Portal Istramet u članku “Klimatsko ludilo izmiče kontroli, a od globalnog zatopljenja mogli bi imati brojne koristi”, pored manjih troškova grijanja, produljenja turističke sezone te potapanja jadranskih obala koje  “zapravo i nije neki problem” (!?), navodi jedan od omiljenih mitova o prednostima porasta ugljičnog dioksida u atmosferi.
“[P]oljoprivreda može prosperirati… CO2 nije štetan plin, on je hrana biljnom svijetu”.

Da, CO2 jest jedna od osnovnih sirovina rasta vegetacije, odnosno fotosinteze. Točno je i da većina poljoprivrednih usjeva prema tipu fotosinteze spada u C3 biljke. A one bi čak trebale zbog viška CO2 u atmosferi, trošiti i manje vode.

I, da, Zemlja je od industrijske revolucije naovamo, najviše zahvaljujući emisijama CO2, postala zelenija. No, to samo na prvu zvuči kao dobra vijest.

Konkretno, biljke danas pretvaraju 31 posto više CO2 u organsku tvar nego prije tog povijesnog prevrata. Ovaj podatak prije par godina dočekan je s ovacijama od strane promicatelja interesa industrije fosila na štetu znanosti o klimi, od Heartland Instituta do Competitive Enterprise Instituta. Međutim, znanstvenici uključeni u ovaj projekt mjerenja poručuju da su ovi instituti izvukli krive pouke iz njihovih saznanja.

Kad kemoterapija uspijeva usporiti rast vašeg tumora za 25 posto


Voditelj istraživačkog tima Kalifornijskog sveučilišta, Elliott Campbell, potvrdio je New York Timesu da se količina CO2 koju usisavaju biljke povećava s povećanjem broja elektrana na fosile, odnosno povećanjem emisija. Ugljik koje biljke pohranjuju zahvaljujući ovoj vrsti “gnojenja” procijenili su na 28 milijardi tona godišnje. To je triput više od ugljika pohranjenog u svim usjevima, koji se požanju u jednoj godini. Međutim, taj efekt još uvijek pokriva tek četvrtinu emisija, što znači da su biljke u stanju “probaviti” samo ispušne stakleničke plinove jedne Kine i da ne mogu zaustaviti klimatske promjene. Dakle, usprkos bujanju vegetacije udio CO2 u atmosferi raste zabrinjavajućom brzinom i na razinama je koje ne bilježimo milijunima godina.

NYT je Campbellove poruke pojednostavio na sljedeći način: to je kao da se radujete zato što je “kemoterapija uspjela usporiti rast vašeg tumora za 25 posto”.

“Ono što me plaši jest što znam da ovo neće trajati dovijeka”, kaže doktor Campbell. Osim što fotosintezom biljke apsorbiraju CO2, one ga noću ispuštaju u procesu disanja. A ako respiracija dostigne fotosintezu po količinama CO2, ovaj “ogromni rezervoar ugljika mogao bi se razliti po našemu zraku”, kazao je.

Što stiže na stol nakon gnojenja ugljičnim dioksidom


Biljke ne žive samo od ugljičnog dioksida. Upravo zbog respiracije i vraćanja CO2 u atmosferu, Elliott Campbell vjeruje da su zasluge emisija u rastućim poljoprivrednim prinosima malene, dok najvažniji faktori ostaju navodnjavanje, gnojiva i pažljiv odabir sjemena. On upozorava da biljke gnojene ugljičnim dioksidom ne mogu same od sebe povući više dušika, osim ako se on ne dodaje tlu. Osim toga, postavlja se i pitanje mogu li biljke u uvjetima povišenog CO2 povlačiti dovoljno dušika svojim metaboličkim procesima, čak i kada ga imaju dovoljno u zemlji zahvaljujući gnojenju. Pojedina istraživanja pokazuju da ne mogu, što se naziva i gušenjem.

No, i drugi nutrijenti koji su ključni za kvalitetu namirnica, a time i zdravlje ljudi, već sada nedostaju u biljkama presudnim za prehranu svijeta. Istraživanje koje je predvodila profesorica Kristie Ebi sa odjela globalnog zdravlja Sveučilišta u Washingtonu ukazuje na pad njihove kvalitete.

“Promatrali smo više vrsta riže – a to su najpopularnije vrste koje se jedu u Aziji – i potvrdili smo nalaze drugih studija: da su proteini, željezo i cink u padu… I prvi puta smo zapazili pad ključnih B vitamina zbog veće koncentracije CO2”, izjavila je Ebi. Drugim riječima, CO2 povećava udio ugljikohidrata i pretvara usjeve u – junk food.

