Slučaj Dabro samo je još jedna epizoda dodatnog osnaživanja postojećeg političkog stanja. Nakon ove epizode, vladajuća koalicija će biti još jača upravo kao vladajuća koalicija, odnosno vladajući će biti više vladajući, a oporba će biti više oporba. I to je istinski problem, a ne ono što je Dabro činio ili pjevao. Ne postoji taj čin, a još manje pjesma koja će dovesti u pitanje stabilnost vladajuće većine. Odavno je poznato da naše vladajuće političare ne oduševljava ideologija ili neki sustav vrijednosti, nego želja za vlašću – i to pod svaku cijenu. Nekadašnji komunisti su nekada bili komunisti zato što im je pripadnost komunizmu jamčila da će obnašati vlast, a potom su se ti isti, nakon demokratskih promjena, brzopotezno prilagodili novonastalim okolnostima te su postali demokršćani. Danas su profašistički orijentirani desničari, a sutra će, ako to zatreba, postati zeleni. Bit će sve što zatreba kako bi se održali na vlasti. Ljudi ideja to ne čine, oni su u stanju pretrpjeti progone i osudu javnosti, ali nikada neće pristati na to da izdaju ideje ili sustav vrijednosti.
Politički moral
Prave vrijednosti pred nas postavljaju dva zahtjeva: prvi je zahtjev za bivstvovanjem odnosno zahtjev da uistinu budemo ono što tvrdimo da je iznad nas, a drugi je zahtjev za činom, odnosno da djelujemo tako da se u našem djelovanju prepoznaju vrijednosti koje nas pokreću. Plenkovića ne motiviraju ova dva zahtjeva, kod njega je, baš kao i kod komunista koji su konvertirali u demokrate, prisutan samo jedan zahtjev – zahtjev da bude sve ono što u postojećim okolnostima treba biti kako bi opstao na vlasti. Kada takvom čovjeku upućujete moralne apele, samo ga jačate jer moral njemu, a i onima koji ga biraju, ništa ne znači – njima je moral situacijskog karaktera. Sjetite se samo da Milorad Pupovac nekada, onog proeuropski orijentiranog Plenkovića nazvao „suhim zlatom”. Danas je to „suho zlato” promijenilo vrijednost i postalo je, da se poslužim riječima Dabrine pjesmice, „madridsko zlato”.
Dabro je, naprotiv, u najnovijoj epizodi pjevanja pjesama Anti Paveliću kao „vođi svih Hrvata” potvrdio da ima stalnu potrebu dokazivanja svoga hrvatstva, i to ne hrvatskoj javnosti, nego sebi. Njegovo hrvatstvo, u njegovim očima, ima neku grešku i sada ga pokušava javno oprati. Dabro želi narasti, a to mu nikako ne ide – sve što čini samo pokazuje koliko je malen i nebitan. No, to nije ništa novo. Mene ne muče ni Dabro, a ni „madridsko zlato” poznato kao Andrej Plenković. Mene muči oporba. Ona uporno, iz situacije u situaciju, ulazi s oporbenim gardom, bez ikakve želje da preuzme vlast na nacionalnoj razini. Ako u postojeću situaciju uđeš kao oporbeni političar, bez ideje kako je pretvoriti u instrument dolaska do vlasti, tvoja uloga je beskorisna, ona nije čak ni oporbena u smislu postojanja političke alternative, nego je pseudooporbena. Naša oporba se ponaša kao privatna Plenkovićeva oporba. Oni sve što čine, čine kako bi ojačali njegovu trenutnu poziciju. Donose zaključke koji će sutradan biti opovrgnuti, postavljaju mu pitanja na koja on ima odgovor, riječju – čine sve ono što ga promovira u glavnu figuru politike. I to ponavljaju iz dana u dan te iz situacije u situaciju. Predsjednika Zorana Milanovića neću ni komentirati. Njegovu šutnju valja uzeti kao nešto reciprocitetno – koliko šutnje pruža, toliko šutnje i zaslužuje.
Lijeva oporba i ( desna ) bižuterija
Plenkovića se neće politički srušiti tako da se igra po njegovim pravilima, njega treba uvesti u novu situaciju, učiniti nešto što ni on, a ni njegovi PR stratezi ne očekuju. Što je to, namjerno neću reći, jer se još uvijek nadam, svjestan toga da je nada prokletstvo, kako će oporba jedno uvidjeti koliko je jadna i beskorisna te da će reanimirati vlastito dostojanstvo i napokon početi smisleno djelovati. Možete li zamisliti scenarij da lijeva saborska opozicija, desna opozicija i nije opozicija, ona je samo HDZ-ov ostatak koji čeka da ga HDZ pokupi i sebi pridruži, podnese kolektivnu ostavku ili, ako žele zadržati plaću, kolektivno napuste Sabor i u njega se sve do kraja mandata ne vraćaju? Ja ne mogu. Oni su ovisni o Saboru, oni smatraju da im Sabor daje vidljivost, a ne shvaćaju da je to vidljivost koja ih ponižava i čini politički beskorisnima.
Kada bi bili u stanju napustiti Sabor, uništili bi HDZ-ove marionete, a to je čitava desnica, kao i oni koji glume da su nezavisni, a nisu. Javnost bi vrlo brzo, prateći saborske rasprave, shvatila da nema razlike između HDZ-a i onih koji su vidljivi samo tako da ostaju uz HDZ. Povlačenjem lijeve opozicije, desna opozicija bi nestala, on opstoji samo zahvaljujući ljevici. Lijeva oporba bi tada s javnošću komunicirala iz jedinica lokalne samouprave u kojima obnaša vlast – njihova komunikacija bi bila pobjednička, imala bi snagu volje građana koja ih je izabrala i predstavljala bi pravu političku alternativu. Nije isto kada Možemo komunicira u Saboru i kada šalje poruke iz Zagreba, baš kao što nije isto kada SDP govori iz Trogira ili sa sjednice nekog saborskog odbora. Sve dok se u postojećim okolnostima nalazi u Saboru, oporba „madridskom zlatu” omogućava da se izvan granice RH proda kao „suho zlato”. Da se oporba povuče, saborska pozornica bi vrlo brzo razotkrila da je Plenković, a i oni koji ga podržavaju, samo bezvrijedna bižuterija.
