vladajuću kastu pod strogom paskom, je li, mjesecima najnepopularnijeg političara u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj, uopće nije srâm – to je stvar moralne nezrelosti i upravljačke jalovosti? – samo desetak dana uoči izbora pustiti s lanca nahuškane medijske krvosljednike i goniče koji oponentima neće dati predahnuti te kakofonijom obećanja skrenuti javnu pozornost na (fatamorganično) „kraljevstvo nebesko“ blagostanja. Kakvo, doduše, nisu dosad, pa neće ostvariti ni u sljedećemu mandatu.
U bivšoj se 24-milijunskoj zajedničkoj državi tzv. naroda i narodnosti, je li, to „kraljevstvo nebesko“ poučavalo od jaslica do sveučilišta, medijski i u političkom prostoru kao komunizam. Ideal društvenog poretka i svijesti kada će pojedinac radom privređivati zajednici koliko može i opskrbljivati se iz zajednički akumuliranih dobara koliko mu treba za pristojan život. I taj je tzv. komunizam humanoga socijalističkog lica – teoretski podrobnije razrađen u klasičnim djelima očeva marksizma i kasnije viđenijih filozofa iz toga kruga revolucionarne misli – itekako preživio prevratničke 1990. godine. I zaslugom tzv. prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i najbližih mu suradnika, ne obvezatno istomišljenika, ciljano preimenovan u Bijednoj Našoj cijelim nizom „domoljubnih“ dogmi/sintagmi, neupitnosti tipa komunističkog ideala, što ima u političkoj praksi i bivše države i tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene isti zajednički nazivnik: obećanje bolje sutrašnjice, demagogiju, manipulaciju masama, zloporabu nade i vjere u prolaznost trenutnih teškoća svake vrsti.
„Stado“ na metiljavom pašnjaku
A ta politička praksa nije ništa drukčija do li oltarske „pedagogije“ o tzv. istočnom grijehu i tzv. Kraljevstvu nebeskom u koje se pripuštaju i samo pokorni, pravovjerni i nekritični. Ne trebaju ti glava i siva tvar za upitati se zašto i kako, samo bespogovorna vjera i srce odano dogmi o neupitnosti „svetinje“, jer on/oni znâ/znaju što mi ne znamo – drže da ne trebamo ni znati? – ali se od nas traži da imamo apriorno povjerenje u obećano. Na stranu suštinske jednakosti manipulativne vjerske i političke demagogije – bile mase vjerničko ili političko/stranačko „stado“ (sic tranzit), ili nekakvo između krajnosti koje se dijelom preklapaju – fenomen obećanja bez da taj/ti koji obećava/ju i sâm/i vjeruje/u u obećano ili osjeća/ju moralnu, ako se već ne boji/e moralne, sudske i materijalne odgovornosti za prijevaru, neispunjenje obećanja, podjednako stanuje u vladajućem i oporbenom političkom taboru. Laže se, maže, mulja, farba ruzinave tunele i denver plavom, i crnom, i crvenom, i zelenom, i žutom, i nijansirano i kojekakvim još bojom domaće proizvodnje i iz uvoza, rasipa javni novac šakom i kapom, fotošopira jumbo plakate, besramno glumata pred tv-okom intelektualnim deficitima, skandalizira općinstvo prljavim nasrtajima ad hominem i čak izmišljaju predizborne optužnice…
„Ako danas živite loše, a živiti ispod praga ljudskog dostojanstva“, ne srami se blagoglagoljiti urbi et orbi fotošopirani lik koji je već više od dva desetljeća bio na utjecajnim pozicijama pri/u vlasti, a prekonoć se obreo kao tzv. nezavisni, opet kandidat za vlast, „obećavam da ću, izaberete li me, već u prvoj godini mandata otvoriti 100 novih radnih mjesta u našoj općini, povući iz EU-a još tri milijuna eura za komunalnu infrastrukturu, izgraditi mrtvačnicu na groblju, srednju školu podići na razinu veleučilišta i digitalizirati općinsku upravu kako bi svi proračunski prihodi/rashodi bili transparentni i jednim klikom dostupni svakom građaninu.“ Vidio lik kako se navodno transparentno bjelovarski konj potkiva, pa i on diže nogu?
