Već desetljećima, otkako nam je mlade demokracije, na raznim stranama ukazujem na odgovornost jedne jedine osobe (okej, zacijelo ih je kroz tridesetak godina bilo više, ali za potrebe priče dovoljna mi je samo jedna), no nitko me ne šljivi ni pet posto. Posrijedi je, dakle, tipkačica u uredu ministarstva zaduženog za sigurnost u promet. Vjerojatno i sami znate da su slova "i" i "o" na tipkovnici smještena jedno do drugog i da se svakome lako dogodi tipfeler, da ne reknem zatipak. Ali ovo traje već predugo a da bi bilo slučajno: svaki put kad ministar, koji god bio i kako mu se u tom trenutku ministarstvo punim imenom zvalo, službeno zatraži strožu prImjenu Zakona o sigurnosti u cestovnom prometu, tipkačici prstenjak desne ruke poleti mrvicu udesno, i u dokument upiše "prOmjenu". I potom takav, zatipnuti papir proslijedi na niže, operativnije razine. A tamo očajnici odmah krenu čupati preostale vlasi na glavi.
Pa zar opet? Pa šta sad fali ovom važećem? Iskreno govoreći, poštovani kolega - vi ste još relativno novi ovdje, ali ja već imam ohoho staža - ni onaj pretprošli nije bio nimalo loš, ali eto, tražili su promjenu, pa onda opet... I što sad da radimo, što još možemo ubaciti osim još viših novčanih kazni? Pojma nemam, ali moramo nešto smisliti jer, eto, na kraju krajeva, jasno vam je, za to dobivamo plaću...
Ostavimo ih načas da dumaju i češljaju moždane vijuge u potrazi za novim prOmjenama, pa pogledajmo posljedice prImjene prethodnih. Svakih nekoliko godina Zakon o sigurnosti u cestovnom prometu povisuje iznose kazni i proširuje spektar prekršaja, a kažnjenih je sve manje. Propisa je sve više i više, baš kao i stradalih u prometu, kako to? I policajaca je sve više, a vidi ih se uz prometnice sve manje, kako tek to? I čemu prOmjene, ako nema prImjene? Badava će vam biti i milijunske kazne u teoriji, ako niste u stanju principijelno u praksi naplaćivati ni one od dvije-tri stotine kuna.
Već dvadeset godina živim točno na pola puta između glavne splitske policijske postaje i raskrižja koje se u medijima, nakon nesreća, često naziva najopasnijim u Hrvatskoj. I ne gledam s ponistre samo Šoltu (polovicu mi otoka, usput rečeno, zakriva zadnji kat gorespomenute postaje) nego i svoju ulicu, posloženu u kvadrat oko neke imitacije parkića. Sveukupno nema taj pravokutnik niti pun kilometar duljine, a uz kolnik u sto i pedeset nijansi sive (sve zakrpa na zakrpi zakrpine zakrpe, uz par novih rupa) postoji tek tridesetak metara sigurnog nogostupa. Imamo samo tri prometna znaka u ulici: dva za zabranu parkiranja i zaustavljanja (iza kojih je, jasno, uvijek najmanje jedan parkirani auto) i jedan što upozorava da je po zakonu kroz nju dopušteno voziti samo u jednom smjeru - broj onih koji ga prekrše, jasno vam je, otprilike je jednak onome koji ga poštuju. Samo na jedan dan, samo da jednog policajca pošalju tih par stotina koraka od postaje do mene, taj bi u jednoj smjeni naplatio kazni u visini barem jednog mjesečnog minimalca. Ma, samo da šeta ovuda i da ništa ne naplaćuje, opet bi bilo urednije i propisnije i logičnije no što je sad, malo tko bi se ispred "plavca" usudio tako arogantno kršiti prometne propise.
Ništa ne bi trebalo mijenjati ni postroživati, samo kad bi se postojeći zakon dosljedno provodio. Ali eto, mora ga se mijenjati, stigao je nalog odozgo. Što još postrožiti, što zabraniti, čime zaprijetiti?
Dok ste vi čitali gornje međuretke, jedan se iz ekipe zamišljenih nižerangiranih dužnosnika i savjetnika dosjetio jadu:
- Imam ja ideju!
- Recite, kolega.
- Pa eto, da liječnici obiteljske medicine prijavljuju policiji sve svoje pacijente koji uzimaju neke antidepresive, jače lijekove protiv bolova i slične stvari, pa da se takvima oduzme vozačka dozvola.
- Bravo kolega, svaka čast! Stvarno, kako se toga ranije nismo sjetili?!
Nakon dugotrajnog aplauza, prijedlog inventivnoga kolege našao se u radnoj verziji novog zakona o sigurnosti u prometu, a potom i u javnosti. Prvi su, naravno, reagirali liječnici obiteljske medicine kojima bi se takav propis suštinski kosio s jednim od nosivih stupova struke: čuvanjem tajnosti pacijentovih podataka. Nakon što su se od početka pandemije naradili ko marva, sad bi još i trebali prijavljivati policiji podatke iz tuđih zdravstvenih kartona?! Ako kojim slučajem ta nebuloza uistinu i uđe u zakon, što čeka liječnike koji joj se odbiju povinovati - hoće li i oni biti kako sankcionirani u skladu sa zakonom o sigurnosti u cestovnom prometu? Mislim, moralo bi ih se nekako kazniti, zar ne?
Hoće li se bolesni ljudi usuditi više ići požaliti svojoj doktorici na jake bolove ili epizode teške depresije? I što ćemo s braniteljima iz Domovinskog rata - hoće li se zakon odnositi i na njih i njihove dijagnoze, ili će biti izuzeti kao i mnogogdje drugo, jer ipak su oni žrtvovali svoje zdravlje da bismo imali Hrvatsku? Dakako, tu su onda i članovi njihovih obitelji: ako već uživaju stanovite povlastice na drugim poljima, zašto bi ovdje bili diskriminirani?
Ova je država, nažalost, rasadnik nebuloza i besmislica, nedosljednosti i neravnopravnosti, prijesnih laži i gadljivih opravdanja, ali malo što se može usporediti s veličanstvenom glupošću prijedloga da liječnici prijavljuju pacijente koji koriste analgetike na recept, zato da bi se ovima oduzela vozačka dozvola dok ih ne prestane boljeti!
A za sve je zapravo, kako rekoh, kriva teta tipkačica i njezin vječno isti tipfeler, to vječno "o" umjesto "i". Možda žena ima artitis, pa uzima analgetike na recept? Hm valjalo bi to provjeriti...
