Kad se politika nađe u stisci, jer ne zna, ne želi ili zbog bruxelleskih direktiva ne smije skinuti svojim stanovnicima neokolonijalne negve jeftine radne snage na minimumu za preživljavanje i mase potrošača bofla iz zapadnog uvoza - a RH politika je u toj stisci od tzv. samostalnosti - zločesto se sjeti demona davno propalih ideologija, prekraja izmišljene mitove, eskulpira avetinje daljnje i bliže povijesti i maltretira publikum tim i srodnim budalaštinama. Eda bi se izbjeglo odgovor(nost) za životno - sada i ovdje.
Vicepremijer iz srpske narodne manjine Boris Milošević u Knin rame uz rame s Hrvatima - predsjednikom RH Zoranom Milanovićem, premijerom Andrejom Plenkovićem i umirovljenom generalskom legendom Antom Gotovinom - na proslavu 25. obljetnice VRA Oluje. Zoran Milanović pak s vicepremijerom i ministrom hrvatskih branitelja Tomom Medvedom koncem kolovoza u, zaselak Grubore nedaleko od Plavnog komemorirati zvjersko ubojstvo šestero srpskih civila pozne dobi koje su 25. kolovoza 1995. masakrirali specijalci ATJ Lučko pod zapovjedništvom Mladena Markača i Željka Sačića. Koncem rujna pak, premijer Plenković će odati počast u ime hrvatske države u Varivodama, gdje su ubojice u odorama Hrvatske vojske 28. rujna 1995. mučki usmrtile devetero srpskih civila starije dobi, a 27. kolovoza 1995. u obližnjem Gošiću sedmero starčadi srpske nacionalnosti. Ni za jedan od tih zločina nitko nije odgovarao niti su u prošlih 25 godina uopće podignute optužnice, iako je mačji kašalj - da je bilo/ima tzv. političke volje - sankcionirati ubojice.
Ovogodišnji jubilarni Knin, pa državna svijeća u Gruborima - za koje se ubojice točno zna tko su, a zapovjedna je odgovornost sudski otklonjena unatoč dokazima o muljanju, zataškavanju, "demenciji" svjedoka, etc. - te u Varivodama navodno su brašno i sol u tijestu tzv. nove/ozbiljne/ljudske državne politike radi, napokon, hrvatsko-srpskog pomirenja i zajedničke bolje budućnosti svih žitelja Bijedne Naše. Bez obzira na njihovu etničku, je li, polit-ideološku, svjetonazorsku, rodnu, vjersku, etc. različitost. Više no ikad od one indikativne tribine dobrodošlice haaškom nedužniku Anti Gotovini ovih se dana urbi et orbi u političkim diskursima i medijima citira s tim u vezi generalov apel na razum i hrvatsko-srpsku snošljivost: "Rat je završio, okrenimo se budućnosti!" Trebalo je 25 godina, četvrt stoljeća da se na zajednički stol donesu necrvljivo brašno i čista sol eda bi država i politički prvaci hrvatskih Srba počeli mijesiti tijesto i ložiti krušnu peć za ispeći - pogaču pomirenja? Je li moglo i prije tako? Jest.
I jest da ovo nije prvi takav pokušaj, pa valja uzeti sa zericom rezerve političku provalu optimizma i medijsku nekritičnost. Još ništa nije gotovo niti je itko ovlašten vikati hop, a još nije skočio. Hrvatsko-srpski odnosi u suštini nisu tijesto koje se može zamijesiti iz verbalnog političkog brašna i soli eda bi pogača bila dobro ispečena. I jestiva još dugo pošto se izvadi iz krušne peći. Tim više, jer dnevna praksa hrvatsko-srpskih odnosa nije isto što i hrvatsko-srpski odnosi pod političkim sitnozorom gdje se oštrina dade prilagođavati kako trenutno najbolje odgovara onomu koji ih gleda. Vukovar i Knin - dvije ikone Domovinskog rata koje političarima već puna tri desetljeća gotovo isključivo služe kao lopta hrvatsko-srpskih odnosa za neodgovorno šutiranje - možda su najegzaktniji primjer grube i krajnje manipulativne "domoljubne" igre sudbinama Hrvata i Srba u zajedničkoj domovini na koju, je li, nemaju jedni više prava od drugih. U njoj hrvatski Srbi nisu gosti Ruže Tomašić (svojedobna predizborna poruka iz Slatine) i ucrnjenih joj istomišljenika, nisu remetilački čimbenik (ustaški alibi u tzv. NDH za genocid nad tom manjinom, životan još i danas u desetak posto trknutih glava u RH) kao što nisu ni Hrvati istočno od tzv. demarkacijskog limesa tzv. Velike Srbije Virovitica-Karlovac-Karlobag. Ali, daj u to uvjeri armiranobetonsku svijest tih - s obiju strana patološke h-s mržnje - koji će si prije sami izvaditi oči i odrezati jezik, nego što će pristati i na sâm suživot, kamoli normalan život Hrvata i Srba u zajedničkoj domovini RH. Takvi, da im se zaprijeti i Golim otokom - dobro, s konc-Jasenovcem je valjda zauvijek gotovo!? - neće uzeti u usta ni najmanju mrvicu pogače hrvatsko-srpskog pomirenja što su je nakanili ispeći Andrej Plenković s novom/starom tzv. stabilnom saborskom većinom, Zoran Milanović i Milorad Pupovac (koalicijski SDSS) na čelu političkog tzv. mainstreama hrvatskih Srba.
