Prozapadni liberali sebe smatraju ljudima od principa. Iskreno mrze Vladimira Putina, sve domaće, od kulture do šljivovice, a najveći im je neprijatelj crkva ili bilo koja vjerska zajednica osim židovske, koja se voli uz paradoks o uspostavi „jedine demokracije i sekularne države“ na Bliskom istoku, iako je nastala na Talmudu. Ruska i srpska pravoslavna crkva, barem u Europi, su arhineprijatelji „Liberalne garde“ koja, jednako iskreno kao što mrzi spomenuto, voli borce za slobodu kao što su Kurdi, Albanci i Ukrajinci, europske vrijednosti i mlade političare na biciklima koji, kako je slučaj u Zagrebu, praveći biciklističke staze napraviše opći kaos u prometu.
Ne možete ih nazvati "opozicionarima", osim možda kao skraćenicom za "opozicioni poremećaj ličnosti". No, izraz “liberali” također je netočan. Ta svita, prema njihovim uvjerenjima, više teži autoritarizmu, grubom gušenju svakog drugačijeg mišljenja. Smiješna riječ "kreaklijat" također nije prikladna, jer to nije klasa poput proletarijata ili inteligencije, već labava zajednica istomišljenika, koja ujedinjuje ljude različitih profesija i različitih razina obrazovanja. Kreaklijat je inače nova društvena skupina individua s iPhoneom, nekoliko računa na društvenim mrežama, pomodnim šiškama, zapadnim automobilom na kredit, ali gladna i bez pravog zanimanja.
Možda bi ih bilo ispravnije nazvati "partija". Sada se “partijom” naziva sam vrh „naše“ inteligencije, onog dijela poznatih osoba koje se rukuju s američkim veleposlanikom, koje svjesno pomažu Sjedinjenim Državama da projiciraju svoju meku moć na vlastitu zemlju. No, osim male družine, postoji i velika družina ljudi koji nikada ne bi ni pomislili uzeti kolačiće američke ambasade.
Oni sebe smatraju ljudima od principa. Vole civilizirani Zapad i potpuno nezainteresirano mrze “Putinovu Rusiju”, „Orbanovu Mađarsku“, „Vučićevu Srbiju“,… nastavite niz sami. Za to ih nitko ne plaća i ne nadaju se zauzimanju bilo kakvih pozicija nakon pobjede nad “režimom”. Kada ih nazovete nacionalnim izdajnikom, budu ogorčeni, jer ne radi se o njima. Oni imaju principe i stavljaju ih iznad svog materijalnog blagostanja, barem dok ne dođe do ozbiljnih rizika ili troškova.
Problem tih uglavnom javnih osoba, akademika i bivše partijske buržoazije i njihovih medijskih portparola je u tome što nisu u stanju pošteno formulirati svoje glavno načelo, svoju glavnu ideju.
Oni ne zagovaraju slobodu govora, kao Voltaire, uvije i pod svaku cijenu, jer bi ta „inteligencija“ rado ušutkala, na primjer, kanal RT, koji je upravo zaživio na Balkanu, ali i sve blogove i račune na društvenim mrežama onih koji su po izboru i uvjerenjima u suprotnom taboru.
To nije ni humanizam, jer je liberalna „inteligencija“ potpuno ravnodušno promatrala kako bombardiranje Donbasa, još od 2014. godine, tako i nedavnu likvidaciju ruskih zarobljenika.
To nije ni demokracija, jer “liberali” nedvosmisleno više vole Obojene revolucije nego demokratsku proceduru izbora. Naime, volja naroda nije bitna ako narod ne glasa kako oni žele. Najveći skandal je bilo nedavno dvostruko brojanje glasova u Republici Srpskoj u Bosni i Hercegovini, gdje se farsa protegla na ponovljeno brojanje glasova u sarajevskoj Zetri, ali svejedno. Rezultat je bio poražavajući.
Ako napravite popis njihovih izjava o raznim političkim pitanjima, ustanovit će da im stav približno odgovara stavu američkog State Departmenta.
Međutim, ako vrh ove „liberalne garde“ nazovete suučesnikom Sjedinjenih Država, oni će se uvrijediti. Ne pomažu Sjedinjenim Državama, a još manje primaju pakete džema i kolačića iz inozemstva. „Slučajno“ se događa da pristojni ljudi imaju približno iste poglede na politiku kao State Department.
Zašto je čudno da ti „pristojni“ ljudi razmišlja otprilike isto smjeru kao „pristojni“ političari u „civiliziranim“ zemljama?
Djelomično će biti i u pravu. Neki od njih stvarno ne pomažu Sjedinjenim Državama osobno. Ali zato pomaže mlada liberalna garda, bolje rečeno „liberalni talibani“ s kojima ovi gurui liberalizma stalno komuniciraju, a čije mišljenje cijene. Tako da danas u Rusiji, ostale zemlje neću ni spominjati jer bi niz bio predugačak, imate one koji su sigurni da "Putin mora otići". Njihovi učitelji i idoli nekritički prihvaćaju njihovo mišljenje kao svetu istinu, jer oni su njegova partija, a pravila partije su zakon.
Ljudi su društvene životinje. Istraživanja pokazuju da nam je mišljenje kolektiva od velike važnosti. Poznati su ilustrativni eksperimenti koji potvrđuju kritičnu ovisnost većine ljudi o mišljenjima drugih. Ako 5 ljudi kaže da je zeleno crveno, onda će ovaj ponoviti isto, čak i ako je s njegovim vidom sve u redu.
Tada ni on sam neće moći objasniti zašto je lagao, jer su proradili instinkti. To je sve. Ako osobu udarite čekićem po koljenu, noga će se trzati. Ako ga stave unutar stranke, prihvatit će stranačka uvjerenja kao svoja. To nije politika, to je fiziologija.
Neki ljudi, kao što je nekoliko postotaka stanovništva, a oni se s pravom smatraju ekscentricima, stvarno se mogu osloniti ne na mišljenja drugih, već na apstraktna načela. Uporni pacifist, na primjer, protivit će se ratu u Jugoslaviji u bilo kojoj verziji, ratu u Iraku, bit će protiv ukrajinskog bombardiranja Donbasa i protiv ruske specijalne operacije u Ukrajini. Htio to ili ne, glup ili pametan, pacifist je uvijek i bez iznimke dosljedno protiv rata.
Međutim, naš liberal će se ljutito usprotiviti specijalnoj operaciji u Ukrajini, ali će istovremeno, makar malo, podržati slične izraelske specijalne operacije i još neke „borbe za slobodu“ iza kojih stoji NATO. Jedini princip mu je da su njegovi ljudi uvijek u pravu. Izraelci su njegovi pa su u pravu. Rusi nisu njegovi, pa njihovo mišljenje nije bitno. Ako su mu slogani u suprotnosti s činjenicama ili logikom, tim gore po činjenice i logiku. Njihovo pleme i njihov čopor su prioritet broj jedan i sve ostalo mora nestati.
PS Tražeći fotografiju za članak pronađoh knjigu „Liberalni fašizam“ poznatog američkog publicista Jonaha Goldberga u kojoj govori kako je Zapad zarobljen idejama liberalnog fašizma, tko ga financira i kakve to posljedice može imati na cjelokupnu svjetsku zajednicu. Sumnjam da postoji prijevod u nas, ali bi trebalo čuti što on kaže na ovu tezu, oko koje se slažemo, barem u terminu, iz američke perspektive.