„Napokon kreće obnova!“ – odjekuje zapuštenom državom punu godinu i gotovo dva mjeseca nakon razornog potresa u Zagrebu medijski eho Damira Vanđelića, šefa Fonda za obnovu, koji bi već po opisu odlično plaćenog posla imao znati kolika je vladina i sramota zagrebačke vlasti (koalicija BM 365 – Stranke rada i solidarnosti Milana Bandića i HDZ-a), prvih krivaca za jednogodišnje nečinjenje, da se novim obećanjem sada želi utišati masovan gnjev postradalih u potresu i sve javnosti. „Raspisan prvi natječaj za projekt: ‘Vrlo brzo kreću i konkretni radovi’.“ Ti „radovi“ nemaju šanse „krenuti“ do ljeta, a onda ni do jeseni, ali i jesen je na vrbi svirala. Naime, ljeto je vrijeme godišnjih odmora koje ‘rvacko činovništvo na pozicijama odlučivanja ne propušta ni po cijenu da se cijela Bijedna Naša ruši i raspada. Jesen je pak posebna priča budući da ubrzo slijede hladniji i mokri dani, prvi mrazevi, građevinska operativa nije spremna niti su svi (su)vlasnički papiri sređeni, novac je golub na grani, etc. I opet će se čekati Godota, je li – proljeće?
Drugo proljeće pošto su već atmosferilije nakon potresa učinile goleme dodatne štete na oštećenim objektima i nakon što su mnogi postradali uzeli stvar u svoje ruke i popravljali/ju kuće/stanove koliko su mogli. Ne čekajući graditeljskog ministra Darka Horvata – je li, najvećeg alkemičara iz Plenkovićeva laboratorija obećanja bez ispunjenja – te Vanđelićev mig koji kasni li kasni… Jer Vanđelić „ne može ništa“ bez Horvata, a Horvat pak čeka državnog blagajnika Zdravka Marića, a Marić premijera Andreja Plenkovića, sic transit… I vrzino kolo obećanja, neodgovornosti i izgovora svake nebulozne vrsti divlje se okreće dalje. Tko će, vraga, rezati građu, vući žicu, zidati… dok se vladajući trust mozgova u Banskim dvorima ni o čemu obnoviteljski suvislom mjesecima nije sposoban dogovoriti, kamoli poduzeti. Najprije zbog proljetnih alergija na besparicu, pa ljetnih omara, pa kišne jeseni, pa zimskih smrzavica, pa… Zato što premijer Plenković i njegova vlada nemaju među proračunskim prioritetima obnovu Zagreba, Banije, Zagrebačke i susjednih županija te neophodnu pomoć ljudima u stambenoj nevolji. To je tek demagoška štaka vladajuće, invalidne HDZ-ove politike za dnevnu uporabu u javnosti. Za po kući mu ne treba.
Darko Horvat i Tomo Medved
Tim više, jer domaća građevína ionako teško kuburi s fizičkim radnicima kojih više nema ni u tradicionalnom bosansko-srbijansko-kosovskom bazenu tzv. jeftine radne snage. Taman je uvjerljivo to kako, eto, „kreće obnova“ (vidi jezične nekompetencije: kreće, ne npr. počinje) kako se to objavljuje više od godine nakon što nije gotovo ništa učinjeno u obnovi središta Zagreba, Zagrebačke i okolnih županija. Banija se, eto, već pola godine kiseli u čekaonici državne nebrige – gro pomoći stradalnicima odradili su domaći volonteri i donatori te dobri ljudi i vlade sa svih strana svijeta – a ljudi na terenu, kao i sustradalnici im od zagrebačkih potresa, kako izvješćuju mediji, puštaju niz vodu lak-pametovanje Plenkovićevog šefa obnoviteljskog stožera, vladina potpredsjednika i ministra branitelja (čaaak) Tome Medveda te rečenoga po opisu posla odgovornog Darka Horvata. Ne’š ti vrijednoga i sposobnog dvojca s kormilarom u Zagrebu.