Dakako, manje je važno - ako ne i sasvim nevažno? - što desetak posto "domoljuba", tzv. suverenista, domovinskopokretnih, "ćuprijaša" i takvih, je li, zadrtijih u biračkom korpusu navodno cca 3,8 milijuna birača nema pravi pojam o tzv. hrvatskom narodu, na koji se pozivaju danonoćno, a uovaj ih na biralištima neće pa neće. Vukovar i Knin - rekosmo dvije ikone Domovinskog rata kojima se politikantski manipulira uglavnom kad treba HDZ-u za izbore, pa su hrvatsko-srpski odnosi naizmjence "dobri" i "loši" - glasom naroda redovito izvrću ruglu stranačke politike što im dolaze soliti pamet o tomu kako se Hrvati i Srbi (ne) trebaju voljeti, kako (ne) trebaju živjeti. Mediji najčešće o važnim obljetnicama prenesu vox populi iz svojih anketa, pa se čuje kako tzv. obične/male ljude - osobito mlade rođene u ratu i poslije njega - u Vukovaru/Kninu "ne zanima tko je koje nacije, tko je Hrvat/Srbin, nego je li čovjek ili nije", "zanima nas kako živimo i kakva nam je budućnost u našoj domovini", "politika nam se zgadila, stalno nas vraća u prošlost od koje nema nikakve koristi", "mi se ne trebamo ni s kime miriti, jer se nismo ni svađali", etc.
Plenković, Milanović i Pupovac, je li, sada mijese pogaču i unaprijed je - još nezamiješenu i neispečenu - nude Hrvatima i Srbima kao neku vrst hostije, a ove niti ne pitaju jesu li se ispovjedili. Ili, trebaju li uopće ići na ispovijed, ako su u njihovo ime (z)griješili njihovi politički vođe. U ratu itekako, za koje je grijehe malo tko "naš" odgovarao - ako jest, onda je to bila farsa od suđenja (vidi slučaj ratnog zločina nad obitelji Mihajla Zeca u Zagrebu, ratni zločin Mihajla Hrastova na Koranskomu mostu u Karlovcu, za Grubore, Varivode, Pakračku Poljanu, etc.) i izdržavanja kazne - a neposredno po okončanju VRA Oluje pogotovo. DORH ima popis 33 takva ratna zločina "hrvatske strane" nad stotinama srpskih civila, mahom starije dobi, za koje su u 25 godina osuđena samo dva počinitelja: jedan pravomoćno, drugi nepravomoćno. Osim rečenih šestero starčadi u Gruborima, devetero u Varivodama, osmero u Gošiću, 18 je ubijenih u Golubiću, po desetero u Žagroviću i Uzdolju, tridesetak na cesti od Gline prema Dvoru, 14 u Kijanima, etc. Hrvati, dakako, imaju isto takav jeziv popis svojih nedužnih žrtava što nikako ne smije značiti izjednačavanje krivnje za zločine ni prestanak progona počinitelja i svih koji su to naredili/dopustili zločine ili su ih zataška(va)li.
Ni za većinu ratnih zločina nad Hrvatima još nitko nije odgovarao, što također ne smije biti alibijem tipa "oni su prvi počeli", odnosno "oni su ubijali naše, mi smo ubijali njihove, milo za drago, pa"... Haaški sud je nakon obustave rada dostavio državama bivše SFR Jugoslavije mnogo dokumenata, obvezao ih na nastavak obrade predmeta i procesuiranje "svojih" ratnih zločinaca. RH nije izuzet od te obveze, kao ni pravosuđe ostalih zaraćenih strana, pa svi "domoljubi" krvavih ruku jamačno više ne spavaju mirno budući da ratni zločini - ne zastarjevaju. Neki od tih čija savjest nije mirna, a ruka pravde još ih ne dotiče, bacili su se u politiku i radikalno se pjene protiv tzv. pomirenja Hrvata i Srba. Najglasniji su i s hrvatske strane i, osobito, među tutorskim galamdžijama s one strane Dunava od kojih je čak i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sudjelovao u velikosrpskoj agresiji na RH (vidi huškački govor u Glini 1995. godine).
