Pojava Sanaderove knjige o ‘detuđmanizaciji’ sliči na tihu rehabilitaciju njegove političke ostavštine, jer je on bio prvi premijer prije Plenkovića koji je od Bruxellesa preuzeo obavezu da će odmaknuti Hrvatsku od radikalizma devedesetih
Otkud, pobogu, sada on?! Štono se kaže, kao grom iz vedra neba odjeknulo je da se Ivo Sanader odlučio objaviti knjigu o svojih šest godina premijerskog mandata. Očito rasterećen većih briga s hrvatskim pravosuđem, našao je dovoljno vremena da se u to upusti kao u kapitalno razdoblje svog političkog života, što ono zbilja i jeste. Mediji su, naravno, smjesta trznuli, vidjevši u tome dobru priču, jer vjerojatno najpotentniji hrvatski premijer u ovih četvrt stoljeća ima što reći o tom vremenu, iako je dosad i sam više toga prešućivao ili lakirao nego o tome otvoreno govorio. Tu su ga se i dohvatili neki dnevni listovi, oduzimajući mu legitimitet da skoro desetljeće poslije iznosi svoju verziju događaja iz prvog desetljeća dvijehiljaditih jer, kao, što nam o tome ima trubiti netko do lakata umočen u pekmez brojnih pljačkaških afera. Problem s ovim prigovorom je da Sanader zasad nema naročito dramatičnih posljedica od tih afera, štoviše, on ih se u knjizi samo ovlaš i usput dotiče, ne brani se dakle s pozicije optuženika i presuđenika u nekoliko sudskih procesa. Nego naprosto želi ispričati politički dio priče o svojih premijerskih mandat i pol u Banskim dvorima.
No tu ga je dočekao jedan drugi dnevni list, koji se zakačio za naslov knjige ‘Doba politike – detuđmanizacija’, i tu otprilike ovako poentirao. Tuđman nije stvorio nikakvu originalnu doktrinu, što znači da nije moglo biti ni ikakvog tuđmanizma, a ako nema tuđmanizma, ne može biti ni Sanaderovog ili bilo kakvog drugog detuđmanizma. Hm, ovo zvuči sasvim, ali sasvim neuvjerljivo. Jest da je Tuđman stvarao svoj politički svijet i program vrlo eklekticistički, svaštarski, potkradajući koga je stigao (Franco, Luburić, Maček, Tito…), ali reći da nije ostavio ništa svoga iza sebe krajnje je neozbiljno. Jednako neozbiljno kao kada bi se reklo da su devedesete godine bile dozlaboga dosadno desetljeće u kojem se nije dogodilo ništa. Osim krvavih ratova, masovnih protjerivanja civilnog stanovništva, individualnih likvidacija, pljačkaške privatizacije i tome slično. Da, stvarno ‘ništa’. E tu se onda pojavio Sanader koji je – tjeran, doduše, više vanjskim okolnostima nego vlastitim motivima (ulazak u evroatlantske integracije) – napravio prvi ozbiljan rez i ne samo micanjem Tuđmanovih portreta s HDZ-ovih skupova ili zahlađenjem s Tuđmanovom obitelji učinio odmak od tuđmanovskog nasljeđa.
Doduše, isto je prije njega pokušao, dijelom i uspio i Ivica Račan, ali to je ipak bilo na puno kraćem štapu, jednostavno zato što ovdje dominira pravilo koje je prvi put došlo do izražaja kod Nixonovog zatopljivanja odnosa s Kinom. Aksiom glasi da pri korigiranju rigidnih desnih politika puno više mogu učiniti reformirani pripadnici te iste desnice, oslobođeni sumnji da čine neki domoljubni prekršaj, nego ljevice, kojoj se takav prekršaj unaprijed pripisuje, što je Račan na vlastitoj koži i osjetio. I tu je onda došao Sanader, s naizgled sitnim, kurtoaznim pomacima kao što je ona čestitka Srbima u Hrvatskoj ‘Hristos se rodi’, koje sam u knjizi vrlo samosvjesno uspoređuje s ‘atomskom bombom’. Da, bila je to zbilja bomba. Izgledalo je naime da se došlo do prekretnice kada će Srbi biti ponovno uključeni u politički život zemlje kao, kako u knjizi kaže Sanader, ‘politički Hrvati’. Naravno da je to promašen ili u najmanju ruku nezgrapan termin (isto, uostalom, kao kada bi se Hrvate u Vojvodini nazvalo političkim Srbima). Ali to je ipak bio važan pomak u odnosu na Tuđmana koji je izbrisao Srbe s političke karte zemlje, a onda se okružio nekolicinom njih kao ukrasnim cvijećem etnički gotovo sasvim očišćene i homogenizirane zemlje.