Ministar Horvat je najavio u lipnju obnovu Zagreba, Zagrebačke i okolnih županija od posljedica potresa, a lipanj će dok kažeš keks. Ljudi čije su kuće i stanovi neuseljivi ili rizikuju vlastite i živote članova svojih obitelji zbog li-la (ne)useljivosti ne znaju ništa o tom – lipnju. Kažu, ono što čuju, a krajnje je nepouzdano/neslužbeno ili u formi neobaveznih obećanja, saznaju iz medija. Horvat i Medved se bave izmišljanjem kojekakvih, je li, aplikacija i digitalnih platformâ za ovo ili ono što funkcionira otprilike kao i ona zdravstvenog ministra Vilija Beroša Cijepise u koju je utukao cca 4,5 milijuna javnih kuna (!?), a služi za sprdnju i liječnicima i građanima, pa ga istražuju odgovarajuće institucije koje „rade svoj posao“ (sic transit). U obnovi područja stradalih od potresa tek će biti jao i pomagaj kad počne stizati namjenski novac (o nevjerojatnim je milijardama riječ iz Unije, ali i domaćih izvora), a onda cijene radova, odabir izvođača, državni „nadzor“ i nezamisliva birokratska mašinerija zbog koje se (namjerno?) opet neće znati zašto tko pije. Znat će se samo tko plaća. Porezni obveznici i dobri ljudi što odbijaju od usta ono malo crkavice i uplaćuju na, kao, namjenske račune. Državni, županijske, općinske, raznih udruga, Caritasa, Crvenog križa i ine. Kao svaki put rat – bilo gdje i kada – i poprirodne su katastrofe uvijek nekomu brat. Tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena to nikad nije tu napast bila kadra/željela držati na uzdi, pa zašto sada bi samo zato jer to tvrde Plenković, Horvat, Medved, Vanđelić…?
Pa, vidi tko je u ovom „domoljubnom“ i „bogobojaznom“ (statistički 96,28 posto katolika!?) društvu urođenih dugoprstića i morala ispod apsolutne ništice, kada, kako i zašto enormno, takorekuć prekonoć, obogatio čak pet svojih budućih naraštaja eda bi svojedobno, je li, redikulozni general (HDZ) dviju vojskâ, s dviju mirovina za isti ratni put, usred tzv. Visokog doma potrefio usridu: „Tko je jamio, jamio je!“ Tako jest, i tako će ostati. Neki dan je podignuta optužnica za imovinski kriminal protiv bivšega Plenkovićevog pravosudnog (!?) ministra Lovre Kuščevića, supruge mu i četvero navodnih aktera, a kad su mu novinari prepriječili put radi izjave, kiselom je arogancijom najprije kazao svoje uobičajeno za ministrovanja “Hvaljen Isus“, pa dodao: „Ne bojim se ničega, to je predizborna prijava“. A koji se član HDZ-a ikad imao razloga bojati suda/sudaca kada za 87 zdrobljenih milijuna kuna javnog novca kao ministar dobiješ dva sata guljenja krumpira (tzv. rad za opće dobro) u staračkom domu umjesto godine zatvora, kada pobiješ egzotične primjerke životinja u Africi, blizu Sjevernog pola…, pa si na slobodi, „suđenje“ se razvlači desetak godina, šteta blizu 40 milijuna javnih kuna reducira se na manje od 10 milijuna i cijela priča lagano plahuta u pravosudnu zastaru i javni zaborav?