Bijedna Naša neće ni nakon tri desetljeća tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti postati Lijepa Naša niti će - jamačno još dugo, najmanje tek osvojene nove četiri godine mandata HDZ-ove vlade Andreja Plenkovića biti demokratski, povijesno i naprosto ljudski zrela suočiti se sa svojim demonima iz daljnje, bliže i najbliže prošlosti. Ali ima šansu. Budu li ju neki pametni vođe dvaju najvećih naroda na zapadnom Balkanu, ali i inih žitelja znali iskoristiti. Suočiti se s demonima prošlosti nije samo hrvatska obveza, uvjet za bolje sutra, nego svih kojima je do boljeg sutra uistinu stalo. U zajedničkoj domovini. I pogača tzv. pomirenja Hrvata i Srba - ma što to značilo i ma koga se prihvatila ta proklamacija aktualnih pekara - bit će izazov. "U Kninu", zborio je predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac, ne dvojeći o vjerojatno najvećem političkom izazovu u hrvatsko-srpskim odnosima nakon Domovinskog rata, "na dan koji Hrvati doživljavaju kao dan za slavlje, a Srbi kao dan za žalovanje ta su dva suprotstavljena osjećaja, iskustva i pogleda pretvorena u brašno i vodu. Njima su više njih, a na samomu mjestu najviše Andrej Plenković i Boris Milošević dodali po komad kvasca i po prstohvat soli. Za razliku od ranijih godina, taj je kvasac bio kvasac mira, a ne mržnje. A ovogodišnja sol nije bila ili nije bila mišljena da bude sol na rane. Prije nekoliko dana započet je proces miješanja tijesta za pogaču pomirenja jer se takva pogača ne može zgotoviti na jednomu mjestu i u jednom danu."
Logično, političar je srpske narodne manjine - koji bolje govori hrvatski od većine Hrvata u stranačkomu tzv. mainstreamu - svjestan činjenice da "oni što su započeli mijesiti pogaču sigurno neće biti dovoljni da bi bila ispečena kako treba". Jer, "mnogo je još riječi, gesta i djela potrebno da bi se dva osjećaja, iskustva i pogleda, jedan hrvatski, a drugi srpski, miješanjem pročistila od zločina i patnji, od dubokog nepovjerenja i od teških riječi". Pupovčev korak naprijed i oštro je njegovo odbijanje svakog oblika političkog tutorstva službenog Beograda u kojemu državni vrh još nije spreman kvalitetno se suočiti sa svojim dijelom odgovornosti za rat pri raspadu bivše SFR Jugoslavije sa svim strašnim posljedicama. Ako je Pupovčeva jasnoća u odlučnosti poruke znak da hrvatski Srbi žele svoj problem rješavati s većinskim Hrvatima u svojoj domovini Hrvatskoj, a ne u Beogradu, to je dobrodošao dodatni komad kvasca i prstohvat soli u tijestu za pomirbenu pogaču. Ali nije dovoljan da bi pogača uspjela. Ni Beograd se ne može isključiti baš kao ni službeni Zagreb kad je riječ o hrvatskoj narodnoj manjini (cca 60.000 duša) u Srbiji. No, treba pameti.
Politički vođa hrvatskih Srba je svjestan toga da dio i Hrvata i Srba neće baš razumjeti i prihvatiti činjenicu da se "suočavanje sa stradanjima i traumama jednih i drugih može dogoditi samo distanciranjem od najgore prošlosti i osudom njezinih zala, to znači samo iz perspektive budućnosti. Mir i pomirenje nužne su pretpostavke za njezinu perspektivu". Hrvatsko-srpski odnosi unutar RH, odnosno unutar Srbije uvelike ovise i o širem kontekstu koji na stanovit način determinira kakvoća odnosa službenih Zagreba i Beograda, a odnosi pak Hrvatske i Srbije povijesno su lakmus, indikator ukupnog stanja u široj regiji, na europskom Jugoistoku i osobito na zapadnom Balkanu. Zamijese li i uspiju ispeći Plenković, Milanović i Pupovac uistinu dovoljno mirisnu i jestivu pogaču tzv. pomirenja Hrvata i Srba u zajedničkoj domovini, a Aleksandar Vučić, Ivica Dačić i družba stišaju doživljaj, ne samo zato što je to korisno za stanje zdravlja Srba u RH koliko i Hrvata u Srbiji, već i stoga što će obje države sutra kusati istu sudbinu pod istim EU-krovom, tzv. mainstream politika bi mogla isplivati na krijesti vala mirotvornih osjećaja, raspoloženja i iskustva anketiranih žitelja Vukovara, Knina, etc.
