Piše Dubravka Oraić Tolić
Profesor Milivoj Solar odgojio je generacije studenata komparativne književnosti i poslijediplomskih studija, na njegove se kolegije hrlilo, njegove knjige i priručnici držali su se na noćnim ormarićima, podcrtavali se i čuvali kao dragocjenosti
Odlaskom glasovitoga profesora teorije književnosti i kulture akademika Milivoja Solara završilo je zlatno doba u hrvatskoj znanosti u književnosti koje nazivamo Zagrebačka stilistička škola, Zagrebačka književnoznanstvena škola ili jednostavno Zagrebačka škola. Ono što je bila Zagrebačka škola crtanoga filma 1960-ih u bivšoj Jugoslaviji, to je na području znanosti o književnosti bila Zagrebačka stilistička škola: zaokret od krutoga ideološkog diktata, istraživanje mogućnosti vlastitoga medija i svjetski domet kakvoga u hrvatskoj kulturi nije bilo sve od renesanse. U širem smislu bio je to vrhunac i ujedno kraj moderne humanistike koji se već dugo osjećao, koji je polako postajao sve vidljiviji i napokon postao posve vidljiv u institucionalizaciji posthumanizma kao nove kulturne paradigme.
Milivoj Solar bio je naš vodeći teoretičar književnosti, plodan filozof i kulturolog / Snimio Mirko Cvjetko / MH
Akademik Milivoj Solar pripada blistavim imenima Zagrebačke škole na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu druge polovice 20. stoljeća, poput Zdenka Škreba, Aleksandra Flakera, Ive Frangeša, Stanka Lasića, Miroslava Bekera, Krunoslava Pranjića i drugih. Ako Zagrebačku školu promatramo u biološkome ključu, dobit ćemo jednostavnu sliku u kojoj profesor Solar zauzima posebno mjesto. Školu su utemeljili mitski „očevi“ Zdenko Škreb, Aleksandar Flaker i Ivo Frangeš sredinom 1950-ih. Dogodilo se to u časopisu Umjetnost riječi, u knjizi Ive Frangeša Stilističke studije (1959), u Škrebovoj i Flakerovoj knjizi Stilovi i razdoblja (1964) te u kultnoj knjizi škole Uvod u književnost (1969). Škola je dobila naziv „zagrebačka“ jer su nacionalna imena u Titovoj Jugoslaviji bila suspektna, a „stilistička“ jer su utemeljitelji škole odbacili socrealistički pristup književnosti i stavili u središte interesa književni tekst. Međutim, od samoga početka tzv. unutarnji pristup (intrinsic approach, Wellek i Warren, Theory of Literature, 1949) bio je zapravo zaštitna maska od pritiska jake ideologije, više lozinka nego stvarna metodologija. Vidi se to u Škrebovim čestim pozivima na društveni okvir književnosti, u Flakerovim stilskim formacijama koje sadrže estetske i društvene funkcije, u Frangešovoj sveukupnoj interpretaciji koja obuhvaća stil djela, piščev cjelokupni opus, društveni kontekst i biografiju.
Teorija književnosti Milivoja Solara, prvi put objavljena 1976, nakon toga doživjela je dvadeset izdanja
Za knjigu Povijest svjetske književnosti 2004.
Milivoj Solar dobio je Nagradu HAZU
Biološka metafora pokazuje koliko je razvoj Zagrebačke škole bio ubrzan, pa i vratoloman. U očinskome krilu škole vrlo se brzo izdvojio kritički ontolog i fenomenolog lijeve misli Stanko Lasić, autor knjige Sukob na književnoj ljevici (1970) koji će prvi dekonstruirati Miroslava Krležu. Sa studija iz Njemačke stigao je univerzalni kulturolog Viktor Žmegač. U oslonu na Adorna i Waltera Benjamina Žmegač uvodi u književnu analizu društveni kontekst (tisak, mediji, publika), pa kaže da je umjetničko djelo autonomno, ali ne „autarhično“. Lasić i Žmegač više se i nisu pozivali na sam tekst i imanentnu analizu teksta. Njihove su teme bile književnost, društvo, kultura, ideologija. U takvoj obiteljskoj priči o Zagrebačkoj školi oni su bili starija „braća“, a Solar mlađi „brat“. Nama, poslijediplomskim studentima i studenticama početkom 1970-ih, Solar je na neki način bio najbliži. Zdenka Škreba smo se bojali, Aleksandra Flakera, Ivu Frangeša, Stanka Lasića i Viktora Žmegača smo poštovali, a Milivoja Solara, Miroslava Bekera i Krunoslava Pranjića smo voljeli.