Znanstvenici sa Stanforda procjenjuju da bi nedostatak željeza i cinka do 2050. godine mogao za dodatnih 125 milijuna ljudi diljem svijeta značiti povećanu osjetljivost bolesti poput malarije i upale pluća, kao i preuranjene smrti. Ponovo će najviše patiti Afrika i Jugoistočna Azija, baš kao i u slučaju suša. Voda je, naime, važna za rast biljaka barem koliko i CO2.


Kada zeleno prelazi u smeđe


A osim što je svijet pozelenio, pojedini njegovi predjeli postaju smeđi, dok se porastom temperature na pojedinim dijelovima Zemlje topi i broj dana pogodnih za rast biljnoga svijeta. Oko pola milijarde ljudi je 2015. godine živjelo u podnebljima koja su “načeta” dezertifikacijom između 1980-ih godina i 2000-ih (IPCC), uglavnom u Africi i Jugoistočnoj Aziji. Nadalje, klimatske promjene pojačavaju i degradaciju tla, najviše u obalnim te sušnim područjima, riječnim deltama, ali i predjelima permafrosta.

Znanstvenici su zato izrazito zabrinuti za Arktik, jedan od najvećih rezervoara ugljika na svijetu. Arktički je pojas zbog porasta temperatura među prvima pozelenio, no nakon prvotnog procvata vegetacija je počela propadati. To se također tumači rastom temperature [1, 2]. Naime, radikalniji vremenski uvjeti donose više oluja i gromova pa uzrokuju više požara. Toplo vrijeme pogoduje očuvanju larvi pa su i najezde štetočina sve ranije i razornije. Toplinski valovi usred zime donose lažna proljeća i uzrokuju preuranjeno listanje u periodima kada bi vegetacija trebala mirovati.

Zagrijavanjem i gubitkom leda Arktik ostaje i bez važnog albedo efekta, odnosno sposobnosti odbijanja Sunčeve svjetlosti, a prelazak sa zelene boje na smeđu dodatno prijeti zadržavanjem topline umjesto hlađenja. Albedo efekt je, primjerice, važan i pri odlučivanju gdje saditi koja stabla kako bi ona doprinijela smanjenju globalnog zatopljenja, umjesto njegovom povećanju.

A tamnija, smeđa boja nakon propadanja vegetacije već sada nije stvar samo najhladnijih i najtoplijih krajeva svijeta, iz kojih vegetacija “seli” prema polovima zbog nedostatka vode.. Tim kineskih znanstvenika koji je proučavao satelitske snimke tokom tri desetljeća – između 1982. i 2013. godine – upozorio je da zeleni trendovi ne samo prethode smeđima, već ih i maskiraju.

“[U]sprkos tome što je većina tla pokrivena vegetacijom pokazala trend ozelenjavanja, preokreti iz zelenog u smeđe su se dogodili na svim kontinentima i zauzeli su daleko veće područje od preokreta iz smeđeg u zeleno… Kako je suša najvjerojatniji glavni uzrok trenda posmeđivanja, rast globalne vegetacije je u opasnosti od preokretanja iz dugoročnog ozelenjivanja u dugoročno posmeđivanje u toplijoj budućnosti.”

Ne žive biljke samo od CO2


U budućnosti, upravo je pšenica, na koju se poziva članak Istrameta, u opasnosti zbog rasta temperatura. Pojedine C3 biljke, poput duhana i pamuka, pokazale su da enzimi koji provode fotosintezu u njihovim listovima prestaju funkcionirati već na temperaturama između 35 i 40 stupnjeva Celzijevih. No, o kojoj god da se biljki radi, CO2 nije jedini potreban za njen rast.

Dakle, zelenija Zemlja zbilja zvuči divno, ali revizija optimističnih najava o nadolazećem zelenom obilju zbog povećanja atmosferskog CO2 pokazala je da se radi o drastičnom pojednostavljenju.

Biljkama je potrebna svjetlost, voda, CO2 i gnojivo, a svatko tko ima vrt ili biljku u stanu zna koliko je važna prava ravnoteža ovih komponenti, kaže profesorica Sarah A. Green sa Tehnološkog sveučilišta u Michiganu. Tvrdeći da se znanstvenici u poljoprivredi prilično slažu da negativne posljedice klimatskih promjena nadmašuju malenu korist koju biljke mogu imati od većih količina ugljičnog dioksida, Green podsjeća da će toplija klima od nabrojanih varijabli najmanje promijeniti dotok svjetlosti, ali najviše vode.

“Nikakva količina gnojiva ne može pomoći biljci koja nema vode”, kaže ona.

faktograf