To će reći da u Bijednoj Našoj, koja će se još načekati trenutka kada će postati opjevana Lijepa Naša - jednog dana, ako ne prije? - vladajući su pozvani prije svega okaniti se ćoravog posla politikantstvom, gestama i velikim riječima bez pokrića i pozabaviti se životnim problemima svojih sugrađana zbog kojih se ljudi iseljavaju u bolje "domovine", rađaju manje djece od broja umrlih, trpe nepravde/izrabljivanje na sve manjem broju radnih mjesta, životare na čovjeka nedostojnim plaćama/mirovinama, nemaju odgovarajuću zadravstvenu zaštitu i školovanje, deficitarni su u kulturnoj nadgradnji, etc. "Pravna država" je nepravedna, životni pak standard većine u slobodnom padu, epidemiološka uzurpacija temeljnih ljudskih prava eskalira... To stanje ne pita tko je Hrvat, a tko Srbin, čiji je ćaća naganjao čijeg ćaću 1941.-1945. i 1991.-1995., tko se mora s kime "pomiriti" čak četvrt stoljeća poslije rata u kojemu (ni)je sudjelovao/la ili se - ironije li - još nije ni rodio/la.
Politika - ma kako bila milozvučna, zapakirana u blistav celofan, apriorno pitkih i jestivih obećanja - nije dovoljna za platiti režije, napuniti obiteljski tanjur, platiti djeci "besplatno" školovanje, etc., kamoli za kupiti krov nad glavom, zaposliti se na pristojnu plaću, provesti desetak dana godišnjeg odmora na moru, zadovoljiti neke "luksuznije" životne potrebe... Kad se politika nađe u stisci, jer ne zna, ne želi ili zbog bruxelleskih direktiva ne smije skinuti svojim Hrvatima, Srbima, inoetnicima, (ne)vjernicima, etc. neokolonijalne negve jeftine radne snage na minimumu za preživljavanje i mase potrošača bofla iz zapadnog uvoza - a RH politika je u toj stisci od tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti - zločesto se sjeti demona davno propalih ideologija, prekraja izmišljene mitove, eskulpira avetinje daljnje i bliže povijesti, izmišlja križarske pohode i maltretira publikum tim i srodnim budalaštinama. Eda bi se izbjeglo odgovor(nost) za životno - sada i ovdje. Čak je i poslovična već praksa kruha i igara (lat. panem et circenses, Juvenal, Satire, X., 81) prvog starorimskog cara Augusta (Gaj Oktavijan) bila u tom smislu vidovitija. Nahrani i zabavi, ne zatruj i obavi.
"Mnogi su se Hrvati i Srbi žrtvovali za ideju slobode", ustvrdio je Pupovac u povodu komemorativnih posjeta visokih državnika RH mjestima zločina nad srpskim civilima, ali i najavljenih posjeta srpskih političara stratištima na kojima su u Domovinskom ratu mučki ubijeni hrvatski civili i vojnici, "a mnogi su bili i njezine žrtve. U onima koji su se žrtvovali možemo tražiti vrijednosti pomirenja, a u onima koji su bili žrtve trebamo tražiti razlog pomirenja. Mnogi koji su vodili ili i danas vode Hrvate i Srbe vjeruju da se pomirenje može dogoditi u prošlosti. To, međutim, nije moguće i kad je ona najbolja, a kamoli kad je riječ o najgorim razdobljima zajedničke prošlosti. Moja zadaća nije da produbljujem traume i sukobe, nego da stvaram pretpostavke za ovaj proces za koji vjerujem da će trebati biti uključeni i predstavnici Srbije. Želio bih da bude prostora i za jednaku empatiju za komemoracije stradanja Hrvata i za komemoriranje stradanja građana srpske nacionalnosti. Ne želim da komemoracije u Vukovaru dijele grad i zemlju. Mi u Srbiji ne tražimo mentore, nego sugovornike i partnere, ali ne tražimo ni patroniziranje iz Hrvatske."
Kakva god ispala Plenković-Milanović-Pupovčeva pogača tzv. pomirenja Hrvata i Srba u RH, ako ju dobro zamijese i barem pristojno ispeku - što podrazumijeva djela, ne riječi i protokolarne šetnje od Knina do Grubora i Varivoda - lijepo će se vidjeti. Makar svi i ne okusili njezinu kakvoću. I to je bolje od ničega. Poručuje Ante Gotovina: "Rat je završio, okrenimo se budućnosti". Je li završio? I u glavama? Tko je odgovoran za budućnost?
h-alter