Ovo je, međutim, i jedino u čemu se Sanader u knjizi distancirao od Tuđmana. U svemu drugome on se predstavlja kao neka vrsta reformatora i modernizatora, ali dosljedno na crti matične tuđmanovske ideje, posebno kada je riječ o odnosima s Haškim sudom. Štoviše, na jednom mjestu kaže da ako ga radikalna desnica optužuje za detuđmanizaciju zbog izručenja Gotovine, Markača i Čermaka, onda je, veli, prvi detuđmanizator bio sam Tuđman, koji je prije toga izručio grupu bosanskohercegovačkih Hrvata. Pritom preskače očitu činjenicu da je Tuđman izručivao kako bi odobrovoljio Haag, strepeći da i sam ne bude optužen, dok je Sanader to činio kao poslušni sljedbenik evroatlantske doktrine. Bilo kako bilo, ova knjiga ponavlja ono što su bile ključne odrednice jednog i pol Sanaderovog premijerskog mandata, a to je odmaknuti se i rasteretiti teškog tuđmanovskog nasljeđa. Ali istodobno zaštititi Tuđmana kao mitsku ishodišnu točku i ultimativnu vrijednost hrvatske nacionalističke revolucije s konca prošlog stoljeća.
Hajde sada da vidimo ima li tu još nešto. Mediji su registrirali da na promociji Sanaderove knjige nije bio nitko iz vrha državne vlasti i HDZ-a, dakle bivši premijer ignoriran je. Ali bio je Vladimir Šeks, siva eminencija te vlasti, možda čak i politički najjači čovjek poslije Andreja Plenkovića. Što je, dođavola, on tu radio ako se zna da je taj nepoderivi polustarac godinama bio u nepomirljivoj svađi sa Sanaderom, dok je sa Stjepanom Mesićem, sasvim suprotno, godinama bio u prisnim odnosima, a onda ga je u upravo objavljenoj knjizi optužio da je polovicom devedesetih pokušao državni udar protiv Tuđmana. U tom neurednom kupusištu naizgled nema nikakvog smisla, ali, polako, možda se nešto ipak da iščeprkati. Ako je Šeks došao na Sanaderovu promociju s dopuštenjem Plenkovića, a što bi drugo bilo, onda bi se cijeli ovaj igrokaz mogao, možda i morao, svesti na sljedeće. Šeksovim dolaskom na promociju poslana je poruka da se i današnji HDZ, kao i onaj Sanaderov, želi pozicionirati više prema centru nego u Tuđmanovo vrijeme. Ali kako Plenkovićev HDZ nema nikakvu ozbiljnu političku supstancu, mora se i dalje držati Tuđmana kao jedinog simboličkog međaša koji mu je na raspolaganju. Tim više što prva ozbiljna alternativa koja mu se pojavila zdesna (nova stranka Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih) ne preže od toga da otvoreno dovodi u pitanje Tuđmanovu ostavštinu (prvenstveno oko hrvatske ratne politike u Bosni i Hercegovini te oko unutarhrvatske pomirbe).
I eto, zato sada prisustvujemo tihoj rehabilitaciji Sanadera, koji je bio prvi čelnik HDZ-a prije Plenkovića koji je preuzeo obavezu od Bruxellesa da će odmaknuti Hrvatsku od radikalizma devedesetih i uvući je u maticu umjereno desnih evropskih zemalja. Ali nije samo to, ima i ovaj dio oko Piranskog zaljeva. Naravno da Sanader laže kada tvrdi da je otišao iz politike zbog slovenskih teritorijalnih ucjena (krao si, brate), ali time je ostao vjeran izvornim zasadama tuđmanizma da uvijek u rukavu moraš imati nekog tko tobože ugrožava Hrvatsku i drži je u stanju poluvojne pripravnosti. A kada malo pogledaš, zar se i politika koju danas vodi Plenković ne sastoji baš od te dvije glavne sastavnice.