Ili, koji se Plenkovićev ministar, vladin potpredsjednik, HDZ-ov saborski zastupnik, pa i sâm premijer i koga ima bojati kada – tjednima uoči izbora – službenim automobilom i službenim vozačem, formalno na službenom putu i opskrbljeni dnevnicama iz džepa poreznih obveznika, špartaju po domaji uzduž i poprijeko radi potpore stranačkim kandidatima za župane, gradonačelnike, općinske načelnike, skupštine i vijeća, a ne obavljaju svoje dužnosti za koje primaju masnu plaću? Naslikavaju se, razbacuju svojim i „uspjesima“ (sic transit) „uspješne vlade premijera Plenkovića, najuspješnije od svih prethodnih zajedno“ (sic transit; tako su brifirani za javne/medijske potrebe) te obećanjima kojima ne vjeruje nitko s makar dva zrna soli u glavi. Vidi sve medijske ankete među tzv. malim/običnim ljudima koji se podrugljivo nasmiju na ta obećanja, odmahnu rukom, ali se ne ustručavaju i kakve kočijaške, masne, onako iz razočarane duše…
Politička obećanja, osobito predizborna i kada vlast zaglavi u živom blatu jer farbanje tunela iznenada dođe na naplatu i prije isteka mandata, bez konkurencije su na najnižoj cijeni, pa nije osobito mudro pustiti jeziku da se nekontrolirano iživljava. Političari su po anketama na vrlo niskoj cijeni, predmet poruge, ismijavanja i viceva, ali ipak najpoželjnija profesija zbog toga što se općenito smatra da malo ili ništa ne rade, udobno žive, imaju natprosječne plaće, ne odgovaraju za nesposobnost i propuste, etc. Pa kaže onaj vic o političaru nastradalom u prometnoj nesreći: „… i duša mu krene uvis, pa na putu susretne Svetog Petra: ‘Dobrodošao u nebesa!“ Ili onaj, degutantniji, o razlici između pregaženog na cesti psa i političara. „Ispred psa se vide tragovi kočenja.“ Ili najkraći o političarima i politici: „Fuuuuj!“ Prošle jeseni je nedavno politički eutanaziran, kao dnevni list Vjesnik 2012. godine, nakon 72 godine kontinuiranog izlaženja, tv kanal N1 Hrvatska ugostio u povodu afera Janaf i Ina naftnog konzultanta Ivu Peroša koji je ustvrdio kako „u Hrvatskoj imamo vladavinu lopova“, jer „država postoji da bi se političari bogatili kradući od naroda“.
Kleptokratska vlast
Peroš je ustvrdio da „korupcija može biti naivna i banalna“, ali „ovo što se događa je kleptokracija – državna i politička korupcija po kojima država i vlada postoje da bi se omogućilo povećanje osobnog bogatstva i političke moći dužnosnika i stranke na vlasti nauštrb pučanstva. Kad se ‘kleptokracija’ prevede s grčkog, to je vladavina lopova“. Navodno, RH je prvi u regiji po broju lopova među političarima, a broj osuđenih političara je jednostavno neusporediv s vojskom onih što su se lišo provukli ispod kantara i mača božice Pravde zbog čvrstog joj poveza preko očiju. Kako je Bijedna Naša prva u regiji i šire po mnogo čemu lošem – neusporedivo prije no po dobromu – baštini i prvog čovjeka države i predsjednika HDZ-a, neupitnog miljenika Zapada, ujedno prvog premijera u svojoj povijesti pravomoćno osuđenoga na dugogodišnju robiju zbog kriminala. I jedinu dosad, najveću od cca 170 registriranih političkih stranaka prvostupanjski osuđenu za pljačkanje vlastitog naroda.
