Timofe y Bordachev, programski direktor kluba Valdai
Posljednjih nekoliko tjedana medijska usredotočenost na spektakl predizborne kampanje u SAD-u bila je nemilosrdna. Katastrofalna rasprava aktualnog predsjednika Joea Bidena s protukandidatom iz Republikanske stranke Donaldom Trumpom; zatim čudesno preživljavanje potonjeg nakon pokušaja atentata; izbor Trumpovog protukandidata; i, konačno, promjena kandidata vladajućih demokrata. Kao rezultat toga, potpredsjednica Kamala Harris – koja se još ni u čemu nije dokazala – ušla je u borbu.
Cijelu zbrku prati ogromna količina oprečnih informacija i mišljenja kojima se obilato posipa šira javnost stvarajući svojevrsni efekt emocionalne klackalice. U određenoj mjeri, promatrači u drugim zemljama također su u opasnosti da budu zahvaćeni ludilom.
I Rusija je navikla pomno paziti na političke borbe na Zapadu. Ta je navika odavno dio naše političke kulture – ruska država nastala je prvenstveno iz vanjskopolitičke potrebe. No, volio bih da ta tradicija ostane na razini puke znatiželje, a ne da stvara očekivanja o ovom ili onakvom ishodu američkih unutarnjih borbi.
Čini se da je za Rusiju i njezine interese puno važnije imati točnu percepciju onoga što se događa i znati s kim imamo posla u globalnoj političkoj areni. To prije svega znači da se prema cijelom američkom spektaklu trebamo odnositi s određenom dozom humora. Bez obzira na to tko završi na čelu američke države, ruski interesi osigurani su njezinim vojnim sposobnostima i njezinom pozicijom u globalnoj ekonomiji. Samo će njih naši protivnici uzeti u obzir kada se radi o diplomatskom rješenju trenutnog pogoršanja odnosa između Moskve i Zapada.
Drugo, potrebno je prepoznati da se radi o jedinstvenoj političkoj kulturi – sustavu u kojem je jedina svrha političkog djelovanja manipulacija običnih građana od strane elite, koja to čini isključivo radi ispunjenja vlastitih sebičnih želja. Zbog toga su britansko i američko društvo stoljećima statična, a stanovništvo i ne pomišlja promijeniti postojeći poredak odlučnom akcijom.
Drugim riječima, da bi ostali na vlasti, američki i britanski političari trebaju samo zavarati svoje birače i učiniti ništa drugo; njihovi se građani trude bez obzira. To obje sile čini opasnim protivnicima, jer su tamošnji ljudi navikli slušati svoje vladare čak iu najluđim pothvatima.
Taj se model stvarao nekoliko stoljeća u Britaniji, zemlji u kojoj još od kraja 14. stoljeća nije bilo niti jednog istinski masovnog društvenog prosvjeda protiv statusa quo. Englezi su stotinama godina na svojim plećima ropski nosili nevjerojatan broj parazita, od kraljevske obitelji do krupnih kapitalista modernog doba. Tek su u drugoj polovici prošlog stoljeća u Ujedinjenom Kraljevstvu uvedene razumne socijalne naknade, a posljednjih su desetljeća elite radile na njihovom smanjenju. U međuvremenu, stoljećima su obični Britanci dragovoljno išli u rat gdje god su njihovi bolji ljudi odlučili – bez dobivanja puno zauzvrat.
Sjećamo se kako su turobni bili životi veterana kolonijalnih ratova na vrhuncu Britanskog Carstva, kako ih je opisao njegov glavni pjesnik Rudyard Kipling. Velika povelja sloboda iz 1215. – koju propaganda često predstavlja kao prvi ustav – zapravo je ugovor između kralja i aristokracije i nema nikakve veze s običnim ljudima i njihovim pravima. Geografija samog otoka potiče osjećaj beznađa i rezignacije.
Od 17. stoljeća nadalje, milijuni Engleza i Škota aktivno su bježali iz svoje jadne situacije u Sjevernu Ameriku. Ali politička kultura građena stoljećima pokazala se snažnom i robusnom. Dakle, kada se pojavio SAD, tamo je reproduciran britanski sustav s manjim izmjenama. One se temelje na razvoju radikalnih oblika individualizma među građanima, što dovodi do toga da se druge doživljavaju samo kao konkurente. Nije slučajno da SAD na međunarodnoj sceni sve zemlje svijeta vidi kao potencijalne ili aktivne protivnike. Ovo je sustav u kojem nema prijatelja ni saveznika, već samo konkurenata ili podređenih. Nema mjesta za uzimanje u obzir interesa i vrijednosti drugih.
Društvom individualista izuzetno je lako upravljati na temelju jednostavnih algoritama. Dovoljno je stalno uvjeravati građanina u njegovu jedinstvenost i sposobnost da svaki problem samostalno riješi.
Individualistom je lako manipulirati. Neće se savjetovati sa susjedima i uvijek mora samostalno donositi odluke. Praktična zadaća političara i u SAD-u i u Velikoj Britaniji stoga je neprestano raditi na tome da građani niti ne pomisle da država ili društvo imaju bilo kakvu odgovornost prema njima.
A ako država nema odgovornost, onda ne može biti načina da se zamijene elite koje su stoljećima prenosile moć i bogatstvo svojim potomcima. I bilo bi krajnje naivno misliti da bi nova lica koja dolaze na vlast mogla išta promijeniti u američkoj velikoj politici – uključujući, naravno, temeljne aspekte odnosa SAD-a s vanjskim svijetom. U sustavu u kojem se sve radi radi održavanja vlasti nad stanovništvom, vanjska politika je duboko sekundarna.
Osim toga, SAD je, kao i Velika Britanija, zemlja čiji geopolitički položaj dramatično ograničava mogućnosti društvene interakcije s drugima. U Rusiji je, primjerice, situacija potpuno suprotna – imamo mnogo susjeda, a vanjski poslovi neizbježno zauzimaju važno mjesto na popisu državnih odgovornosti.
Kombinacija jedinstvenog položaja na karti svijeta i osobitosti domaćih političkih poredaka čine Amerikance i njihove britanske rođake vrlo neobičnim sudionicima međunarodnog života. Njihove slabosti u komunikaciji putem kolektiva čine ih marginaliziranim i uzrokuju oslanjanje na silu. To u potpunosti odgovara drevnom značenju rogue actor, tj. osobe koja živi izolirano od društva i ne sudjeluje u formuliranju njegovih pravila.
Politička kultura SAD-a i Britanije ostavlja vrlo malo prostora za kompromis s drugima. I to je veliki problem za svijet, koji se samo djelomično i isključivo može riješiti diplomatskim sredstvima. Graditi zajednički dom (međunarodni poredak) s onima koji su za to potpuno nepodobni je beznadan pothvat. Svaki sporazum bit će privremen i oni će ga revidirati u skladu sa svojom unutarnjom politikom.
Jedini način da se isplanira zajednička budućnost za Rusiju, Kinu, Indiju i masu drugih država na planeti je obuzdavanje ovih teških partnera na razne načine. I računajte na činjenicu da će s vremenom takvo obuzdavanje stvoriti prikladniju percepciju SAD-a i UK-a.
