Može li se u društvu u kojem se zbog visoke stope nezaposlenosti često diskriminira i potpuno radno sposobne ljude, osigurati veća zapošljivost osoba s invaliditetom? Prema Ministarstvu rada i mirovinskog sustava, čiji je glasnogovornik Krunoslav Vidić i predsjednik Upravnog vijeća Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom – to je moguće.

Kako su, dakle, zamislili Ministarstvo i Zavod, gotovo 8000 poslodavaca koji zapošljavaju više od 20 osoba od 1. siječnja morat će, u odnosu na ukupan broj zaposlenih, zaposliti i tri posto osoba s invaliditetom. Ako zbog djelatnosti koju obavljaju ne mogu osigurati takvo zapošljavanje, dužni su osigurati neke druge oblike radnog aktiviranja osoba s invaliditetom, primjerice stipendirati učenike i studente s invaliditetom ili im omogućiti obavljanje stručne prakse (četiri praktikanta umjesto jedne zaposlene osobe). Ne učine li to, poslodavcima prijeti kazna, i to u iznosu od 30 posto minimalne plaće (905 kuna), a u slučajevima kada prebace kvotu – mogu dobiti nagradu od oko 450 kuna po osobi (15 posto minimalne plaće).

Nejasni pravilnici, prigovori poslodavaca, invalida…

Kvotno zapošljavanje uvedeno je Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, koji je stupio na snagu početkom 2014. godine, no njegova puna primjena i uvođenje obaveze za privatni sektor – "“brusila" se, i to teško – cijele godine.

Za uvođenje kvota za privatni sektor trebalo je, naime, unijeti dodatne izmjene u zakon te donijeti niz pravilnika, a njihova je prva verzija – sudeći prema riječima pravobraniteljice za osobe s invaliditetom Anke Slonjšak, izazivala niz prigovora sa svih strana i, što je ključno, još nisu svi definirani.

Tako je i odluka o izmjeni kvote, koja je prvo bila zamišljena da iznosi između dva i šest posto ukupnog broja zaposlenih, promijenjena samo pet dana prije početka primjene novih pravila. Nije isključeno da na kraju neće biti i nekih drugih promjena, za koje će poslodavci saznati tek nakon što počnu primjenjivati nova pravila.

"Zakonske izmjene svakako će unaprijediti područje zapošljavanja osoba s invaliditetom, odnosno sam zakon učiniti funkcionalnijim. Istaknula bih, međutim, i važnost pravilnika koji su na temelju Zakona doneseni u travnju, koji trebaju operacionalizirati zakonske odredbe, odnosno osigurati njihovu primjenu. Od objave pravilnika dobili smo prilično velik broj prigovora, zahtjeva za tumačenjem pravilnika, mišljenja – ponajprije od osoba s invaliditetom, ali i poslodavaca, osobito na Pravilnik o obavezi kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom i Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja očevidnika zaposlenih osoba s invaliditetom, te smo uputili prijedloge za izmjene, koji su i usvojeni", kaže Slonjšak.

Podsjeća da upravo traje javna rasprava o izmjenama i dopunama Pravilnika o utvrđivanju kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom, potom o zaštitnim i integrativnim radionicama, o profesionalnoj rehabilitaciji i centrima za profesionalnu rehabilitaciju te Pravilnika o poticajima pri zapošljavanju osoba s invaliditetom, koje im je Ministarstvo rada i mirovinskog sustava uputilo na mišljenje.

"Izmjene i dopune pravilnika smo upravo dobili na procjenu te se već površnim uvidom u predloženo može reći da su neke odredbe jasnije definirane i da se promjene odnose upravo na one odredbe koje su izazivale najviše prijepora, nedoumica i nejasnoća posljednjih nekoliko mjeseci, pa se može zaključiti da će predložene izmjene donijeti kvalitativni pomak", ocijenila je Slonjšak.

Prilagodbe ne bi trebale biti problem

Smatra da poslodavcima ne bi trebale biti problem arhitektonske i tehničke prilagodbe radnog mjesta osobi s invaliditetom, jer se novac za to može dobiti putem Zavoda. Naravno, pod određenim uvjetima. Također, godinu na isteku ocjenjuje kao prijelomnu u smislu intenzivne normativne aktivnosti i svojevrsne prilagodbe i pripreme za sasvim novi pristup invaliditetu u pravcu napuštanja medicinskog modela ocjene oštećenja fokusiranog na nedostatke, manjkavosti, dijagnozu i povredu, koji smo imali u primjeni desetljećima. Promjene su, kaže, logičan slijed promijenjene paradigme koju je donijela Konvencija o pravima osoba s invaliditetom.

No Hrvatskoj, naglašava, tek predstoji razdoblje u kojem će morati razvijati posve drugačiji sustav procjene osoba s invaliditetom, pri čemu će vještačenje uzimati u obzir funkcionalne mogućnosti s obzirom na invaliditet ili oštećenje i preostalu sposobnost kao podloge za profesionalnu rehabilitaciju, odnosno osposobljavanje za ono zanimanje u kojem će radni potencijal takvog radnika, unatoč invaliditetu, rezultirati i odgovarajućim radnim učincima. Pritom će biti jako važno razvijati sustav profesionalne rehabilitacije na multidisciplinarnom pristupu, u uvjetima koji maksimalno simuliraju stvarne uvjete rada, s mogućnošću provjere njezinih učinaka u praksi.

