Politika pomorbe

Podmukla je podsvijest stvar. Kad-tad ti uvali. I nitko nije imun ni otporan na njezino izdajničko djelovanje. Tako ni oni koje volimo nazivati najvišim državnim dužnosnicima. Pa je, eto, i našu predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović nezgodno zaskočilo u svečanom času obilježavanja prve godišnjice vladanja, ima tomu neka dva tjedna. Bila je to, sjetit ćete se. patetična ceremonija otkrivanja biste Franje Tuđmana na Pantovčaku, natopljena pompoznim domoljubnim kičem, u kojoj je predsjednica egzaltirano blagoglagoljila o jedinstvu, puštajući da joj se niz medna usta cijede biseri o zajedništvu i zajedničarstvu.

Ovdje ćete se opet prisjetiti da je to bilo svega koji dan nakon što je u opširnoj epistoli, otpisujući Miloradu Pupovcu, lijepo objasnila svim manjinama u društvu da su sami krivi za sve ružno, loše i opasno što im se događa. Oni, naime, koji vjeruju da mogu misliti, govoriti i raditi što požele, strpljivo je u pismu objašnjavala predsjednica, s punim pravom završe s hračkom na čelu ili nasred ulice glasno spomenutom materom četničkom. I još su dobro i prošli, poučava u svom programatskom tekstu šefica države.

No, da se vratimo na njezinu veliku obljetnicu u kojoj je uznosito govorila o Tuđmanovoj politici pomirbe i svojoj, na nju nastavnoj, politici zajedništva. Kako i priliči velikim mislima, red je da ih citiramo: “Moja je politika zajedništva koja se nastavlja na tu politiku pomorbe, ups, pomirbe... Politika zajedništva o kojoj govorim neprestance tijekom ovih godinu dana je iznimno bitna. Jer ona ne znači ni blizu jednoumlje, ona ne znači da jednako mislimo, ona jednostavno znači da svi zajedno radimo u cilju bolje hrvatske domovine”.

Nevolju s podsvješću tih je dana imao i časni predsjednik Hrvatskog sabora Željko Reiner pa je i njega u jednoj radijskoj emisiji trefio lapsus linguae, kada je govorio kako “svakoga dana svjedočimo raznim aferama korupcije upravo sa strane HDZ-a, pardon, sa strane SDP-a...”. Gaf uzoritog akademika ovdje je samo u funkciji fusnote što pokazuje da je podsvijest uvijek jača i s istinom koju nosi nepogrešivo nađe način da izbije na površinu pa ćemo ga do daljnjega ostaviti na margini.

I dok su nam organizatori molitvenih doručaka po parlamentarnim odajama u ovom trenutku manje bitni, na margini ipak ne možemo zadržati činjenicu da nam je na vlast dospjela ekipa koji uspješno čini baš sve da ti ogadi riječ “domovina” i svaki smisao i sadržaj što ga taj verbum sa sobom nosi.

Da ne bude zabune, valja reći da je bivše čelništvo države, bilo ono u Banskim dvorima, bilo na Pantovčaku, svojim nečinjenjem tijekom čitavog mandata dalo nemali obol dolasku ovog opskurnog društvanca na vlast. Umjesto za mentalno zdravlje društva, bivši su vlastodršci, navodni ljevičari i socijaldemokrati, bili zainteresirani isključivo za sebe – hoćeš za spletkarenje i ručkove po fensi-šmensi restoranima, hoćeš za ankete popularnosti. To što im se crna pošast filoustaštva, rigidnosti, šovinizma, isključivosti, netolerancije, mržnje već debelo valjala ulicama nisu nalazili shodnim za primijetiti, još manje bilo što po tom pitanju učiniti. Zato danas i jesu bivši.

