Film Jana Komase (Suicide Room, 2011) dotiče se dva motiva karakteristična za suvremeno poljsko društvo – provincije i katoličanstva, koja su međusobno isprepletena na mnogostruke i složene načine. Poljska je oduvijek bila histerično religiozna država, a moć je Crkve proizlazila i iz činjenice što je predstavljala jedan od motora otpora Poljacima omraženom komunističkom režimu. Nakon sloma istočnoga bloka, poljski se nacionalni identitet uvelike nastojao konsolidirati oko katoličanstva i tradicionalnih društvenih vrijednosti. Višegodišnja vladavina krajnje konzervativnog i desničarskog PiS-a nije pridonijela liberalizaciji društva, nego njegovim daljnjim posrtanjem u bespuća konzervativizma stvorivši takozvanu neliberalnu demokraciju nalik Mađarskoj, ali je naglasila i jednu bitnu činjenicu, koja je ponovno došla do izražaja na nedavnim predsjedničkim izborima. Ne samo da postoji veliki jaz između urbane i ruralne Poljske, nego je temeljna razdjelnica između zapadne i istočne Poljske. Zapadna više naginje prema Njemačkoj i zapadnoeuropskim vrijednostima, pa je danas posrijedi gospodarski i društveno progresivnije područje, gdje je naglasak manje-više stavljen na liberalne društvene vrijednosti. Istočna Poljska mahom je ruralna, agrarna te nerazvijena, a takav kontekst uvjetuje veću naklonost prema konzervativnim i tradicionalnim vrijednostima. Te su dvije Poljske gotovo dijametralno suprotstavljene, što upućuje na snažnu polarizaciju unutar tamošnjega društva. Retradicionalizacija te potkopavanje institucija demokratske države, koje PiS sustavno provodi godinama, neće se zasigurno moći još desetljećima sanirati.

U posljednje je vrijeme Poljska pobudila interes javnosti zbog nastojanja vladajuće stranke da moć učvrsti tako što će rasplamsavati netrpeljivost prema manjinskim skupinama. Strah od migranata i islamizacije iracionalno je snažan u toj državi, a u posljednjoj predsjedničkoj kampanji naglasak je bio stavljen na tradicionalne vrijednosti i žigosanje seksualnih i rodnih manjina. Pojedini gradovi u bespućima bezlične poljske provincije, čija je infrastruktura ostala na razini prije pada Berlinskoga zida, iako PiS voli isticati da se jako brine za tu, drugu Poljsku, proglašavali su se „LGBTQ slobodnim zonama” pa im je EU uskratila eure iz svojih fondova zbog poticanja diskriminacije.

Navedeno spominjem jer se suptilno provlači kroz Komasin film koji je samo naoko studija karaktera. Otvara se u popravnom domu za maloljetnike, iz kojeg Daniel (Bartosz Bielenia) upravo izlazi. U instituciji je njegovao dobre odnose sa svećenikom Tomaszem (Łukasz Simlat), što ga je potaknulo na ideju da se i sam zaredi. Crkva, međutim, ne prima u svoje redove one koji su počinili društveni prijestup, iako je jedan od temelja njezina nauka opraštanje. Daniel umjesto za oltar treba poći u pilanu negdje u istočnoj poljskoj provinciji. Njezin je vlasnik – inače gradonačelnik mjestašca (Leszek Lichota) – lokalni tajkun. U ime pomoći mladićima u nevolji, koji se trebaju reintegrirati u društvo, povećava profit koristeći se potplaćenom radnom snagom. Umjesto u radionici, protagonist ipak igrom slučaja završava za oltarom, što će posljedično rezultirati njegovim uplitanjem u proces mjesnoga žalovanja zbog posljedica tragedije koja je obilježila stanovnike. Poginulo je šestero mladića i djevojaka koji su se vraćali s noćnoga provoda, a sedma žrtva – navodni krivac – dobio je uskratu sahrane na lokalnom groblju, ponajviše zbog revolta obitelji žrtava.

Danielov put od popravnog doma do oltara i natrag prikazan je u preglednoj, linearno-kronološkoj maniri kako bi se naglasili stupnjevi njegove doživljajnosti. Komasa je isključivo usredotočen na sadašnjost, a o prošlosti glavnoga lika ništa ne saznajemo. Razlog je tome što nisu toliko bitna Danielova proživljavanja, koliko reakcije okoline koje se kroz njega sagledavaju. Recimo da je lik neutralno središte kroz koje se ukrštavaju suprotstavljeni društveni agensi kako bi se iscrtao složen portret poljskoga društva i njegova mentaliteta, što probija iza njegovih dogodovština. I sam je Daniel podosta proturječan lik koji s jedne strane pokazuje gorljivost u duhovnim pitanjima, a s druge strane se strane ne može oduprijeti svjetovnim porocima. Njegovo uskakanje u svećeničku funkciju pokazuje krutost vjerske doktrine, ali i razotkriva i mentalitet provincijskoga, koji protagonistovu neortodoksnost gotovo doživljava kao travestiju svećeničkoga poziva, iako zadatak obavlja uvjerljivije od starog i alkoholu sklonog vjerskog pastira. Bartosz Bielenia odlično je utjelovio glavni lik, posebice promjenu koju doživljava u rasponu od osjećaja zatočenosti do konačne empatije. Nažalost je njegova priča u završnici ponešto zbrzana te ostavlja dojam da redatelj nije bio siguran kako priču privesti zaokruženu kraju.

Komasa pritom lik Daniela koristi da bi isprepleo tri idejne niti. Prva je vezana uz vjeru, koja razdvaja umjesto da povezuje te potiče na empatiju i solidarnost. Crkva tako odbacuje prijestupnika umjesto da ga primi u svoje redove jer pokazuje strast za svećeničkim zanimanjem. Vjernici umjesto da praštaju navodnom ubojici i njegovoj obitelji, zapravo ih šikaniraju i odbacuju, gotovo izopćavaju iz zajednice. Kako su u Poljskoj država i Crkva izravno povezane na svim sferama, Corpus Christi predstavlja poticajan komentar na prijepore i razdore u poljskom društvu, na odbacivanje drugih i drugačijih te stvaranje snažnih opozicija. Jasno je to naznačeno motivom koji je zaogrnut velom ambivalencije. Možda navodni krivac za nesreću uopće nije prouzročio sudar, nego se dobra poljska mladež previše razuzdala. Međutim, njihove obitelji odbijaju prihvatiti činjenicu da dobra i bogobojazna djeca konzumiraju alkohol i opijate, nego to čine oni drugi, problematični, „bijelo smeće”, kako su ispisali na zidu kuće udovice krivca.


Druga nit nadovezuje se na problematiku političke korupcije, moći i društvenoga utjecaja. Lokalni šerif u dosluhu je sa starim svećenikom te održavanjem mjesne ekonomije uvelike utječe na živote i stavove mještana. Pritom nikako ne može stajati u istoj rečenici s kršćanskim naukom skromnosti, što Komasa često naglašava statusnim simbolima koji ga razlikuju od ostatka neuglednog mjesta, primjerice skupocjenom odjećom, automobilom ili kućom. Daniel svojim djelovanjem izravno provocira njegov autoritet te stil života.


Naposljetku, djelo predstavlja hladan portret mentaliteta ruralne Poljske, njezine krutosti i zamrznutosti u nekim drugim vremenima. Životarenje evokativno je dočarano sivilom koje prevladava, a smrt mladeži koja je traumatizirala stanovnike simbolički upućuje na prazninu njihovih egzistencija.


filmovi