Izbori u Bosni i Hercegovini nešto su tragičniji od izbora u Republici Hrvatskoj, ali oni, baš kao svaki izbori, u potpunosti odgovaraju političkoj i društvenoj stvarnosti zemlje u kojoj se izbori odigravaju, odnosno, potpuno jednoznačno rečeno, rezultati izbora odgovaraju stanju javnog uma te države.
Bosna i Hercegovina je upravo ono, ni više ni manje, što su rezultati izbora pokazali. Javni um Bosne i Hercegovine je u neredu, on sublimira destruirani jugoslavenski duh nakon smrti Jugoslavije. Taj um je um smrti.
Bošnjaci, Srbi i Hrvati Bosnu i Hercegovinu ne doživljavaju kao državu, između ostalih, Bošnjaka, Srba i Hrvata, nego kao poziv da Srbi prošire Srbiju, Hrvati Hrvatsku, a Bošnjaci, pak, poziv da stvore neki derivat islamske države.
Svi oni su bez BiH lažni, i svi oni, bez cjelovite Bosne i Hercegovine, druge države nemaju, jer niti jednom od ovih triju naroda matična država nije ona za kojom žude, nego je to upravo ona koju trenutno destruiraju – BiH.
Hrvati iz BiH nisu Hrvati kojima je Hrvatska matična država, niti će im to ikada biti, njihova matična država je Bosna i Hercegovina, isto vrijedi za Srbe i za Bošnjake.
Tragikomično je bilo promatrati koliko su uzaludne energije, proteklih mjeseci, uložili hrvatski političari iz Hrvatske, trudeći se dokazati kako o rezultatima izbora u Bosni i Hercegovini ovisi sudbina i opstanak hrvatske države.
Sudbina hrvatske države ovisi isključivo o rezultatima izbora u hrvatskoj državi. Bosna i Hercegovina nije hrvatska država, baš kao što nije niti hrvatska kolonija, ona je država Hrvatima iz Bosne i Hercegovine.
Paradoksalna je situacija da jedna tranzicijska država, kao što je to Republika Hrvatska, koja još uvijek ne zna što je demokracija, jer da zna, zasigurno demokraciju ne bi poimala kao zaborav stranačke korupcije HDZ-ovog tipa, jer bez tog zaborava ta koruptivna stranka ne bi mogla na biralištima i dalje biti birana, određuje nekoj drugoj državi što je to demokracija.
Svugdje gdje je HDZ, tu je i korupcija. Razlika je što u Hrvatskoj HDZ-ova korupcija krade u kunama, dok u Bosni i Hercegovini krade u konvertibilnim markama.
Plenković je odlučio europeizirati koruptivnu političku družinu tako da ona više ne krade u kunama, nego u eurima. To je sav njegov prilog tzv. borbi protiv korupcije – potrudio se europeizirati valutu u kojoj će se krasti.
U ovakvim okolnostima manje je bitno što je Komšić, kao hrvatski predstavnik, očito izabran glasovima Bošnjaka, a ne Hrvata, puno je bitnije što predstavnici desnih političkih opcija u RH smatraju da Hrvate, neovisno gdje se oni nalaze, spasiti može jedino i isključivo HDZ, svi ostali su u Hrvatskoj nepoželjni.
Budući da HDZ spašava korupcijom, ne čudi što prohadezeovski orijentirani političari, sasvim je irelevantno jesu li svjesni, polusvjesni ili nesvjesni vlastite orijentacije, dožive psihotične epizode kada im, neka druga politička korupcija, u matičnoj državi ili u državi koju doživljavaju kao koloniju, izabere nekog njima nepoželjnog političkog predstavnika.
Čović i Čovićevi su poželjni, Komšić nije poželjan. Bi li Most ikada tražio da se, primjerice, Dragan Čović proglasi nepoželjnom osobom u Hrvatskoj zbog onoga što desetljećima radi Hrvatima u BiH? Naravno da ne bi. Njima smeta Komšić, i to isključivo zbog toga što pripada drugom spektru političke korupcije – onoj koja ne odgovara Čoviću i HDZ-u. Hrvati su, prema ovakvim političkim parazitima, osuđeni na parazitski horizont HDZ-a.
Nama ne trebaju novi izborni zakoni, nama treba drugačija svijest, ona koja će proizlaziti iz samopoštovanja. Samopoštovanje se ne grupira oko korupcije. Čović parazitira na Hrvatima iz BiH bez samopoštovanja, jer ni sam nema samopoštovanja, baš kao što na tim istim Hrvatima bez samopoštovanja parazitira i Komšić, jer ni on nema samopoštovanja.
Zašto je jedno parazitiranje Hrvatskoj i Hrvatima poželjno, a drugo nije? Pa zato što politički paraziti bez samopoštovanja u Hrvatskoj samo jedno parazitiranje proglašavaju domoljubnim i državotvornim. Istina je da su svi paraziti isti, razlike su minimalne.
Slažem se s fra Dragom Bojićem kada kaže kako su ”svi balkanski narodi taoci prošlosti” te kako ih ta prošlost ”ne uspijeva urazumiti”. Politički paraziti žive u prošlosti, zato što ne žive u povijesti, njihova sadašnjost je stalni prošli početak.
Kada netko živi u sadašnjosti koja je prošlost, nije riječ o pamćenju, nego o zaboravljanju. Samo ljudi koji nisu u stanju pamtiti što se dogodilo, žive u stalnom započinjanju prošlosti.
Upravo ovo se zbiva u Bosni i Hercegovini, ali i u Hrvatskoj. Nama su svi budući izbori prošli izbori, osuđeni smo na biranje zaboravljene prošlosti. Čović i Komšić su ljudi prošlosti, zaboravljene prošlosti. Zato su birani, na isti način i od istih onih koji ne pripadaju povijesti.
Ovaj fenomen je ponajbolje objasnio Friedrich Nietzsche. Historijsko mišljenje, kao mišljenje zapamćene prošlosti, čovjeku omogućava da se prisjeti onoga što su drugi prije njega činili, baš kao i ono što je on sam činio u ljudskom svijetu.
Ljudski svijet, kako to kaže fra Drago Bojić, balkanskih naroda, lišen je historijskog mišljenja, on je potpuno predan usidrenosti u stalno započinjajuću prošlost. Svi naši politički izbori su, u evolucijskom smislu, izbori biranja istog od strane nehistorijskih ljudskih bića od kojih je i sama evolucija odustala.
U BiH će se stalno vraćati Komšić, Dodik, Čović, Izetbegović, u ovoj ili u onoj formi, u ovom ili onom imenu. Hrvatskoj će se neprestano vraćati HDZ, u ovoj ili u onoj formi.
Tako će biti sve dok ne postanemo historijska bića kojima sjećanje na HDZ, Tuđmana, Čovića, Dodika, Karađića, Izetbegovića, Plenkovića, Sanadera, Plenkovića, Vučića, Komšića itd. ne postane opomena koga i što ne smijemo birati.
Historijska bića su bića samopoštovanja, takva bića pamte i napreduju. Jedino historijska bića imaju sadašnjost. Naši izbori nisu izbori sadašnjosti, oni su posve lišeni samopoštovanja, zato se stalno ponavljaju. Prokletstvo ponavljanja je jedina stalnost balkanske nezapamćene prošlosti. Tako će biti sve dok se, kako to kaže fra Drago Bojić, ne urazumimo.