Pa zato sada i imamo prvog potpredsjednika Vlade Tomislava Karamarka koji bez uvijanja objašnjava da “onaj tko govori protiv HDZ-a, govori protiv vlastitog naroda”. Ima li još netko kome je prva asocijacija na tu dijagnozu stanja nacije bila ona zloglasna “Ein Volk, ein Reich, ein Führer”? Naknadno je spustio doživljaj za oktavu niže pa je umirujuće i milostivo onima koji “govore protiv vlastitog naroda” poručio da će ih ipak “akceptirati”. Zaglušujući je bio tresak kamena koji nam je pao sa srca shvativši da nam je udijeljena milost “akceptiranih” u ovom društvu i državi, iako je i dalje tamo onkraj u primozgu ostala trepereća zebnja da će nam negdje nekako usput okačiti žutu traku oko rukava, kad je već onaj registar izdajnika, od kojega su bila velika očekivanja, neslavno propao.

Podučio nas je već PP Karamarko da je moral relativna kategorija, a sudimo li po kadrovskim odabirima nove vlasti, u eteričnu zonu smjestile su se i sve druge vrijednosti pristojnog, demokratskog, humanog, civiliziranog društva poput znanja, sposobnosti, poštenja. Pa se politika pomorbe društva i države prelijeva i izvan ideoloških i svjetonazorskih okvira, i počinje napadati svakodnevni život građana.

Jer, što je nego pomor kada ministrica rada provali da ne zna kako se puni proračun i da ima čitav mandat da to nauči, premda u svom portfelju drži više od 40 milijardi proračunskih kuna?

I nije ona jedini eksperiment u novoj vlasti, prije će biti pravilo nego izuzetak. Što potvrđuje, recimo, i ministrica socijale koja nam je odmah saopćila da će “raditi samo na slavu Božju” i koja je do te mjere postala smor sa svojim pozivima na molitvu da joj je čak i biskup Uzinić poručio da malo ohladi s tim moljenjem i, za promjenu, nešto ponekad i radi.

Ili, možda, ministar gospodarstva koji smatra da je u redu otuđiti 40 kvadrata stiropora jer ga daje djetetu hrvatskog branitelja za izgradnju kuće. Za što mu njegov Most objavljuje ushićeno priopćenje da je ponosan na svog ministra.

A ono kad za pomoćnika ministra poduzetništva HDZ-ovci kao sposobnog i uspješnog poduzetnika predstave lika čija je tvrtka u blokadi više od dvije godine i duguje 590.000 kuna?

Ili kad za doministra turizma izaberu notornog šovinistu koji bezočno vrijeđa srpske i japanske turiste, a koji, pak, u tome, skromno i samozatajno, vidi humor i satiru klase Miljenka Smoje. Kao što su humoristični i satirični valjda bili ratnohuškački tekstovi u ST-u u kojima je opravdavao nalijevanje akumulatorske kiseline u srpske civile. Kvalificira ga za dužnost, kaže obrana vladajućih, to što što je puno putovao. Tom je logikom svatko tko je pojeo papriku ili komad piletine ozbiljan kandidat za ministra poljoprivrede, a ako ste ikad operirali slijepo crijevo ili mrenu na oku, nesumnjivo konkurirate za ministra zdravlja.

Ima još dragulja u ovoj vlasti - ministar vanjskih poslova koji gostuje u freak-showu ponosnog neonacista i osuđenog dilera droge i po špranci “ja tebi vojvodo, ti meni serdare” naziva ga enciklopedistom i prosvjetiteljem. Očito je znamenito Sveučilište Sorbonne dramatično spustilo kriterije i standarde.

Ili wannabe ministar branitelja, nakon ekspresnog odlaska sitnokokošarskog ministra iz barake 85G, koji ne vidi problem u činjenici da je prepisao 70 posto diplomskog od kolege, zajedno s tipfelerima.

I predugi je još niz ljudskih i političkih giganta, zasjelih na vlast, koji su sve snage uprli u stvaranje “nove društvene klime” po svojoj mjeri i ukusu.

To se zove pomor, u punom svom sjaju. Tko s takvima želi biti pomiren?