„Ćaća“, bivši premijer i šef HDZ-a, Ivo Sanader, koji je također bio virtuoz u kreiranju „kraljevstva nebeskog“ svekolikom pûku koji je siromašio, bio očajan i padao u depresiju, njegova Potemkinova sela i danas marljivo nude njegovi nasljednici, baštinici istoga „domoljubno“ preimenovanoga Tuđmanovog komunizma iz preokretnih 1990-ih godina. A to, je li, s tom preimenovanom komunističkom utopijom po sebi i uopće ne mora biti tek doskočica ironičnog eha u turobnoj zbílji novohrvatske svijesti o „svojima na svomu“ i „hrvatskoj lisnici u hrvatskom džepu“ (sic transit). Tzv. siva eminencija nacionalne politike u zenitu Tuđmanova povjerenja, ako je se još tko sjeća, Ivić Pašalić (HDZ), svojedobno je, dobro raspoložen, kazao novinarima da je u razdoblju 1989./1990. oko 100.000 članova Saveza komunista Jugoslavije/Hrvatske odbacilo tzv. crvene knjižice i prešlo u HDZ. I nije lagao. Velik broj tih, svjesnih koristi pomodnog presvlačenja iz crvenoga u denver plavo ZNA SE ruho, godinama su se nacionalno izjašnjavali kao Jugoslaveni, ne Hrvati, trčali Titovu štafetu, vezali crvene marame djeci oko vrata za obljetnica narodnih ustanaka i partizanskih ofenziva, slavili jugoslavenski samoupravni socijalizam, vlast radničke klase pod vodstvom Partije, sjevernokorejski ridali i čupali kose od očaja još tjednima nakon kobnoga 4. svibnja 1980. nešto iza 15 sati kada je Miroslav Lilić, urednik Televizije Zagreb bolnim glasom kratko presjekao jednu eru za kojom danas mnogi stariji zaludu žale, sjećaju je se s tugom i nostalgijom: „Umro je drug Tito“. Što je bilo, toga više ni!
Ti što sada obećavaju istu utopiju svehrvatskoga „kraljevstva nebeskog“, opet u lažni celofan zapakirane nedarovito, „domoljubno“ preimenovane iste komunističke mantre o idealnom društvu i blagostanju što „oni“ grade za „nas“, do prije 40 godina su se bratstvojedinstvujušće još nadglasavali pravovjernim „Bilo je časno živjeti s Titom“, „Ljubičica bijela/plava otišla je u legendu“, 25. svibnja obiteljski se klanjali u Kući cvijeća ili upisivali u knjigu posjeta Maršalovoj rodnoj hiži u Kumrovcu. Danas se toga srame. Kukavički mijenjaju temu i kada ih se ne pita za tzv. komunistički pedigre te tragikomično krivotvore svoj CV do 1990. godine. Prometni ministar Oleg Butković – odrađujući o državnom trošku stranačku potporu HDZ-ovim kandidatima na lokalnim izborima – neki je dan pomislio kako se dojmio jako pametnim kad je najavio posjet Krapinsko-zagorskoj županiji, pa harlekinski namignuo novinarima: „Neću ići u Kumrovec, ali hoću u Veliko Trgovišće“. Lik nema pojma kakvu je glupost izvalio: neće Titu u rodno mjesto, ali hoće u Tuđmanovo. Kao da to ikomu nešto znači, ali Butkovićeva zloporaba državne dužnosti u stranačke svrhe – znači.