U poticajnom ozračju Zagrebačke škole profesor Solar bavio se pitanjima književne teorije, problemima poetike i metodologije književnosti, književnom interpretacijom, univerzalnim kategorijama poput mita, ali i suvremenom pojavom popularne kulture. I o najtežim filozofskim pitanjima književnosti pisao je lakim i jednostavnim, rekla bih – valovitim stilom. Odgojio je generacije studenata komparativne književnosti i poslijediplomskih studija, na njegove se kolegije hrlilo, njegove knjige i priručnici držali su se na noćnim ormarićima, podcrtavali se i čuvali kao dragocjenosti. Solarova Teorija književnosti (Školska knjiga, 1976) najveća je uspješnica u znanosti o književnosti, objavljena u 20 izdanja, a njegova predavanja, držana tijekom niza godina i ukoričena u knjigu Laka i teška književnost (Matica hrvatska, 1995), obilježila su prijelom iz moderne kulture i modernizma u postmodernu kulturu i postmodernizam.
Profesor Solar nije pisao članke, nego – knjige. Osim spomenutih prijelomnih knjiga poznate su njegove knjige Ideja i priča, Uvod u filozofiju književnosti, Smrt Sancha Panze, Suvremena svjetska književnost, Mit o avangardi i mit o dekadenciji, Edipova braća i sinovi, Granice znanosti o književnosti, Povijest svjetske književnosti: Kratki pregled, Predavanja o lošem ukusu: Obrana estetičkog uma i druge. Kao teoretičar književnosti i kulture znatno je doprinio poznavanju osnovnih zakona književnosti i ljubavi prema njoj, a kao filozof i kulturolog čuvao je dignitet književnosti u doba jeftinog spektakla i sveopće digitalizacije i virtualizacije svijeta. Dobio je brojne nagrade, među njima Nagradu Grada Zagreba, Državnu nagradu za životno djelo Vladimir Nazor i Državnu nagradu za znanost. Bio je redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnost od 2008. i professor emeritus.
Književni leksikon
u izdanju Matice
hrvatske
S profesorom Milivojem Solarom susretala sam se od studentskih dana, kada sam početkom 1970-ih slušala njegova predavanja na poslijediplomskom studiju na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, bio je rado viđeni gost u zadimljenoj sobici A-015 Zavoda za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta gdje sam radila, a zatim sam se zajedno s njim i mojim drugim velikim uzorom, profesorom Viktorom Žmegačem, našla u Razredu za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Kada je svijet 2020. poharala korona, profesori Žmegač i Solar prestali su dolaziti na sjednice Razreda. Mislili smo da je to privremeno dok traje opasnost od zaraze. Ali nije bilo tako. Bilo je to zauvijek.
Profesora Solara susrela sam posljednji put prije nešto manje od godinu dana, 6. studenoga 2024. na proslavi 800. broja Vijenca. Začudila sam se. Pitala sam se, ako ne dolazi na sjednice Razreda u Akademiju, kako to da je došao u Maticu na proslavu obljetnice Vijenca?
Nisam tada znala odgovor. Danas ga znam. Naš omiljeni profesor, Matičin autor i redoviti član HAZU pretpostavio je da će na proslavi Vijenca vidjeti mnogo svojih negdašnjih studenata i studentica. Došao je zato da nas vidi posljednji put i oprosti se s nama prije odlaska u vječnost.