Otkud, pobogu, sada on?! Štono se kaže, kao grom iz vedra neba odjeknulo je da se Ivo Sanader odlučio objaviti knjigu o svojih šest godina premijerskog mandata. Očito rasterećen većih briga s hrvatskim pravosuđem, našao je dovoljno vremena da se u to upusti kao u kapitalno razdoblje svog političkog života, što ono zbilja i jeste. Mediji su, naravno, smjesta trznuli, vidjevši u tome dobru priču, jer vjerojatno najpotentniji hrvatski premijer u ovih četvrt stoljeća ima što reći o tom vremenu, iako je dosad i sam više toga prešućivao ili lakirao nego o tome otvoreno govorio. Tu su ga se i dohvatili neki dnevni listovi, oduzimajući mu legitimitet da skoro desetljeće poslije iznosi svoju verziju događaja iz prvog desetljeća dvijehiljaditih jer, kao, što nam o tome ima trubiti netko do lakata umočen u pekmez brojnih pljačkaških afera. Problem s ovim prigovorom je da Sanader zasad nema naročito dramatičnih posljedica od tih afera, štoviše, on ih se u knjizi samo ovlaš i usput dotiče, ne brani se dakle s pozicije optuženika i presuđenika u nekoliko sudskih procesa. Nego naprosto želi ispričati politički dio priče o svojih premijerskih mandat i pol u Banskim dvorima.
No tu ga je dočekao jedan drugi dnevni list, koji se zakačio za naslov knjige ‘Doba politike – detuđmanizacija’, i tu otprilike ovako poentirao. Tuđman nije stvorio nikakvu originalnu doktrinu, što znači da nije moglo biti ni ikakvog tuđmanizma, a ako nema tuđmanizma, ne može biti ni Sanaderovog ili bilo kakvog drugog detuđmanizma. Hm, ovo zvuči sasvim, ali sasvim neuvjerljivo. Jest da je Tuđman stvarao svoj politički svijet i program vrlo eklekticistički, svaštarski, potkradajući koga je stigao (Franco, Luburić, Maček, Tito…), ali reći da nije ostavio ništa svoga iza sebe krajnje je neozbiljno. Jednako neozbiljno kao kada bi se reklo da su devedesete godine bile dozlaboga dosadno desetljeće u kojem se nije dogodilo ništa. Osim krvavih ratova, masovnih protjerivanja civilnog stanovništva, individualnih likvidacija, pljačkaške privatizacije i tome slično. Da, stvarno ‘ništa’. E tu se onda pojavio Sanader koji je – tjeran, doduše, više vanjskim okolnostima nego vlastitim motivima (ulazak u evroatlantske integracije) – napravio prvi ozbiljan rez i ne samo micanjem Tuđmanovih portreta s HDZ-ovih skupova ili zahlađenjem s Tuđmanovom obitelji učinio odmak od tuđmanovskog nasljeđa.
Doduše, isto je prije njega pokušao, dijelom i uspio i Ivica Račan, ali to je ipak bilo na puno kraćem štapu, jednostavno zato što ovdje dominira pravilo koje je prvi put došlo do izražaja kod Nixonovog zatopljivanja odnosa s Kinom. Aksiom glasi da pri korigiranju rigidnih desnih politika puno više mogu učiniti reformirani pripadnici te iste desnice, oslobođeni sumnji da čine neki domoljubni prekršaj, nego ljevice, kojoj se takav prekršaj unaprijed pripisuje, što je Račan na vlastitoj koži i osjetio. I tu je onda došao Sanader, s naizgled sitnim, kurtoaznim pomacima kao što je ona čestitka Srbima u Hrvatskoj ‘Hristos se rodi’, koje sam u knjizi vrlo samosvjesno uspoređuje s ‘atomskom bombom’. Da, bila je to zbilja bomba. Izgledalo je naime da se došlo do prekretnice kada će Srbi biti ponovno uključeni u politički život zemlje kao, kako u knjizi kaže Sanader, ‘politički Hrvati’. Naravno da je to promašen ili u najmanju ruku nezgrapan termin (isto, uostalom, kao kada bi se Hrvate u Vojvodini nazvalo političkim Srbima). Ali to je ipak bio važan pomak u odnosu na Tuđmana koji je izbrisao Srbe s političke karte zemlje, a onda se okružio nekolicinom njih kao ukrasnim cvijećem etnički gotovo sasvim očišćene i homogenizirane zemlje.