Ementaler životopis ima i sâm tzv. prvi hrvatski predsjednik Tuđman (vidi mu tekstove, do i 1960-ih godina, panegirike svom zagorskom susjedu i meceni Titu, jugoslavenskom tzv. samoupravnom socijalizmu, NOB-u, NOV i POJ, itsl., čiji je bio revan vojnik, general i predani komunist). Uz Tuđmana, i najbliži mu politički i vojni suradnici, odreda bivši članovi SKJ i pripadnici bivšeg JNA – oko 3000 profesionalaca, školovanih oficira i podoficira prešlo je u Hrvatsku vojsku (istraživanje Ozrena Žuneca) – bez kojih ne bi dobio Domovinski rat. Bez Petra Stipetića, Janka Bobetka (bio je i borac Prvoga (sisačkog) partizanskog odreda iz šume Brezovice legendarnog zapovjednika Vlade Janjića-Cape, pa zapovjednik Pete armijske oblasti JNA, etc., a sin Ivan se lažno predstavlja generalom HV-a i član je Hrvatskoga generalskog zbora, sic transit), Martina Špegelja, Zvonimira Červenka, Damira Krstičevića, Rahima Ademija…
Životopisi su – silom promijenjenih politika i stjecajem povijesnih okolnosti – podložni moduliranju i prilagođavanju eda bi bili čim prihvatljiviji novim potrebama, ali s ljudskom je sviješću i savješću, karakterom, uvjerenjima upijenim s majčinim mlijekom i iscizeliranim u djetinjstvu, u školi, mladosti stvar je znatno složenija. I onda kada netko tvrdi da se promijenio, da više ne vjeruje u sve u što je vjerovao, da je bio u zabludi, da čovjek uči dok je živ (i svejedno umre šašav?), etc. Međutim, intimna je nesreća tih što sada trče okolo po stranačkim skupovima i hvataju za rukav novinare ne bi li ih „uzeli u obzir“ kao potencijal koji „znâ, hoće i može“ omogućiti svenarodni boljitak, jer ne znaju za smisao one pjesničke „ubi me prejaka riječ“. Ili prepakirana ista ideološka mantra u koju ni sami ne vjeruju. Ako su ikad u bilo što (i zašto) uopće vjerovali?
Obećanja nemogućeg
Svjetonazorski, protukomunistički, protuesdepeovski, protuhadezeovski i protu još koječega grlat saborski zastupnik tzv. suverenista Željko Sačić, je li, radikalno nacionalističkih, konzervativnih, protuistambulskih, pro life, itsl. ekstrastajališta, domovinski general kojemu je službena sumnja na zapovjednu odgovornost (specijalci ATJ Lučko za masakr šestero srpske starčadi 26. kolovoza 1995. u zaseoku Gruborima nedaleko od Plavnog otišla u zastaru, za tzv. socijalističkog mraka bio je istaknuti komunist u članstvu SKJ i etnički se izjašnjavao kao Jugoslaven. Kopernikanski, je li, obrat moralnog lika i polit-ideološkog djela sveudilj „predanog“ nuditelja „kraljevstva nebeskog“: do 1990-ih godina „zbratimljenim i jedinstvenim jugoslavenskim tzv. narodima i narodnostima“, a od 1990-ih Hrvaticama i Hrvatima u svetoj hrvatskoj domovini“. Sic transit. Mudar pûk znâ kazati da su poturice uvijek gore od Turaka (tiče se osmanlijske okupacije ovih prostora) ili da ne treba vjerovati onomu tko je jednom izdao jer će opet izdati. I ima nešto u tomu. Iskustvo uči.
U obećanjima nemogućeg, laganju da pas s maslom ne bi progutao te, osobito, pljuvačini po „komunjarama“, demokraciji i svemu tzv. lijevom, zelenom i žutom najviše/najglasnije se nadmeću upravo bivši tzv. crveni presvučeni u tzv. denver plavo i crno da crnje ne može biti. Sic transit. I još je nešto isto u bivšem i preokretnom, novohrvatskom režimu: isti ljudi se od mandata do mandata motaju na istom sljemenu države i politike. Neki od praskozorja tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene (npr. Furio Radin je jedini talijanski parlamentarac od 1992. godine, uvijek uz vlast), i bez obzira na to što je država desetljećima u očitomu gospodarskom i moralnomu slobodnom padu. Da nije zloslutno i tragično, valjda bi bilo smiješno opet, svaki put iznova slušati isto: zalažemo se, predložit ćemo, promijenit ćemo, očekujemo, osnovat ćemo, stručno povjerenstvo će predložiti, savjetovat ćemo se, dat ćemo u zadatak, itsl. Ništa od toga. Ti koji nisu znali, željeli ili mogli dosad, neće znati, željeti i moći ni odsad. Fatamorgana za hlebince!? Politički grješnici i kameleoni samo trče počasni krug.
