Autor ovog teksta nekadašnji je novinar i fotoreporter Slobodne Dalmacije te autor fotomonografije „Bijelo dugme – doživjeti stotu“ (Profil, Zagreb 2005.)
Čitava halabuka oko koncerta Bijelog dugmeta u Splitu održanog 31. kolovoza u klubu Porat, zapravo, prvotno je temeljena na lažnoj vijesti, da bi potom kulminirala lažiranjem povijesti. Lokalni portal nešto prije 23 sata objavljuje smušeni tekstić - crticu s koncerta. Kao, na pjesmu “Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo" koju je otpjevao Alen Islamović dio publike u nevjerici zviždi, dio pjeva ... Zatim drugi lokalni portal objavljuje tekstić u čijem naslovu stoji da je publika tijekom rečene pjesme zviždala. U napisu stoji da je publika “posebno burno reagirala” te da su se kada je Islamović mikrofon okrenuo prema publici - "začuli zvižduci".
UZ KONCERT BIJELOG DUGMETA: Zašto neki skaču kao opareni čim čuju riječ Jugoslavija?
Objavljeno je i nekoliko kratkih video isječaka. Međutim, na njima se čuju tek malobrojni zvižduci. Svjedočanstvo nas koji smo bili na koncertu je uglavnom ovakvo: publika je dobrim dijelom zborski s Alenom otpjevala tu pjesmu, a tek poneko je i zazviždao. Tijekom izvedbe pjesme na video zidu u artističkom kolažnom uratku prikazivala se zastava Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). Inače, ovu je pjesmu Goran Bregović često izvodio na koncertima po Hrvatskoj u zadnjih tridesetak godina. I nitko ništa.
Nakon prvih netočnih izvještaja mnogi portali su, prepisujući jedni od drugih, pojačavali naslove pa je na kraju u naslovu teksta na jednom od njih stajalo: “Izviždali Bijelo dugme u Splitu". Netočno. Ali nije nevažno. Stvorena je tako platforma za rundu medijsko-političke histerije: proradili su „gluhi telefoni“, osjetio se smrad u kanalizaciji društvenih mreža, počelo je nabacivanje blatom, pljucanja pa lijepljenja etiketa, riganja mržnje, krenule su prejake riječi ... Svaka Tmuša i Šuša izredala (bi) se za svojih 15 minuta slave.
Ako je netko od starijih, rođenih u SFRJ, na koncertu i bio obuzet nostalgijom - zar je to krimen? (FOTO: Zvonimir Krstulović)
Osokoljeni lažima da je Dugme izviždano - Domovinski pokret (DP) i slični iz krajnje desnog „političkog čopora“ osjetili su svoju priliku. Priopćenja, izjave … Podmeću da se na koncertu veličala Jugoslavija, znaju oni, iako nisu bili na koncertu. Smeta im zastava bivše federacije. Zabranili bi crvenu zvijezdu petokraku …
Dobro. Treba jasno reći da se na koncertu nije veličala Jugoslavija i s tim naklapanjima završiti. Što se zastave SFRJ tiče - u ovom slučaju pojavila se u čisto artističkom kontekstu, sekundarnom, pozadinskom. Ne treba zaboraviti, Hrvatska je bila dio te federaciju pa bi se moglo reći da je ta zastava i Hrvatska. Crvena zvijezda petokraka je u svakodnevnoj generičkoj upotrebi, sama po sebi ne znači ništa. Ne može se zabraniti, kao što ne možeš ni zabraniti slovo U u hrvatskoj abecedi. Neki tu zvijezdu mrze. Njihovo pravo.
Zanimljivo da ni konstatacija da su se na koncertu okupili „jugonostalgičari“ uglavnom ne stoji. Naime, više od pola okupljenih na koncertu mlađi su od 30 godina. Međutim, ako je netko od starijih, rođenih u SFRJ, na koncertu i bio obuzet nostalgijom - zar je to krimen? Pjesme Bijelog dugmeta uz koje su mnogi odrastali sigurno mogu izazvati tu emociju nostalgije. I mnogi stariji borci Domovinskog rata je mogu imati, to je ljudski. A ona nostalgija prema pojedinim elementima ondašnjeg života (ne ideologiji) ponajviše govori o uspješnosti novih političkih elita u posljednjih tridesetak godina.