Slonjšak kaže i da je obaveza kvotnog zapošljavanja otvorila i druge probleme, a to je pitanje stvarne pripremljenosti osoba s invaliditetom za potrebe gospodarstva i tržišta, pa su sada izašli na vidjelo zastarjeli obrazovni programi te nespremnost sustava formalnog obrazovanja da odgovori na potrebe učinkovite osposobljenosti za deficitarne struke i nedovoljna iskorištenost potpornih tehnologija.

"Stoga pred obrazovanjem stoje ozbiljni izazovi ne samo u području inkluzivnog obrazovanja nego i u pravcu izmjena nomenklature zanimanja prilagođene potrebama osoba s invaliditetom", naglasila je pravobraniteljica Slonjšak.

Pogodovanje poslodavcima

Predsjednik Mreže udruga osoba s invaliditetom Dalmacije Ante Raos ne smatra da će novi Zakon bitno pridonijeti boljem zapošljavanju, jer se s takvim malim kaznama poslodavce ne može natjerati da nekog zaposle.

"U Sloveniji ta kazna iznosi 80 posto minimalne plaće, a kod nas 30 posto", rekao je i ocijenio da će poslodavcima biti lakše godišnje platiti 905 ili nešto više kuna kazne (ako je za više osoba), nego da se gnjave s procedurom zapošljavanja osoba s invaliditetom. Podsjeća i da te osobe, koje primaju invalidninu koja već više od desetljeća iznosi samo 1250 kuna (ako je invalidnost nastupila prije punoljetnosti, onda imaju i 800 kuna dječjeg doplatka), čak i ako odu raditi – nemaju nikakvu šansu da povećaju invalidninu, jer se njima, iako se doprinosi uplaćuju, ta invalidnina ne povećava. Time se, kaže, mnoge destimulira da uopće traže posao, jer čemu se izlagati rizicima nesigurnog tržišta rada ako si time ne mogu osigurati bolju budućnost. Tu činjenicu smatra ključnim problemom u motivaciji osoba s invaliditetom ne samo u pogledu traženja posla, nego i uopće u traženju većih prava na koja imaju pravo.

S njim se slaže i pravobraniteljica Slonjšak, koja smatra ključnom transformaciju osoba s invaliditetom iz pasivnih primatelja pomoći u aktivne promotore i graditelje osobnog puta prema socijalnoj uključenosti.

Teo Petričević, predsjednik čakovečke ACT Grupe, konzorcija više društvenih poduzeća u kojima prednost u zapošljavanju imaju različite skupine marginaliziranih osoba, smatra da novi zakon znači usklađenje s europskom praksom, koja je u mnogim zemljama pokazala izvrsne rezultate. Također, mišljenja je da poslodavce ne bi trebalo brinuti uvođenje kvota jer čak i ako nemaju potrebe za novim radnicima, zakonsku obavezu mogu provesti kroz zamjensku kvotu.

"Više me brine to što je ovdje prisutna diskriminacija drugih marginaliziranih skupina na tržištu rada, doduše pozitivna, ali ipak... Volio bih u ravnopravnijem položaju vidjeti bivše ovisnike, Rome, kao i druge diskriminirane osobe koje imaju potpunu radnu sposobnost, ali su i puno više diskriminirane u društvu", rekao je Petričević.

Iz svega proizlazi da je Hrvatska dobila još jedan zakon koji je, doduše, s teškom mukom (gotovo cijelu godinu rade se pravilnici, koji još nisu gotovi) donekle usklađen s europskom praksom u pogledu kvota, ali – u usporedbi sa Slovenijom – opet u korist poslodavaca (više nego upola manja kazna nego u Sloveniji, gdje je inače minimalna plaća dvostruko veća).

Uz to što se onima koji primaju invalidninu od 1250 kuna ni na koji način ne pruža šansa da izađu iz crne zone siromaštva, nije iskorištena mogućnost da se promijeni sustav procjene osoba s invaliditetom. U razvijenim se zemljama, naime, vještači preostala radna sposobnost, a kod nas stupanj invalidnosti, što može značiti sve, ali i ništa.

Invalid i - ništa drugo

Ilustracije radi, nekome tko ne može hodati bez pomagala sadašnji sustav vještačenja utvrdit će stopostotnu invalidnost, a osoba realno može biti stopostotno radno sposobna za intelektualni posao. Za potencijalnog je poslodavca, međutim, takva osoba kod nas, upravo zbog sustava vještačenja, samo invalid, ne i netko tko zaista može nešto raditi.

Sve se, dakle, moglo napraviti i brže i bolje te svakako na korist osoba s invaliditetom, koje ne samo da imaju ozbiljan problem s uključivanjem na tržište rada, nego su i u vrlo teškom materijalnom položaju. Upozorila je na to i pravobraniteljica Slonjšak podnoseći sredinom godine izvještaj o radu u Saboru.

“Samo 22 tisuće osoba s najtežim invaliditetom i djece s poteškoćama u razvoju ostvaruje pravo na osobnu invalidninu od 1250 kuna, kojom trebaju podmirivati troškove što proizlaze iz invaliditeta. U prošloj je godini za 20 posto porastao broj pritužbi na poteškoće u ostvarivanju materijalnih prava i podmirivanju troškova stanovanja, što pokazuje da je došlo do daljnjeg osiromašivanja obitelji čiji su članovi osobe s invaliditetom. Do te razine da im je ugrožena egzistencija”, rekla je tada Slonjšak.