Poseban bombončić je ministar kulture. Čovjek još uvijek oplakuje, evo gazi već 71. godina, našu “najveću nacionalnu tragediju”. Nikako da se oporavi. Ali u radu je spas i lijek, i sav se zato bacio u kurativu. Pa je naš asulan kultur-ministar, meleci mu pjevali, odlučio biti muštulugdžija nove vlasti zadavši sebi odmah u sevap temeljito počistiti ovaj dunjaluk od “medijski sveprisutnih sveznadara”, “uvijek istih verbalnih zlostavljača”, “ljevičarskih doktora opće prakse“, “dokoličarskog kulturnog agitpropa”, “ikona pozne socijalističke kulture prekaljene u SIZ-ovima, partijskim i ostalim komisijama”, “ideološki indiferentnih kulturnih 'poduzetnika'”, “mladih 'postmarksističkih' i 'postjugoslavenskih' teoretičara” i “subverzivnih diverzanata na državni proračun”.

I nije pravo ni poćirio u svoj novi ured, a već je, onako sultanski, merak mu bio, poslao katul-ferman neprofitnim šejtanima. Da se kurtališe svih tih ugursuza koji se ne uklapaju u njegovu “novu nacionalnu paradigmu” u kojoj nema majci sisanja nezamislivih iznosa proračunskih para. Osim, bezbeli, za njegovu zamjenicu koja je za intendanture u zagrebačkom HNK sebi i bliskim suradnicima uz masne plaće isplaćivala i izdašne honorare za posao koji im je ionako već u opisu radnog mjesta.

A nije baš ni da obadaje što se sav pristojan kulturni i umjetnički svijet digao protiv njega. Ne begeniše on njih, kako im je na vrijeme lijepo i rekao - “mene kao ministra zapravo ne zanimaju banovićke, viskovići i frljići...”. Nakotilo se tih zijanđera, sve jedan gori od drugoga. Hoćeš Dunja Vejzović, hoćeš Enes Kišević, hoćeš Leon Lučev, hoćeš Nina Violić, hoćeš Edo Popović, hoćeš Krešo Dolenčić, hoćeš Rade Šerbedžija, hoćeš Rajko Grlić, hoćeš Vitomira Lončar, hoćeš Siniša Labrović, hoćeš Ella Svalina, hoćeš Urša Raukar, i još kojekakve fukare i hajvana, domaće i strane, skoro pet hiljada komada tu se nađe. I ne zna to više što bi od asiluka pa bi sad šehide glumatalo. A zna naš ministar, od hafiza mudriji, da to samo kidiše na hrvatske pare, a za Jugoslavijom i komunizmom leleče. Da im nije u buđelar dirao, ni belaja ne bi bilo. Niti bi im smetao njegov žal za ustašijom, negiranje antifašizma, crna kapa na glavi i sve druge izmišljotine što su mu te haramije pripisale.

Sve je jasno našem efendiji u Runjaninovoj pa mu na čelo jedne od glavnih instuticija u resoru kojim vlada, HRT, dolazi dosadašnji šef zinalučkog HNiP-a. I bit će napokon sve u redu, inšalah! A mi ćemo i dalje, kako nam je iz HDZ-a jasno preporučeno, “pjevati borbene”. I premda su na prepad, gotovo nasilno, u suspektnoj proceduri, osvojili HRT, iz HDZ-a poručuju da još ne slave. “Slavit ćemo kada uskoro riješimo i Hinu”, samozadovoljno nam je objasnio jedan HDZ-ov potrčko.

A nije da smo mi nešto zahtjevni. Tražimo samo malo slobode, u onom njenom praiskonskom obliku. Baš onako kako je to u romanu “Sloboda” opisao Jonathan Franzen: “Možda i jesi siromašan, ali ono što ti nitko ne može oduzeti je sloboda da zajebeš svoj život kako god želiš”. E, vidite, nama i to uspijevaju uzeti. I zato krajnje ozbiljno valja shvatiti naravoučenije Kolinde Grabar Kitarović što ga je nehotično izvalila: tek nakon domoljubne pomorbe doći će i do pomirbe.