Ovo je, međutim, i jedino u čemu se Sanader u knjizi distancirao od Tuđmana. U svemu drugome on se predstavlja kao neka vrsta reformatora i modernizatora, ali dosljedno na crti matične tuđmanovske ideje, posebno kada je riječ o odnosima s Haškim sudom. Štoviše, na jednom mjestu kaže da ako ga radikalna desnica optužuje za detuđmanizaciju zbog izručenja Gotovine, Markača i Čermaka, onda je, veli, prvi detuđmanizator bio sam Tuđman, koji je prije toga izručio grupu bosanskohercegovačkih Hrvata. Pritom preskače očitu činjenicu da je Tuđman izručivao kako bi odobrovoljio Haag, strepeći da i sam ne bude optužen, dok je Sanader to činio kao poslušni sljedbenik evroatlantske doktrine. Bilo kako bilo, ova knjiga ponavlja ono što su bile ključne odrednice jednog i pol Sanaderovog premijerskog mandata, a to je odmaknuti se i rasteretiti teškog tuđmanovskog nasljeđa. Ali istodobno zaštititi Tuđmana kao mitsku ishodišnu točku i ultimativnu vrijednost hrvatske nacionalističke revolucije s konca prošlog stoljeća.
Hajde sada da vidimo ima li tu još nešto. Mediji su registrirali da na promociji Sanaderove knjige nije bio nitko iz vrha državne vlasti i HDZ-a, dakle bivši premijer ignoriran je. Ali bio je Vladimir Šeks, siva eminencija te vlasti, možda čak i politički najjači čovjek poslije Andreja Plenkovića. Što je, dođavola, on tu radio ako se zna da je taj nepoderivi polustarac godinama bio u nepomirljivoj svađi sa Sanaderom, dok je sa Stjepanom Mesićem, sasvim suprotno, godinama bio u prisnim odnosima, a onda ga je u upravo objavljenoj knjizi optužio da je polovicom devedesetih pokušao državni udar protiv Tuđmana. U tom neurednom kupusištu naizgled nema nikakvog smisla, ali, polako, možda se nešto ipak da iščeprkati. Ako je Šeks došao na Sanaderovu promociju s dopuštenjem Plenkovića, a što bi drugo bilo, onda bi se cijeli ovaj igrokaz mogao, možda i morao, svesti na sljedeće. Šeksovim dolaskom na promociju poslana je poruka da se i današnji HDZ, kao i onaj Sanaderov, želi pozicionirati više prema centru nego u Tuđmanovo vrijeme. Ali kako Plenkovićev HDZ nema nikakvu ozbiljnu političku supstancu, mora se i dalje držati Tuđmana kao jedinog simboličkog međaša koji mu je na raspolaganju. Tim više što prva ozbiljna alternativa koja mu se pojavila zdesna (nova stranka Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih) ne preže od toga da otvoreno dovodi u pitanje Tuđmanovu ostavštinu (prvenstveno oko hrvatske ratne politike u Bosni i Hercegovini te oko unutarhrvatske pomirbe).
I eto, zato sada prisustvujemo tihoj rehabilitaciji Sanadera, koji je bio prvi čelnik HDZ-a prije Plenkovića koji je preuzeo obavezu od Bruxellesa da će odmaknuti Hrvatsku od radikalizma devedesetih i uvući je u maticu umjereno desnih evropskih zemalja. Ali nije samo to, ima i ovaj dio oko Piranskog zaljeva. Naravno da Sanader laže kada tvrdi da je otišao iz politike zbog slovenskih teritorijalnih ucjena (krao si, brate), ali time je ostao vjeran izvornim zasadama tuđmanizma da uvijek u rukavu moraš imati nekog tko tobože ugrožava Hrvatsku i drži je u stanju poluvojne pripravnosti. A kada malo pogledaš, zar se i politika koju danas vodi Plenković ne sastoji baš od te dvije glavne sastavnice.