Inače, pjesma "Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo" objavljena je na istoimenom albumu Bijelog dugmeta 1986. godine (Kamarad – Diskoton). Dakle, govori o onoj Jugoslaviji, federaciji dio koje je bila i Hrvatska. Inspirirana je stihovima Branka Miljkovića, velikog jugoslavenskog pjesnika. U dramaturškom finalu pjesme Bregović zapravo upozorava da ko ne sluša pjesmu slušat će oluju. Što je pjesnik htio reći samo on zna, ali kao da naslućuje nevolju koja će se nešto kasnije dogoditi i preklinje ljude na pjesmu. Međutim, dogodila se oluja. Njene metastaze „slušamo“ već više od 30 godina. Pjesnik kao da je znao, a svakako je slutio, da će doći krvožedno razdoblje:
Ovdje kome ne porastu zubi, e kukala mu mati
Ovdje nikad čopor neće naći ko ne nauči urlati
Jugoslavija o kojoj Bregović pjeva nema veze s onim razdobljem rata i agresije. Pjesma je nastala znatno prije rata, ali kao da naslućuje rat, antiratna je i prilično dublja nego što to nekima na prvi pogled izgleda.
Jugoslavija o kojoj Bregović pjeva nema veze s onim razdobljem rata (FOTO: Zvonimir Krstulović)
Pojedinci zastavu SFRJ i crvenu zvijezdu petokraku stavljaju u kontekst Domovinskog rata jer je to bilo obilježje JNA. I zbog toga im to smeta. To je afektivno gledanje i ne dovodi do preciznih zaključaka. Ako ne misliš kao oni to ne znači da umanjuješ žrtvu u ratu - izgubljene živote, tjelesne ozljede, ostale ratne muke … JNA je praktički prestala postojati nakon desetodnevnog rata u Sloveniji (26. lipnja – 7. srpnja 1991. godine). Dok je povod rata u Sloveniji možda i mogla provući pod egidom obrane ustavnog poretka, te u tome tražiti legitimitet intervencije, poslije toga prestala je postojati na načelima na kojima je formalno zasnovana. Ne treba zaboraviti da se raspad tada navodno jedne od najvećih oružanih sila u Europi ne može dogoditi preko noći, još neko vrijeme u armiji bilo je i Hrvata i pripadnika drugih naroda koji su čekali priliku da pobjegnu. Naravno, bilo je i utopista koji su uporno vjerovali u ono „narodna“. Brzo je ta JNA postala srpsko-crnogorska, kasnije srpska. Zvijezda je organski odbačena.
SFRJ je prestala postojati nakon što su Slovenija i Hrvatska 25. lipnja 1991. godine proglasile samostalnost. Simboli iz mrtve SFRJ koji su još neko vrijeme bili u optjecaju, zapravo su zloupotrijebljeni. Branitelji u Domovinskom ratu vratili su okupirane teritorije i obranili su Hrvatsku u Titovim, partizanskim (AVNOJ/ZAVNOH) granicama. Nešto je vraćeno i mirnom reintegracijiom.
Kada su ovdašnje političke elite početkom devedesetih „stvarale“ svoj/naš novi svijet, svjesno su gradile narativ kako ono prije u Jugoslaviji ama baš ništa nije valjalo. Jugoslavija je, dakle, neprijatelj, a došlo je njihovih 15 minuta (čitaj: 30 godina). Gledajući s ove distance izgleda da su ponajviše uspjeli u stvaranju okolnosti za osobno bogaćenje, privatizacijsku pljačku koja je uzročno-posljedično uzela više života nego što je poginulih u Domovinskom ratu. A i dan danas ih uzima. Bilo bi bolje da su se priklonili politici kontinuiteta, da se nastavilo s onim što je bilo dobro, a odbacilo ono loše.
Tako da smo se u ovih 30 godina navikli ne izgovarati naziv Jugoslavija, te ako imamo nešto pozitivno na tu temu, onda to treba zatomiti. Prema njima - život u Hrvatskoj počeo je devedesetih. Nema drugih bogova osim naših hrvatskih stvoritelja, oprostite, stvoritelja Hrvatske. Stvoritelja.
Pričinjava mi zadovoljstvo živjeti u državi u kojoj je sloboda govora zakon, u kojoj se umjetnici mogu slobodno izražavati. Ali ne samo dok ih ne uhapse, ili protjeraju. Manje zadovoljstvo pričinjava mi to što je novinarstvo danas u dijelu internetskih medija postalo obično slaganje slova bez provjera osnovnih činjenica. Za klik više, pojedini “prodaju dušu vragu svome”. I to što političare gotovo svakodnevno ubija prejaka riječ („Ubi me prejaka reč“ - B. Miljković). I to što je ova medijska histerija zasmrdjela na devedesete i stvaranje neprijatelja, gledanje kroz nacionalistički sitnozor. I to što sloboda ne umije da pjeva kao što su sužnji pjevali o njoj. (“Da li će sloboda umeti da peva / kao što su sužnji pevali o njoj...” - B. Miljković).
Prezirući rat, zazivajući mir, u jednoj je izjavi Bregović nadu u to temeljio na pretpostavci da je u ovim podnebljima valjda svo streljivo potrošeno. Ne bojte se, začas se mi spremimo na rat. Nahuškate li nas.
